Povodom Dana sjećanja na bebe anđele, odlučili smo s vama podijeliti priču jedne hrabre majke. Dubravka Horvat je majka četvero djece, koja je prije 12 godina doživjela težak gubitak - njezine jednojajčane blizanke, Rebeka i Anastazija, rođene su kao sijamske blizanke i nisu preživjele porođaj.
U svom svjedočanstvu, Dubravka otvoreno opisuje sve – od trudnoće, očekivanja i hitnog carskog reza, do trenutaka bola, tugovanja, ali i snage koju je pronašla da nastavi dalje. Njena priča je emotivna, dirljiva i podsjetnik na važnost sjećanja i ljubavi prema našim najranjivijim anđelima. Njene riječi su posveta svim roditeljima koji nose nevidljivu bol u srcu.
Napomena za čitatelje
Priča koju ćete pročitati dirljivo i emotivno svjedoči o gubitku djece u trudnoći i nakon poroda. Sadrži opis teških trenutaka, tuge i procesa tugovanja te može biti emotivno snažna za neke čitatelje. Preporučujemo da čitate s pažnjom i uzmete vremena za vlastite emocije.
Ovo je priča mame Dubravke:
Peta trudnoća puna nade
Bila je to moja peta trudnoća, s jednojajčanim blizankama za koje smo odabrali imena Rebeka i Anastazija. Moj ginekolog, koji je vodio i prethodne četiri trudnoće, smatrao je da je sve u redu i da su redovni pregledi dovoljni. Ultrazvuk star nekoliko desetljeća i rutinski pregledi – to je bilo sve. Imala sam povjerenja u njega, a trudnoća je bila uredna. Bebe su rasle, a ja sam bila “ko slon” – sigurna da je sve kako treba.
Rizična trudnoća i neočekivani obrat
Pred kraj trudnoće, tijekom zadnjeg pregleda u bolnici u Varaždinu, doktorica mi je rekla da je moja vrsta jednojajčane trudnoće - monoplacentarna - rizična. Na tom kontrolnom pregledu ustanovila je da nešto nije u redu. Budući da sam bila u 38. tjednu, a bebe su svaka bile preko 3 kg i 45 cm, predloženo je da ostanem u bolnici i da se sljedećeg jutra obavi carski rez. Nitko od nas nije imao pojma što će se dogoditi.
Hitni carski rez i šok
Ujutro, dok je moj muž bio uz mene do zadnjeg trena prije operacije, na CTG-u su se očitavali samo otkucaji jednog srca. Dobila sam spinalnu anesteziju i bila svjesna svega što se događa. Osjetila sam paniku među liječnicima – trčanje, krv, viku. Nije ni bilo vremena za protokol, u sobi je bila kaotična atmosfera. Anesteziologinja me umirivala, milovala po čelu i pojačala dozu da smiri moju tjeskobu.
Tragedija i prvi susret s gubitkom
Taj dio mi je danas u magli. Nakon operacije, u sobi za oporavak, moj muž uplakan prilazi i govori mi da su naše curice spojene u prsnom košu. Bez teksta, gledam ga. Nakon par minuta doktorica je tiho rekla: "Žao mi je, vaše bebe su umrle". Bile su sijamske blizanke, s jednim srcem, i nisu ih mogli spasiti. Moj muž uopće nije registrirao što mu je rečeno; ponavljao je da su žive jer ih je on vidio. Iscrpljena i izmrcvarena, pokušavala sam ga umiriti.
Posljednji zagrljaj
Premjestili su me u praznu sobu pa nakon toga na odjel patologije trudnoće da ne čujem plač ostalih beba. Ja sam nekako smirena, shvaćam što se dogodilo, ali kao da ne vjerujem i čekam samo kad će mi reći da su bebe dobro i da će mi ih donijeti. Muž sasvim suprotno, viče, plače, medicinsko osoblje ga pokušava umiriti.
Pitali su nas želimo li još jednom vidjeti bebe. Držali smo ih u naručju, oboje plakali, šaptali smo im da su prekrasni mali anđeli. Doista su bile prekrasne.
Ostala sam u bolnici pet dana, dok je muž organizirao sahranu. Djeca su plakala, najmanja kći je tada imala 19 mjeseci, pamtila je samo da je vidjela seke – anđele – kako lete iznad nje i smiješe se. Poslije sprovoda sjedila je vani u dvorištu pored ljuljačke i trčala prema svom tati, pokazivala prstom prema nebu i rekla: "Tata vidim moje seke".
Vjerujem u to da ih je stvarno vidjela.
Povratak kući i proces tugovanja
Nakon povratka kući, stvarnost me udarila. Sve stvari koje smo pripremili bile su tu – kolica za blizanke, odjeća – ali njih nije bilo. Tek tada sam počela procesuirati gubitak i tugovati. Plakala sam puno, maknula sve što me podsjećalo na njih, nisam izlazila osim na groblje gdje sam plakala u samoći. Moj muž i ja tugovali smo na različite načine.
U maloj sredini, ljudi zapamte takve stvari, gledaju te sa sažaljenjem i to mi je smetalo. Neko vrijeme sam krivila sebe zbog takvog ishoda. To je bio začarani krug - ja krivim sebe, muž Boga, doktora i sve ostale. Djeca su osjećala našu bol i trudila se biti dobra...
Dugotrajno sam se borila s tugom, depresijom, pokušavajući zaspati dok djeca spavaju i pravila se da je sve u redu. Trebale su mi gotovo dvije godine da shvatim da to nije održivo i da ne mogu tako nastaviti, da nije fer prema obitelji koju još uvijek imam.
Novi početak u Njemačkoj
U jesen 2015. otišli smo živjeti u Njemačku. Ta promjena bila mi je prijeko potrebna; morala sam se maknuti iz toksične okoline gdje se smatralo sramotnim reći da si rodila "defektnu" djecu. Živimo i radimo ovdje već deset godina.
Sretni smo, imamo dovoljno za pristojan život i nismo od onih koji štede da bi u domovini gradili vile, dokazivali se. Radimo i trošimo zarađeni novac, a djeca su velika i zdrava. Najstarija kći ima 21 godinu i živi u Austriji, dok se ostalo troje još školuje.
Godišnje odmore redovito provodimo u Hrvatskoj, idemo na groblje sekama u posjet. Rijetko razgovaramo o tom razdoblju, ali svi znaju da im se bliži rođendan u listopadu, 17. Tog dana upalim svijeću u stanu i vlada neka posebna tišina.
Susret koji je promijenio sve
Četiri godine nakon poroda, na jednoj od najtežih obljetnica, osjećala sam se kao da se doslovno slamam, bila sam nesposobna raditi. Iako sam tražila slobodan dan, na kraju sam morala otići na posao, ali bila sam previše rastresena i nisam mogla raditi. Hodala sam ulicama u suzama dok nisam ušla u jednu crkvu. Ondje mi je prišao nepoznat čovjek i tiho rekao: “Svatko od nas ima svoj križ.” Zamolio me da stavim ruke na njegova ramena dok će on staviti svoje na moja. Poslušala sam ga, a on me tiho blagoslovio molitvom. Zahvalio mi se što sam ga poslušala i krenuo prema oltaru gdje je stajao još neko vrijeme. Ja sam ostala zbunjena stajati na mjestu, ništa mi nije bilo jasno. Kad sam se okrenula da vidim gdje je, nije ga više bilo. Ni dan danas ne mogu sebi to objasniti, ali osjećala sam neko unutarnje olakšanje. Tada sam shvatila da je moguće prihvatiti i nastaviti dalje.
Dopustila sam sebi da povjerujem da je to bio ”Božji glas”, neka viša sila, anđeo možda i tek tada je moja bol, moj križ, postao lakši, neznam kako se drugačije izraziti. Vjerujem da kad ljudi čuju takve priče poput ove samo se podsmjehuju, i ja bih se sigurno prije. Ali taj susret je bio ono nešto što je meni trebalo da prihvatim i nastavim, da ne grcam u tuzi. Kasnije sam ispričala mužu, zagrlio me samo i rekao da mi vjeruje. Voljela bih da i on sam tako nešto doživi, da može lakše prihvatiti i nastaviti sa životom.
Sjećanja, ljubav i prihvaćanje
Svaki dan nosimo u srcu sjećanja na naše male anđele. Ponekad osjetim njihovu prisutnost, ponekad se sjetim strašne porođajne sale i nemoći koju sam tada osjećala. Pitam se što bi bilo da smo znali ranije – bi li jedna od njih preživjela? Kako bismo odlučili kojoj od njih “omogućiti” da živi... sve su to stvari koje su ostale nedorečene, od strane liječnika, stručnjaka, a onda i na kraju nas, supružnika, koji nakon toga nisu ostali isti. Uvijek se provlači pitanje zašto baš ja, zašto smo mi slučaj koji se događa jednom od 100 000????
No prihvatila sam da je to moj križ, i sjećanje na susret u crkvi mi daje snagu da nastavim dalje. Moj suprug još uvijek teško prihvaća gubitak. Ponekad okrivljuje Boga ili život za našu nesreću. Ali mi imamo četvero zdrave djece, oko kojih se naš svijet okreće i koji nas potiču da idemo dalje. I imali smo sreću u nesreći - mogli smo ih držati u naručju, osjetiti njihovo migoljenje i udarce u trbuhu, držati dva mala anđela u naručju, uspavana, koji sanjaju i smiješe se u snu.
Gubitak i bol, jednako kao i sreća, sastavni su dijelovi života. Takve stvari se nikada ne prebole niti zaborave, samo naučimo kako se nositi i živjeti s njima. Kada to prihvatimo, tada imamo šanse živjeti dalje i vjerovati da za sve postoji razlog i na kraju, nada i vjerovanje u bolje sutra.
