„Mama, moram ti nešto reći.“ Glas mog sina Filipa drhtao je dok je stajao na vratima, mokar od kiše, s nečim umotanim u deku u naručju. Srce mi je preskočilo. „Ovo je… ovo je moja kći.“
U tom trenutku, moj se svijet srušio. Nisam znala što reći ili kako reagirati. Samo sam zurila u to malo lice, crveno i naborano, a Filipove su oči tražile oprost, razumijevanje, bilo što osim osude. „Filip… kako? Čija je to beba? Što se dogodilo?“
Suze su mu tekle niz obraze. „Mama, molim te, nemoj vikati. Nisam znao kome drugome da idem. Ena... Ena je otišla. Roditelji su je poslali da živi s tetom u Njemačkoj čim su saznali. Rekli su da ne žele imati ništa s nama. Ja... nisam znao što drugo da radim.“
Kako ću kao samohrana majka odgajati još jedno dijete?
Osjećao sam kako mi se noge tresu. Filip, moj dječak, moj ponos, moj najbolji učenik, sada je stajao preda mnom kao otac. U malom gradu gdje svi sve znaju i gdje se grijeh ne zaboravlja, ovo je bila sramota koja će nas pratiti godinama. Ali više od srama, osjećala sam strah. Kako ćemo preživjeti? Kako ću ja, samohrana majka dvoje djece s plaćom medicinske sestre, odgajati još jedno dijete?
„Sine, uđi. Daj mi bebu.“ Ruke su mi drhtale dok sam uzimala djevojčicu, osjećala sam toplinu i težinu novog života. Filip je sjedio na kauču, pogrbljen, kao da nosi cijeli svijet na leđima. „Mama, nisam htio da se ovo dogodi. Znam da sam pogriješio. Ali ne mogu je ostaviti. Nema nikoga osim mene.“
Te noći nisam spavala. Gledala sam bebu kako spava u improviziranom krevetiću napravljenom od kartonske kutije i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li previše radila? Jesam li premalo razgovarala s Filipom? Sjećanja su mi preplavila glavu: kako je Filip uvijek bio povučen, kako je Ena dolazila k nama na palačinke, kako su se smijali u dvorištu. Nisam ni slutila da se tamo događa nešto ozbiljno.
Osude u malom mjestu: Ovo je sramota
Selo je sljedećih nekoliko dana brujalo. Moja susjeda Ana prva je došla s pitanjima: "Jesi li čula što se dogodilo kod Petrovića? Kažu da njihovo dijete ima dijete!" Samo sam šutjela, osjećajući kako me oči prate dok idem u trgovinu ili na posao. Sestra Sanja me nazvala: "Što ćeš sad? Ne možeš sve sama! Smjesti to dijete u dom!"
Ali nisam mogla. Kad sam pogledala tu malu djevojčicu, osjetila sam ljubav i odgovornost. Filip je bio izgubljen, ali odlučan. "Mama, učinit ću sve. Samo da ostane s nama." Počeo je raditi u susjedovoj radionici nakon škole, donoseći novac za pelene i mlijeko. Učio je navečer, a ja sam mu pomagala s bebom.
Jedne večeri, dok sam presvlačio malu Ninu, Filip je sjeo pored mene. „Mama, misliš li da će mi Ena ikada oprostiti? Hoće li se vratiti?“ Pogledao sam ga i vidjela dječaka koji je prerano morao postati muškarac. „Ne znam, sine. Ali znam da si postupio ispravno. Nisi pobjegao. To je hrabrost.“
Najveći udarac došao je od mog oca, djeda, koji je došao nakon što je čuo priče. „Sramota! U moje vrijeme, ovo bi se sakrilo! Kako si mogla dopustiti sinu da ima dijete u srednjoj školi?“ Vikao je, a ja sam prvi put u životu podigla glas na njega. „Tata, ovo nije tvoja sramota. Ovo je naše dijete, naša krv. Neću je dati nikome!“
Jesam li trebala biti stroža, blaža?
Dani su prolazili u borbi s predrasudama, siromaštvom i umorom. Filip je završio školu s odličnim ocjenama, iako su ga mnogi izbjegavali. Nina je odrasla, a ja sam je naučila voljeti kao svoje treće dijete. Ponekad bih noću plakala od umora i straha, ali nisam odustajao.
Jednog dana Ena se javila iz Njemačke. Poslala je pismo Filipu: „Nisam bila dovoljno hrabra. Oprosti mi. Volim tebe i Ninu, ali ne mogu se vratiti.“ Filip je plakao cijelu noć, ali ujutro se ustao i otišao na posao. „Mama, bit će sve u redu. Obećavam.“
Danas, kada vidim Ninu kako trči po dvorištu i viče „bako!“, znam da sam donijela pravu odluku. Nije bilo lako, ali ljubav prema djeci je jača od svake osude. Ponekad se pitam: Jesam li mogla bolje? Jesam li trebala biti stroža, ili blaža? Ali znam jedno - obitelj nije ono što drugi misle o nama, već ono što smo spremni učiniti jedni za druge, piše Stil.
