Nedavno su mi dijagnosticirali granični poremećaj ličnosti (BPD). Iskreno, bilo je olakšanje. Godinama sam mislila da sam samo loše kalibrirana kao mikrovalna koja svako jelo pretvori u lavu. Sad bar znam da je to medicinski prepoznata osobina, ne "majka s previše emocija i premalo sna".
Između plača, muffina i dijagnoze
Odjednom, sve ima smisla.
Zašto sam jednom plakala jer je dijete reklo da više voli tatine palačinke.
Zašto sam nakon 20 minuta bila toliko euforična da sam im čistila sobu pjevajući „Eye of the Tiger“.
Zašto sam, kad su me iznervirali, planirala preseliti u planinsku kolibu bez Wi-Fi-ja i već navečer guglala plišane pidžame za Božić.
Život s djecom je sam po sebi kaotičan. Dodaj na to BPD i dobiješ reality show koji nitko nije tražio, ali svi gledaju jer ne mogu vjerovati što se sljedeće događa.
Radije sam nepredvidiva, intenzivna, kaotična mama nego savršeno mirna s Instagram filterom
Jedno popodne pečem kolače i govorim kako je roditeljstvo najljepša stvar na svijetu, a navečer šapćem usisavaču da je on jedini koji me razumije.
Otkad imam dijagnozu, sve sam počela shvaćati s dozom humora (i blagog očaja). Ne, nisam „previše“. Samo imam emocionalni spektar koji bi trebao dolaziti s daljinskim.
Moja djeca su već navikla. Kada vičem, znaju da ću uskoro plakati, a kad plačem, znaju da ću uskoro peći muffine. To se zove ritam života, dragi moji.
I iskreno, radije ću biti ova „nepredvidiva, intenzivna, kaotična“ mama nego ona savršeno mirna s Instagram filterom i organskim sokom od cikle.
Jer barem kod mene djeca uče da emocije postoje. Sve, od nježnosti do bijesa i natrag u 12 minuta. Nisam savršena, ali sam živa. A to je, s obzirom na okolnosti (i količinu prolivenog mlijeka i neprospavanih noći), sasvim dovoljno.
Mentalne bolesti ne bi smjele biti zanemarene. Jer dok mi lutamo bez dijagnoze, pokušavajući preživjeti dan za danom, pate i naši bližnji. Ne zato što nas ne vole, nego zato što nas ne razumiju.
A razumijevanje, koliko god zvučalo jednostavno, ponekad doslovno spašava živote.
