Kada je prije nekoliko godina Priska Thuring preuzela vodstvo kuhinje Dubravkina puta, rijetki su vjerovali da će se pomalo ocvali zagrebački restoran bitno promijeniti. Dolazeći iz velikog hotelskog sustava, uvijek pomalo u sjeni bivšeg životnog partnera i kolege, nije se činila kao najbolji izbor za poznatu zagrebačku gastronomsku adresu. No Priska je to demantirala. Čvrsta u vodstvu kuhinje, stroga u kombiniranju okusa i namirnica u tanjuru, vratila je restoran koji vodi na vrh gastronomske karte Hrvatske. Tehnički napredna, okusima istančana, s notom ženske rafiniranosti, njezina jela lako se mogu kopirati, a to je cilj kojem bi trebao težiti svaki bolji kuhar. Njezini rezultati pobijaju sintagmu da hrvatska publika zaobilazi autorsku kuhinju. O putu koji ju je doveo u Zagreb, o težnjama i planovima razgovarali smo jednog jesenskog dana na terasi Dubravkina puta. Andrej: Možeš li nam objasniti kako je jedna Švicarka, odnosno Kanađanka završila u Zagrebu? Priska: Imala sam dva smjera kojima sam željela da ide moja karijera - jedan je bio uređenje interijera, iako ne znam matematiku i ne znam crtati, a i škola u Kanadi bila je prilično skupa, a drugi smjer bio je kuhanje. Onda mi je mama rekla da moram otići iz Kanade u Švicarsku izaberem li kuhanje kao poziv. Andrej: Znači, od malih je nogu postojala ta želja da postaneš kuharica?Priska: Uvijek sam bila s mamom u kuhinji, iako tada nisam znala da ću se time baviti kad odrastem. Više sam se vidjela kao dizajnerica interijera, ali kad mi je tata rekao da ne znam matematiku, geometriju još manje, a crtanje da i ne spominjemo, počela sam razmišljati o kuhanju kao pozivu. Ionako sam stalno bila u kuhinji, kad god je bio neki rođendan, neka proslava, obljetnica, ja bih kuhala za mamu i tatu. Još u Kanadi počela sam raditi u nekoliko restorana, vikendom ili nakon škole ili tijekom praznika. Htjela sam zapravo raditi kao konobarica, da bih zaradila džeparac, ali ispalo je da bi im uvijek trebao prije netko u kuhinji pa sam tako počela. Prvo iskustvo bilo je, naravno, pranje suđa. Kad bih s time završila, samoinicijativno bih otišla pomoći u kuhanju i tako sam zapravo stjecala iskustvo. Sve je to nekako ispalo slučajno, ja sam samo htjela zaraditi za gorivo za svoj auto. Ipak, bilo mi je fora kuhati, osjetiti taj adrenalin, bez obzira na to što su to bili mali obiteljski restorani s klasičnim menijem. Tad mi je palo na pamet da ako se odlučim baviti kuhanjem u životu, mogu proputovati i svijet. Moja prva ideja bila je da radim po kruzerima. Mama mi je rekla da najprije moram završiti školu, neka odem u Švicarsku gdje su dobre kulinarske škole koje su mi, s obzirom na to da imam i švicarsko državljanstvo, besplatne, odnosno dio plaća restoran u kojem odrađuješ praksu, a ostatak država. Mi zaista nismo imali novca, tek poslije sam shvatila da su me gurali u Švicarsku na školovanje jer mi zapravo nisu mogli priuštiti nešto drugo.
