Dr. Aliza Pressman, razvojna psihologinja s više od 20 godina iskustva, s posebnim fokusom na roditeljstvo, nedavno je istaknula kako postoji jedna ključna vještina koja djeci najviše pomaže da izrastu u samouvjerene i uspješne osobe, ali koju roditelji često zanemaruju.
Riječ je o pristupu koji se razlikuje od današnjeg, često na postignućima usmjerenog odgoja.
“Ako ne vjerujemo da su djeca sposobna, to im nesvjesno i komuniciramo na različite načine. To utječe na njihovo razmišljanje o vlastitim sposobnostima, kao i na njihovu spremnost da preuzimaju rizike”, pojasnila je Pressman.
Umjesto toga, ističe jednu vještinu koja bi trebala biti u središtu odgoja: samoefikasnost, odnosno osjećaj vlastite sposobnosti, vjera u vlastite sposobnosti.
Što je samoefikasnost?
Dr. Pressman roditeljima savjetuje da kod djece razvijaju samoefikasnost, koju Američko psihološko društvo (APA) definira kao “subjektivnu percepciju pojedinca o vlastitoj sposobnosti da uspješno izvrši zadatak u određenoj situaciji”.
Jednostavnije rečeno, samoefikasnost je vjerovanje osobe da može nešto uspješno napraviti.
Koncept je razvio psiholog Albert Bandura, koji je smatrao da upravo taj osjećaj oblikuje temeljna uvjerenja o motivaciji, dobrobiti i postignućima. Prema Banduri, samoefikasnost se temelji na četiri izvora: iskustvima uspjeha, promatranju drugih, socijalnom uvjeravanju i emocionalnim stanjima.
Učenje kroz iskustvo
Bandura je posebno naglašavao važnost vlastitih uspjeha, koje je opisao kao “najutjecajniji izvor informacija o učinkovitosti jer pružaju najautentičniji dokaz o tome što osoba može postići”.
Svaki uspjeh, ističe, jača vjeru u vlastite sposobnosti.
Roditelji mogu poticati taj osjećaj tako da djeci omogućuju nove izazove kada su za njih razvojno spremna. Učenje novih vještina i iskustvo uspjeha jačaju samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti.
Ključ za otpornost i samopouzdanje
Snažan osjećaj samoefikasnosti povezan je s većom otpornošću djece i stabilnijim doživljajem sebe.
Važan dio učenja je i modeliranje - kada djeca vide da osobe slične njima uspijevaju u teškim zadacima, lakše razvijaju uvjerenje da i sama to mogu. Socijalno uvjeravanje odnosi se na davanje pozitivne povratne informacije kada dijete uspije, ali i konstruktivnog, podržavajućeg komentara kada griješi.
Emocije i suočavanje sa stresom
Samoefikasnost se povezuje i s emocionalnom regulacijom. Djeca koja bolje upravljaju anksioznošću i ostaju emocionalno stabilnija lakše izvršavaju zadatke pred sobom.
Roditelji mogu dodatno pomoći uključivanjem djece u nove aktivnosti te pružanjem jasne i usmjerene podrške.
Samopouzdanje nije isto što i samoefikasnost
Iako se često poistovjećuju, samopouzdanje i samoefikasnost nisu isto. Kako ističe dr. Pressman, samoefikasnost znači znati da osoba ima unutarnje resurse za rješavanje problema i postizanje ciljeva, čak i kada nije sigurna u ishod.
Roditeljska uloga nije uklanjanje svih prepreka
Koliko god roditeljima bilo prirodno željeti olakšati djeci život, stručnjaci upozoravaju da stalno uklanjanje prepreka može imati suprotan učinak. Ako djeca ne prolaze kroz izazove, teže razvijaju vjeru u vlastite sposobnosti. Djeca sa snažnom samoefikasnošću lakše prihvaćaju izazove, znajući da imaju unutarnje kapacitete za uspjeh.
Psihologinja Lisa Kaplin ističe kako roditelji koji odgajaju samopouzdanu djecu razumiju da je njihova uloga pomoći im da razviju “emocionalnu snagu, samopouzdanje i otpornost”.
Na kraju, upravo ta razlika određuje hoće li dijete izbjegavati izazove ili im pristupati s povjerenjem u vlastite sposobnosti, piše Your Tango.
