Poznata hrvatska blogerica Kristina Kovačević Hitrec, mama petero djece koja je nedavno objavila da očekuje šesto dijete, na svom blogu kao i društvenim mrežama otvoreno i iskreno piše o temama majčinstva, trudnoće, obitelji. Nedavno je podigla prašinu među svojim pratiteljima priznanjem da je u odličnom odnosu s bivšom djevojkom svog bivšeg supruga.
Sada je otvorila dušu i napisala podužu objavu o svom bivšem izvanbračnom suprugu i ocu njezine dvojice starijih sinova. Progovorila je i o nasilju koje je trpjela u toj vezi, ali i svojoj prvoj svekrvi koja joj je bila kao majka.
'Smeta me kad ljudi olako komentiraju da živim od alimentacije'
Jedan od razloga zašto je odlučila napisati ovakvu objavu je da naglasi da ne prima alimentacije od nijednog bivšeg supruga, odnosno očeva njezine četvero djece iz prve dvije veze.
"Prvi izvanbračni partner za naše sinove nikada nije platio ni jednu jedinu alimentaciju. S prvim suprugom, za kojeg sam se udala 2015. godine, imam dvije kćeri blizanke, a on već više od 20 mjeseci ne plaća alimentaciju. Do sada se nakupio dug od gotovo 5000 eura, iako je za obje blizanke alimentacija iznosila svega 265 eura mjesečno.
Užasno mi smeta kada ljudi olako komentiraju da „živim od alimentacije“, jer to ne može biti dalje od istine. Moja djeca imaju sve što im je potrebno, ali ne zahvaljujući alimentacijama, već zbog toga što moj suprug i ja radimo više poslova i trudimo se osigurati im normalan i sretan život. Želim jasno poručiti da u današnje vrijeme nitko ne može živjeti od alimentacije, ti su iznosi premali u odnosu na stvarne troškove života", rekla nam je Kristina te dodala da je otac blizanki barem prisutan u njihovim životima.
"Imamo dobre odnose, bez obzira na to što već nekoliko mjeseci financijski ne doprinosi. Meni nikada nije bilo sve u novcu, najvažnije mi je da su moja djeca sretna, voljena i da odrastaju u miru.", priznala je.
Prenosimo njezinu objavu s Facebooka u kojoj je istresla dušu:
"Pisala sam ovo sat vremena, očiju punih suza!
Sto puta ispravila pravopisne greške ali evo vrijeme je da jednom i ja napišem nešto iz duše.
Jako je dugačko ali ovo je jedan mali dio mog života, samo jedan mali dio!
Znaš, nisam…
Otac od moja dva sina nije pitao za njih 12 godina.
Često mi ljudi kažu “i bolje da nije, ionako im ne bi prenio nikakve dobre vrijednosti”.
Ne znam što bih mislila po tom pitanju… možda su ljudi u pravu.
Zašto sam ga ostavila?
Evo, dovoljno vam govori to da nije pitao za djecu 12 godina, niti ikada platio alimentaciju.
Pa si onda možete misliti kakav je bio partner, kad nikada ni otac nije bio.
A ima još jednu kćer, sada već odraslu, za koju također nikada nije pitao.
Nitko ne zna priču mog života, ali svi znaju osuđivati.
Nitko ne zna kakvo sam djetinjstvo imala, da sam bježala iz pakla u pakao ne samo ja, nego i moj brat i sestra.
Jedna osoba mi cijeli život ponavlja da moram poštivati roditelje bez obzira kakvi su.
Ali ja kažem, poštovanje se mora zaslužiti.
Kad sam pitala prvog partnera zašto me tučeš, rekao je:
„Pa tko će tebe zaštititi, ti nemaš nikoga.“
I bio je u pravu, nisam imala nikoga.
Sve vam, vjerujte mi, kreće od kuće.
Kakvo ste djetinjstvo imali, takav vam je početak života.
Birate ljude po onome što mislite da zaslužujete.
Bila sam dijete, nezasićeno, bez samopouzdanja, željno ljubavi i odobravanja.
Cijeli život sam se dokazivala, a nikada nije bilo dovoljno dobro.
Birala sam partnere i prijatelje po tome koliko sam poštovanja imala prema sebi.
Rekla bih da me ulica odgojila.
Vrijednosti koje danas imam, naučili su me stranci i roditelji mojih prijatelja.
Prva svekrva me naučila kuhati, mijenjati posteljinu, držati do kuće.
Voljela sam je kao majku.
Dala mi je ljubav koju moja majka nije znala dati.
Dolazila mi je biciklom na roditeljske sastanke, kao da sam njeno dijete.
Da bar nije prerano otišla… bila je divna baka, divna svekrva i žena koja nije imala lak život.
Zašto sam ovo napisala?
Zato što sam vidjela jedan tekst na Instagramu, pismo djeteta ocu koji nikada nije bio prisutan.
Rasplakalo me.
Podsjetilo me na moje sinove.
Ali ja sam njima omogućila da imaju mušku figuru, ulogu koja je prisutna umjesto njihovog oca.
Nije isto, ali u našem slučaju možda je ispalo i bolje.
Kad sam nakon osam godina zatočeništva otišla od nasilnika,
jednog dana je Patrik prišao nepoznatom muškarcu u kafiću i rekao mu „tata“.
Svi smo se sledili.
Osoba koja je tada bila sa mnom na kavi (neću spominjati tko jer je javna osoba)
rekla mi je: „Kristina, daj si još jednu priliku, mlada si. Ne moraš biti sama.“
A ja sam odgovorila: „Ma daj, tko će mene htjeti s dvoje djece, a da je normalan prema njima?“
Tada sam imala takva uvjerenja.
Sad, kad pogledam unatrag, shvaćam da sam više tražila osobu koja će biti dobra prema mojoj djeci,
nego onu koja će biti dobra i prema meni.
Ali ne žalim svaki dio mog puta bio je lekcija.
Svaka osoba donijela je nešto lijepo, barem jedan osmijeh, jedan trenutak, jedno sjećanje.
I najvažnije divnu djecu.
Danas nisam sama.
Imam najveće ljubavi na svijetu ljubav svoje djece.
A sada imam potrebu, umjesto njih, napisati pismo njihovom ocu.
Znaš, nikada ti neću moći objasniti koliko su te čekali.
Ne riječima, nego pogledima onim tihim, kad dijete stoji na prozoru i pita te samo očima.
Godinama sam pokušavala smiriti tu prazninu, davala odgovore koje ni sama nisam znala.
Kako objasniti djetetu da otac postoji, ali ga nema?.
Nisi bio tu kad su naučili voziti bicikl, nisi bio tu kad su pali i zaplakali.
Nisi znao ni da su bolesni, ni da su se radovali, nisi znao ni kakav im je glas kad zovu „mama“.
A zvali bi te „tata“, znaš… samo da si se pojavio.
Možda ne odmah, ali jednom da si pokazao da ti je stalo.
Ti si izabrao odsutnost.
Ne zato što nisi mogao, nego zato što nisi htio.
A to je ono što najviše boli.
Jer djeca pamte sve i odsustvo, i tišinu, i nepostavljena pitanja.
I jednog dana kad porastu, neće brojati koliko si im dao, nego koliko te nije bilo.
Znaš, mnogi mi kažu “bolje da ga nema”.
Možda su u pravu.
Jer nisi im mogao prenijeti ništa što vrijedi ni ljubav, ni poštovanje, ni toplinu doma.
Sve ono što bi otac trebao biti, naučili su od drugih muškaraca koje su zvali tata, koji su im pokazali što znači biti prisutan.
Ja sam im rekla istinu da tata postoji.
Ali da postoje i ljudi koji biraju ne biti tu.
I da to nije njihova krivnja.
Jer krivnja nikada nije djetetova, ona pripada onome koji ode i ne okrene se.
Nisi ti izgubio njih.
Oni su pronašli ljubav i sigurnost negdje drugdje.
Ali izgubio si sebe u njihovom djetinjstvu.
I jednog dana, kad ih možda vidiš kao odrasle ljude,
kad budeš želio čuti „tata“, možda ti to neće izaći iz njihovih usta nego iz tvoje savjesti.
I da znaš ja te ne mrzim.
Davno sam prestala.
Jer iz tvoje odsutnosti rodila se moja snaga.
Iz tvoje šutnje naučila sam govoriti.
Zahvalna sam ti na svemu što nisi bio, jer sam zbog toga ja morala postati sve.
Za njih.
Za nas.
Za mene.
Na neki način, i ja sam tada bila dijete.
Imala sam samo 24 godine kad sam s par kofera i dvoje djece krenula ispočetka, potpuno sama, u podstanarstvu, bez ičije pomoći i podrške.
Imala sam samo podršku prijatelja i dobrih ljudi koji su prolazili kroz moj život.
I znate što taj period ne pamtim kao loš.
Pamtim ga kao novi početak, kao da sam se ponovno rodila.
Bilo je trenutaka kad skoro nismo imali što za jesti,
ali to nitko nije znao.
Nikada to nisam nikome govorila, samo sam tražila dodatne poslove da se to ne dogodi.
Nakon posla sam vodila djecu sa sobom dok sam čistila stubišta u fušu.
I ne, nije me sram.
Jer i to sam prošla tada s dvoje djece, a kasnije i s četvero.
I svaki put sam uspjela.
Tko želi, nađe način.
Zato, žene moje drage ne trpite nasilje, bilo kojeg oblika.
Krenite ispočetka.
Sigurna sam da vas čeka nešto lijepo.
A to lijepo, vjerujte mi, možete same stvoriti."
