Treba li djecu voditi na groblje? Stručnjaci savjetuju kako im objasniti smrt i oproštaj s voljenima

Svi sveti su blagdan na koji posjećujemo groblja naših pokojnika, a u našoj kulturi grobnice se uređuju cvijećem, pale se lampaši i cijele obitelji posjećuju groblja i prisjećaju se svojih najmilijih. Mala djeca postavljaju pitanja o raznim temama pa tako i o smrti. Neka djeca dožive smrt bliskih članova obitelji, baka i djedova, rođaka i sasvim je normalno da se pitaju kamo su njihovi voljeni otišli.

Kada je u redu voditi malo dijete na groblje?

Prema dr. Oppenheimu, svako vrijeme je pravo vrijeme. Čak i mala djeca i bebe mogu pratiti svoje roditelje na groblje. Zapravo, on ističe da posjet grobu roditeljima pruža priliku da djecu uče ovim stvarima.

Ovaj trenutak razmišljanja o grobu voljene osobe prilika je roditeljima da objasne svrhu groblja, mjesta gdje leži osoba koju ste voljeli i koju nastavljamo voljeti i gdje se možete ponovno povezati s njom. Znamo da je blizu, a ne bilo gdje ili nigdje.

Ovaj posjet je i prilika da djetetu kažemo da smrt nije radikalan nestanak, zauvijek. Osoba više nije fizički prisutna u svakodnevnom životu, ali ostaje u mislima i naklonosti. Važan je razgovor o pokojniku, njegovom životu i odnosu s roditeljima, čak i ako ga dijete nije poznavalo. Ova priča djetetu objašnjava obiteljsku povijest i kontinuitet.

Vjernici mogu dodati i objašnjenje da osoba nije zauvijek otišla, već da će čekati sretan ponovni susret s obitelji i prijateljima na nebu.

Treba li dijete prisustvovati na bdijenju i sprovodima?

Oppenheim podsjeća da nije nužno da dijete dolazi na bdijenje ili sprovod. Ako je ono tjeskobno, uplašeno ili uznemireno i ometa roditelje u sudjelovanju, možda bi bilo bolje da dijete ostane na brizi osobi od povjerenja.

Ako je vjerojatno da će roditelji ili druge odrasle osobe biti vrlo emocionalni, to bi moglo prestrašiti dijete.

Ovo mu možete reći: "Jako sam tužna što je baka umrla, ali još uvijek sam tu da brinem o tebi i volim te" pomoći će u otklanjanju mogućih strahova.

Što ako dijete odbija ići?

"Nemojte prisiljavati dijete da ide na groblje", kaže Oppenheim. Ali budite oprezni da se kod njega ili nje ne pojavi osjećaj krivnje zbog nesudjelovanja u procesu žalovanja.

Kako s djetetom razgovarati o smrti?

Kako najmlađima objasniti zašto na dan Svih svetih idemo na groblje i zašto se neke osobe više nikada neće vratiti? Dipl. pedagog Jelena Holcer savjetuje kako se nositi s tom situacijom i razgovarati s mališanima.

Djecu i pojam smrti teško je povezati jer ih doživljavamo kao oličenje radosti i života, a na sam spomen riječi smrt većina odraslih osjeti strah i tugu. Upravo su strah od smrti i vlastite neraščišćene blokade glavni razlog zašto je roditeljima teško o smrti razgovarati sa svojom djecom. Roditelji u djeci zrcale sebe i očekuju da će dijete osjetiti ono što oni osjećaju - strah, bol, tugu... Odatle i nastaje potreba roditelja da u slučaju gubitka bliskih osoba dijete što više zaštite. Zaštita i podrška su zapravo potrebnije odraslima. No kako onda mogu zaštititi ili pripremiti dijete na nečiji nepovratan odlazak kada najčešće ni sami nisu na to spremni?

Dječja sposobnost razumijevanja smrti razvija se sa zrelošću. Dijete prve pojmove o smrti doznaje kroz priče o životinjama, animirane filmove ili televizijske emisije. Bajke često završavaju riječima: „…i živjeli su sretno do kraja života”. Djeca kada to čuju ne postavljaju pitanje: “Što znači - do kraja života?” Ona ne shvaćaju konačnost tog pojma, niti da kada neka osoba više ne postoji to znači i da se nikada neće vratiti.

Tek od desete godine dijete razumije pojam smrti

Nakon što navrši pet godina dijete zna malo više informacija o smrti, o tome da sve životne funkcije jednom prestaju i da to vrijedi za sva živa bića. No tek od desete godine ono zaista razumije pojam smrti te da on podrazumijeva općenitost, odnosno da će se dogoditi svakom živom biću.

Ljudi posve individualno doživljavaju pojam smrti, kako odrasli tako i djeca. Djeca najčešće osjećaju strah, ljutnju, zbunjenost, tugu…Svako će dijete na gubitak drage osobe reagirati u skladu sa svojim dobi, temperamentom, iskustvom, odnosom koji je imalo s tom osobom.

Ipak, na dječje doživljavanje smrti kao nečeg užasnog, ili možda sastavnog dijela života, najviše utječe ponašanje roditelja u takvim situacijama. Ako pripremate dijete na odlazak nekog člana obitelji, podijelite s njim neko osobno iskustvo vezano uz prijašnji gubitak. Pružite mu što jasnije odgovore i što više detalja jer će tako lakše razumjeti što se dogodilo.

Izbjegnite i laži da je preminula osoba otputovala. Osim što na taj način narušavate povjerenje između vas i djeteta, kada shvati da ste mu lagali, riskirate da vam postavi pitanja na koja sigurno nemate odgovor, primjerice: „Kako je otputovala, pada li tamo sada snijeg, gdje je kupila kartu, ima li tamo društvo, možemo li je posjetiti…”.

Umjesto toga, riječima primjerenim uzrastu djeteta radije recite istinu. Što prije prihvati da je smrt sastavni dio života, da je došao kraj života nekoga koga i ono poznaje i voli, to će se prije početi suočavati s patnjom, a time pridonijeti vlastitom iscjeljenju.

Ponekad je osjećaj boli zbog nepovratnog odlaska neke osobe toliko snažan da nije moguća potpuna kontrola emocija. No vaš uplašen, uznemiren glas i uplakano lice dodatno će zbuniti i plašiti dijete. Zato, koliko god to bilo teško, pokušajte pronaći način da barem djelomično kontrolirate glas, ton, riječi, mimiku, gestikulaciju...

Nemojte u tome pretjerivati, jer ako odete u krajnost i ponašate se kao da je sve u redu, vaše potisnute emocije dijete može shvatiti kao sebičnost ili bezosjećajnost, kao da ta osoba za vas nema nikakvu vrijednost jer biste inače plakali i tugovali. Sasvim je u redu reći djetetu da ste jako tužni i plakati pred njim. Pokazujući mu osobnim primjerom, dajete mu slobodu da se i ono rastuži i to jasno pokaže. Izražavanje emocija i razgovor o bolu nezaobilazan su dio procesa prebolijevanja gubitka.

Zato zaboravite na ono: “To dječaci ne rade, nije lijepo plakati na javnome mjestu, plaču samo kukavice i slabići...“ Nemojte govoriti ni: „...(osoba koju ste izgubili) ne bi voljela da ti plačeš.“

Zašto neka djeca ne plaču kad netko umre?

Možda ne razumiju pojam smrti, možda ne osjećaju tugu ili je ne znaju izraziti, možda misle da bi vas time još više povrijedili, možda nisu svjesni što se dogodilo u trenutku kada je gubitak svjež... Kako god se vaše dijete ponašalo, dopustite mu upravo takvo ponašnje.

Potrebno je vrijeme da dijete procesuira ovo iskustvo i da se navikne na nečiju odsutnost. Umjesto da dopuste djetetu (i sebi) da prihvati novu situaciju, izrazi svoje emocije, ispriča sve misli ili sjećanja, roditelji uglavnom rade suprotno. U želji da zaštite dijete ili da se život što prije nastavi uobičajenim tokom, pokušavaju mu na različite načine skrenuti pozornost (okružuju ga drugom djecom, češće kupuju igračke, ne govore pred njim o umrloj osobi…). Ukratko, ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, kada nepovratno ode netko koga ste voljeli, dogodi se nešto vrlo veliko u vašem srcu. Zašto biste se pretvarali da je to – ništa?

Uspjeti reći „zbogom” ili „volim te” osobi koje više nema ljekovit je osjećaj i za odrasle i za djecu. Ako dijete želi ići na sprovod ili zajedno s vama odlaziti na groblje, dopustite mu. Podržite ga i ako želi toj osobi napisati pismo ili nešto nacrtati. U nekim zemljama postoji običaj da se na balonima ispišu poruke ljubavi posvećene umrlima, a zatim ih se pusti da odlete. Pritom nije toliko važno vjeruje li dijete da će njegove riječi stići do onih kojima su namijenjene, koliko je za vas važno da djetetu olakšate bolno razdoblje. Potreba za kontaktom ne prestaje s mogućnošću da se netko vidi ili dodirne.

U dobi od tri do pet godina dijete je u fazi logičnog razmišljanja. Dok gleda, primjerice, fotografije i vidi svoje roditelje, može upitati: „A gdje sam ovdje ja?“ Roditelji mu odgovore: „Ti se još nisi rodio.“ Dijete pita: „Znam, nisam se rodio, ali gdje sam bio?“ Pitanje je jednostavno, ali odgovor nije. Odgovorom „nigdje“ izazivate novi niz pitanja, ali i na određeni način povređujete dijete.

Jedan od odgovora je: „Bio si u mojim mislima.“ Slično je i s umrlim osobama. Ako dijete pita: „A gdje su oni sada?“, odgovor koji je prihvatljiv u različitim vjerama, običajima, kulturama, a istodobno sasvim istinit, jest: „Oni su sada u našim mislima“. Koristeći prvo lice jednine, možete djetetu reći i: „Meni će uvijek biti teško što osobu koje više nema ne mogu više vidjeti, dodirnuti, zagrliti... Ali zato je u mislima mogu prizvati kada god hoću, dovoljno je da je se sjetim. Sve dok ga/nju pamtim, on/ona je sa mnom i pravit će mi društvo, možda u mislima mogu s njim/njom čak i razgovarati, bit će uvijek tu uz mene… Obogatio/la je moj život, sretan sam što sam ga/je poznavao. Mislim i da je njegov/njezin život bio ljepši zahvaljujući tomu što smo mi poznavali i voljeli njega/nju.”

Zaista, gdje odlaze oni kojih više nema? Odlaze na najljepše mjesto na svijetu. U naša srca, zauvijek.