Ponekad se odrasli pitaju: zašto neka djeca odrastaju u samouvjerene, hrabre ljude koji kao da svijetle iznutra, dok se drugi cijeli život osvrću na tuđa očekivanja? Naizgled odrastaju u sličnim obiteljima, idu u iste škole, uče ista slova iz istih udžbenika. Ipak, jedni rastu s osjećajem "ja smijem", a drugi s tjeskobnim "bolje je da se ne ističem".
U tome leži jedna tiha tajna odgoja, ona koja se ne mjeri ocjenama ni brojem izvanškolskih aktivnosti. Upravo tu tanku nit prepoznao je Sigmund Freud, čovjek koji je razumio da budući uspjeh počinje mnogo prije prvih poslovnih planova i zarađenog novca.
Često možemo vidjeti scenu u kojoj malo dijete pokazuje crtež: neuredan, iskrivljen, s čudnim likovima. Odrasli mu, često i ne pogledavši rad, dobace: “Pa… mogao si i urednije”, “Opet ne sliči na tebe”, “Zašto je trava plava?”
U takvim trenucima u djetetu se nešto tiho povuče i utihne. Kod nekih kratko, kod drugih duboko i dugotrajno. Freud je o tome govorio iznenađujuće precizno:
“Čovjek koji je bio neprikosnoveni miljenik svoje majke, kroz čitav život nosi osjećaj pobjednika i vjeru u uspjeh, što nerijetko vodi do stvarnog uspjeha.”
Ovdje nije riječ o tome da dijete treba hvaliti bez kriterija ili ignorirati pogreške. Riječ je o tome da u njegovu životu postoji barem jedna odrasla osoba koja ga u potpunosti prihvaća. Netko tko ne zahtijeva da dijete bude “praktično za rukovanje” i tko ne pretvara djetinjstvo u natjecanje za ljubav.
Samopouzdanje ne nastaje iz vikanja i kazni. Ono se rađa tamo gdje dijete smije biti ono što jest: bučno, nesigurno, maštovito, tvrdoglavo ili sanjivo. Tamo gdje podrška ne zvuči kao “budi bolji”, nego kao “važan si”.
Zašto je lakše kritizirati nego poticati
Mnogi odrasli odrastali su u sustavu u kojem se “bravo” dobivalo samo za besprijekornost. Zato često ponavljaju poznate obrasce:
- roditelji grde za svaku trojku
- roditelji ponavljaju zabrane: “ne radi”, “ne diraj”, “ne raspravljaj se”
- svaka pogreška postaje povod za moraliziranje
Takvo dijete brzo uči oprez. Izbjegava rizike, bira najsigurnije ciljeve i najmanje izazovne puteve. Razvija uvjerenje da svijet ne odobrava hrabrost, a da su vlastite želje nevažne.
Zato se često događa paradoks: upravo oni koje u djetinjstvu nisu stalno sputavali ponekad izrastu u najkreativnije odrasle osobe. “Loši đaci” koje strogi okviri nisu slomili često postaju ljudi koji razmišljaju izvan okvira i ne boje se pogreške.
Sloboda koja je potrebna svakom djetetu
Od djece se ne može tražiti da uvijek budu uredna, jaka i savršena. Samopouzdanje se ne stvara naredbama. Ono nastaje kada dijete zna da je viđeno, prihvaćeno i shvaćeno.
Djetetu je važno dati prostor - ne neograničen, nego siguran. Prostor u kojem smije pogriješiti, pokušati, promijeniti mišljenje, suprotstaviti se i istraživati. Gdje se snovi ne ismijavaju, nego se pita: “Kako ti mogu pomoći da im se približiš?”
Zanimljivo je koliko se dijete brzo mijenja kada odrasli prestanu gledati odgoj kao projekt uspjeha, a počnu gledati čovjeka ispred sebe.
Svako dijete ima svoje unutarnje “sunce” - nešto što mu pali iskru u očima. To je krhko, osobno i neuhvatljivo. Ne može se stvoriti pritiskom, zabranama ni strahom, niti zamijeniti nametnutim očekivanjima.
Freud je rekao: “Samo ostvarenje sna iz djetinjstva može donijeti sreću.”
Ova misao je i danas iznenađujuće aktualna. Ona ne znači da svatko mora postati ono o čemu je sanjao kao dijete, nego da odrasli ne smiju ugasiti unutarnji glas koji dijete vodi prema onome što ga raduje.
Djeca imaju rijedak dar da vrlo jasno osjećaju što im se sviđa. Ta jasnoća blijedi kada su okružena porukama “budi kao svi ostali” ili “to nije ozbiljno”. No, ako im se da pravo na istraživanje, izrastaju u ljude koji znaju što žele od života, a to je temelj sreće.
Uspjeh nije u novcu
Uspjeh djeteta ne temelji se na trenutku kada mu kupite prvi laptop, već na riječima koje mu svakodnevno upućujete:
- “Ti možeš.”
- “Uspjet ćeš.”
- “Probaj, tu sam uz tebe.”
Takva atmosfera stvara unutarnji oslonac koji je Freud nazivao osjećajem pobjednika - ne onog glasnog i arogantnog, nego smirenog i stabilnog.
Kada dijete ima odraslu osobu koja ga razumije, ono ne odrasta u stalnoj utrci s drugima, nego u vlastitom razvoju. Ne boji se sanjati i svoje dječje “jednog dana” pretvara u stvarne projekte, djela i život na koji može biti ponosno, piše Stil Kurir.
