Imaju li majke pravo na nezadovoljstvo, loš dan ili sumnju u vlastito majčinstvo? Smiju li pomisliti da nisu spremne, da nisu ovo očekivale ili da je njihov život mogao izgledati drugačije? I naposljetku - cijeni li naše društvo uopće dovoljno majčinstvo?
U emisiji Nedjeljom u 2 otvoreno su govorile Kristina Kovačević-Hitrec, majka petero djece, i Marijana Mikulić, majka troje djece, piše HRT.
Kristina sada čeka šesto dijete i u četvrtom je mjesecu trudnoće. "Meni je sve ovo normalno. To je moja svakodnevica, za drugo ne znam. Svaki dan se nosim s novim izazovima u majčinstvu, kao i sve majke. Mlada sam postala mama i željela sam više djece. Ja samo želim biti mama i želim veliku obitelj. Mirnu, staloženu. Uvijek sam maštala o tome. Puno ljubavi, puno djece. Željela sam stvoriti nešto što nisam imala u djetinjstvu. Naravno, nije sve išlo lako. Ja imam jači autoritet i nosim to sve na svojim leđima. Suprug, naravno, pomaže, ali uvijek su glavne stvari na nama mamama", govori Kristina.
Naći trenutak samo za sebe Kristini je teško, ali priznaje da joj to nije prioritet. "Ništa mi ne fali, ne osjećam da mi fali vremena za sebe", priznaje Kristina.
Kristina Kovačević Hitrec: Djetinjstvo bez ljubavi i zajedništva
Stresne situacije, objašnjava, rijetko dolaze iz obitelji - češće ih uzrokuju vanjske okolnosti. No, nije uvijek bilo tako. Kristina nije imala djetinjstvo ispunjeno toplinom i sigurnošću.
"Djetinjstvo i život nas formira. Naše osobine dolaze od ranog djetinjstva. Ono što mi želimo i pogledi na život kreću od kuće. Nisam osjetila ljubav, pažnju i zajedništvo. Zato sam htjela to stvoriti. Ali kada nešto nisi osjetio, ne znaš kako to stvoriti. Sada mislim da sam mogla bolje što se tiče toga, uvijek možeš bolje, ali nije tako loše kako sam osjetila da može biti", ističe.
Osude zbog petero djece s tri partnera i potpomognute oplodnje
Kristina ima petero djece s tri partnera, zbog čega često trpi osude - uglavnom putem društvenih mreža, od anonimnih komentatora.
"Pišu mi kakav sam ja to primjer, jer sam se dva puta rastala. Ja bih njih pitala kakav su oni primjer svojoj djeci ako žive u nesretnim brakovima, gdje ima i nasilja, a djeca to gledaju. Zar su se rodile da budu nesretne i umnožavaju tu nesreću? Meni to nije smisao života. Nitko se nije ženio da bi se rastao. Svi mi želimo bajkoviti brak do kraja života. I ja sam to željela, i ja sam maštala o tome", kaže.
Unatoč velikim obvezama u kući, Kristina radi i nekoliko poslova istovremeno. "Imam firmu za marketing i evente. Zaposlena sam u firmi autoindustrije. Radim više poslova. Bavila sam se i cvjećarstvom, to mi je struka. Svake godine radim Sisvete", nabraja.
Svoje blizanke dobila je postupkom potpomognute oplodnje, što ju je, kaže, dodatno izložilo predrasudama.
"Vodim grupu MPO Iskustva Savjeti. Završila sam za doulu, idem sa ženama na porode. Podrška sam ženama koje prolaze postupke potpomognute oplodnje. One mi se javljaju u inbox kada saznaju da će morati ići u postupak, a ja ih upućujem u sve korake. Rušim javno sve predrasude o tome. Otišla sam na potpomognutu oplodnju i to mi je sve tako nekako sjelo da sam na kraju odlučila biti podrška osobama koje prolaze kroz to", objašnjava.
Na kraju, Kristina naglašava da majčinstvo ne bi trebalo idealizirati. "Znam jer sam osjetila to kao dijete. Sada je to vrlo diskutabilna tema. Mišljenja su podijeljena i smatram da svaka osoba ima svoj stav prema tome ovisno o tome što je prošla u životu", zaključuje Kristina.
Marijana Mikulić: Više se uopće ne trudim ispunjavati očekivanja okoline
Marijana priznaje da je danas iznimno teško biti žena i majka. "Okolina ne zna ništa drugo nego osuđivati. Danas svi očekuju da ti radiš kao da uopće nemaš obitelj, da si uvijek dostupan svima za sve, da se djecom baviš kao da ništa drugo ne radiš u životu, da mama treba stići u parkiće i šetnje. A još dodatno plaćamo ženu koja s našom djecom uči, jer je obrazovni sustav takav da je djeci nužna podrška, a ja to više ne stižem. Ni suprug, ni ja", priznaje Marijana.
"Više se uopće ne trudim ispunjavati očekivanja okoline, ni ne znam što netko zamišlja da bih ja trebala raditi u životu. Ono što me najviše grize u životu je kada ja u danu ne stignem obaviti zadatke koje sam s Jakovom odlučila odraditi. Barem povremeno s Ivanom sjesti i porazgovarati. Barem povremeno s Andrijom nešto nasamo pogledati što on voli. Za to bi voljela da imam više vremena, a sve ostalo mi je manje važno", kaže.
Život s djetetom s poteškoćama - nemoguće je svima dati jednako pažnju
Kaže da nije moguće svima dati jednako pažnje - najviše je posvećena djetetu s poteškoćama, koje zahtijeva dodatnu brigu i energiju.
"Trudimo se biti tu i za druge dečke. Ivan je već veliki dečko. Trudimo se s njim navečer sjesti pa malo porazgovarati. To je dijete koje je još uvijek u razvoju. Također, Andriji znači da se nešto s njim pogleda, tako da sam gledala neku seriju koja me ubila u pojam, ali je njemu važna. Ivan još uvijek ima ADHD, baš je imao problema kada se tek upisao u srednju tako da sam mu se tu dodatno posvetila. Tu sam i bila sama jer je muž bio u Njemačkoj. To je bilo teško", prisjeća se Marijana.
Najizazovniji period, kaže, bio je kad je Jakov dobio dijagnozu, a obitelj se preselila u novu kuću.
"Tada je bio potop braka i njegov odlazak na godinu dana me zakucao. Više nisam imala vremena ni udahnuti prije nego li zaronim. Od toliko moranja sam se u potpunosti raspala", priznaje.
U tom je razdoblju odlučila pojednostaviti život - smanjiti obveze i distancirati se od ljudi koji joj crpe energiju. "Prilagodila sam se tome da ja budem dobro, jer ako ja ne budem dobro, neće biti ni moja djeca, a oni su mi najvažniji, moja obitelj mi je najvažnija", ističe.
Govorili su da od Jakova "neće biti ništa"
Nakon dijagnoze autizma na krajnjem spektru, mnogi su joj rekli da njezin sin „nikada neće napredovati“. "Hodao je u krug, pričao sa svojim rukama, nije se odazivao na ime, nikoga nije gledao u oči, nismo uopće mogli do njega. Ne mogu reći da je sve zbog moga rada, ali je činjenica da je on puno napredovao. Ja sam bila jako uporna, a on ide na puno terapija. Međutim, rad doma je ključan", objašnjava Marijana.
Danas se Jakov može sporazumjeti, zna izraziti što ga boli i postao je funkcionalan. "Vjerujemo da će uspjeti upisati redovnu školu uz asistenta. Ali to je užasno puno rada kod kuće. Svaki dan radim s njim", kaže Marijana.
Osamljenost i neshvaćanje - Jakov se rijetko igra s drugom djecom
Jakov se rijetko igra s drugom djecom, jer ga, kaže Marijana, jednostavno nitko ne poziva. "Nekad bismo pozivali djecu u vrt da se zajedno igraju, a on bi bio sam na trampolinu. Ne zna razgovarati, ne zna se igrati, ali zna skakati u trampolinu. Onda bi vukao tu djecu, a ona bi vrištala. To je bilo teško gledati. Tada smo prestali zvati ljude, a i ljudi su se prestali javljati", prisjeća se Marijana.
Na kraju, zaključuje da je nemoguće biti potpuno posvećena samo sebi, karijeri i osobnim ciljevima kad si majka.
Njezina je želja snimiti dokumentarni film kako bi pokazala drugim roditeljima da nisu sami - da je moguće graditi obitelj i ljubav, čak i kada okolnosti nisu idealne.
