Znaš onaj osjećaj kad se probudiš i već si iscrpljena? Ne, nisi ništa radila. Samo si živjela u vlastitom mozgu, što je kao da stalno nosiš ruksak pun cigli, koji netko povremeno zapali.
Više ne znam jesam li samo umorna, anksiozna, introvertna, mentalno bolesna ili… hrvatska verzija žene u 2025. U svakom slučaju – nije baš nešto što bi stavila u CV.
Ponekad si kažem: “Možda bih trebala potražit stručnu pomoć.” A onda pomislim – pa što ću reći terapeutu?
“Dobar dan, ja sam došla jer ne znam plačem li jer sam tužna, preumorna ili mi samo nešto nije leglo. Doslovno, osjećam se kao malo dijete na prije tantruma."
Imam emocionalni raspon od “previše osjećam sve” do “tko sam ja i zašto se ne mogu pomaknuti”.
Zadnje što sam osjetila bilo je razočaranje kad sam sjela na krevet i sjetila se da nisam upalila mašinu. Nisam je upalila, samo sam joj poslala telepatsku poruku i rekla sebi: “Bože, uzmi me.” (Nije me uzeo.)
Nađi vremena za sebe? Gdje točno da ga nađem?
Ljudi kažu: “Nađi vremena za sebe.” Gdje to točno da ga nađem? U ladici za čarape? U zamrzivaču pokraj zaleđene pizze? A onda usput nađem mobitel u pećnici koji sam izgubila prije 3 sata pa se sjetim da nisam završila ribanje iste jer me prekinulo brisanje guzice, saniranje mini poplave i googlanje koliko kofeina mogu popiti prije nego srce kaže dosta.
Više ni ne znam kad lažem, kad samo glumim stabilnu osobu. Znam samo da se smijem kad sam pod stresom, i plačem kad mi se netko obrati s :“Kako si?”
Zaključak:
Mentalno zdravlje mi trenutno odmara. Poslala sam ga na wellness u Švicarsku, dok ja ovdje krpam stvarnost s kavom i sarkazmom. Ako me vidiš da buljim u jednu točku – ne zovi hitnu. Samo čekam da prođe val misli koji nema ime ili je možda samo PMS.
