„Bane, ne možeš ga tek tako ostaviti!“, vrisnula je Marina, suze su joj se slijevale niz lice. Stajala sam na vratima naše male kuhinje stisnutih šaka, gledajući u pod. „On nije moj sin, Marina! Koliko ti puta moram ovo reći? Nisam ga tražio!“
Tišina je na trenutak ispunila stan, iz susjednog stana čula se samo tiha glazba - netko je slavio rođendan. Kipio sam od bijesa, ali i nečega drugog, nečega što nisam mogla ni samoj sebi priznati. Marina je sjedila za stolom, držeći glavu u rukama. „On nema nikoga drugog, Bane. Njegov otac je nestao prije tri godine. Ti si sve što mu je ostalo.“
Sjetio sam se dana kada sam prvi put upoznao Leona. Imao je sedam godina, velike smeđe oči i pogled pun straha. Marina i ja smo tada bili zajedno tek nekoliko mjeseci. Nisam planirao biti očuh, nisam planirao ništa osim mirnog života - posao u banci, izlete vikendima, možda jednog dana vlastito dijete. Ali život ne pita.
"Bane, molim te..." šapnula je Marina. "Ne mogu sama."
Moji roditelji nisu prihvatili tuđe dijete kao unuka
Pogledao sam kroz prozor. Vanjski svijet bio je siv, kiša je udarala o prozorsko okno. Krivnja i ponos borili su se u meni. Moji roditelji su uvijek govorili: "Čuvaj svoje, pusti tuđe." Moj otac je bio strog čovjek, radio je u tvornici, nikada nije pokazivao emocije. Moja majka je bila tiha žena, uvijek je stajala iza njega.
Sjetio sam se razgovora s ocem prošlog ljeta: "Što će ti tuđa djeca? Nikome ništa ne duguješ! Čuvaj sebe i svoje!"
Ali Leon nije bio samo "tuđe dijete". Bio je tu dječak koji me je svaku večer čekao da mu čitam priču za laku noć, koji me zvao "Bane" umjesto "Tata", ali jednom je nacrtao sliku i napisao: "Hvala ti što si ovdje." Bio je tu dječak koji se bojao mraka i plakao je kad bi netko spomenuo njegovog oca.
Te večeri sam napustio stan. Hodao sam po kiši bez kišobrana, pokušavajući shvatiti što osjećam. Je li moja ljubav prema Marini dovoljna da prihvatim njezino dijete? Je li moguće voljeti nekoga tko nije tvoje krvi? Ili sam samo kukavica koja bježi od odgovornosti?
'Jesi li ljut na mene jer nisam tvoj sin?'
Sljedećih nekoliko dana atmosfera u stanu bila je ledena. Marina me izbjegavala, Leon me gledao s nesigurnošću. Jedne večeri dok sam gledao utakmicu, Leon mi je tiho prišao.
"Bane... mogu li te nešto pitati?"
"Reci, Leone."
"Jesi li ljut na mene jer nisam tvoj sin?"
Smrznuo sam se. Nisam znao što reći. U njegovim očima vidio sam strah koji sam osjećao kao dijete kad bih učinio nešto krivo.
"Nisam ljut na tebe... samo... ponekad mi je teško."
Nije ništa rekao, samo je sjedio pored mene i zurio u ekran. Te noći nisam mogeo spavati.
Tijekom sljedećih nekoliko tjedana problemi su se gomilali. Marina je radila prekovremeno u bolnici, Leon je imao problema u školi - učiteljica mi je rekla da se povlači u sebe, da ne razgovara s drugom djecom. Počeo sam osjećati odgovornost koju nisam htio.
Jednog dana mi je zazvonio mobitel dok sam bio na poslu.
"Bane, Leon je nestao iz škole! Nigdje ga nema!"
Srce mi je stalo. Trčala sam gradom kao luda, tražeći ga u parku, zovući sve njegove prijatelje. Pronašao sam ga na klupi uz rijeku, mokrog od kiše.
"Zašto si pobjegao?" upitao sam ga drhteći.
"Ne želim te gnjaviti... Ako ostaviš mamu zbog mene, bit će mi žao..."
Tada sam shvatio - on nije bio teret meni, ja sam bio teret njemu. Moje nesigurnosti su ga boljele više od svega.
Te večeri smo svi sjeli za stol.
Prvi put me nazvao 'tata'
„Marina... Leon... Želim pokušati biti bolji čovjek. Ne znam hoću li ikada biti pravi otac, ali želim biti tu za vas oboje. Ako mi dopustite.“
Marina me zagrlila kroz suze. Leon me prvi put nazvao „tata“.
Prolazile su godine. Bilo je uspona i padova - svađa oko škole, novca, svakodnevnih sitnica. Moji roditelji nikada nisu prihvatili Leona kao unuka, ali ja jesam. Naučio sam da ljubav nije krv već izbor koji donosiš svaki dan.
Danas Leon ima 18 godina i sprema se za fakultet. Kad ga gledam kako odlazi od kuće sa svojim snovima i strahovima, pitam se: Jesam li mogao bolje? Jesam li bio dovoljno dobar?
Možda nikada neću znati odgovor na to pitanje. Ali znam jedno - nije važno čije si dijete, važno je tko te voli kada ti je najpotrebnije, piše Stil.
