Doris Dragović: Suprug Mario je moj savjetnik, autoritet i vjetar u leđa

Story: U izdanju Hit Recordsa izišlo je trostruko live izdanje ‘Doris Live Spaladium Are­na’ (dvostruki videozapis i audio CD cijelog nastupa), snimljeno na vašem nezaboravnom koncertu prošle godine u Spaladium Areni u Splitu. Što vam znači taj glazbeni zapis, koje detalje posebno pamtite s tog koncerta? Kakve su vas emocije obuzele? Te večeri u Spaladium Areni dogodila se eksplozija čuda koja je ponijela cijelu dvoranu, moj orkestar Flash, kolege glazbenike iz Zagreba i Rijeke, a činilo mi se najviše mene. Teško je sjetiti se detalja jer je izgledalo kao da je sve isključivo emocija. Čak i danas moje misli i sjećanja registriraju upravo emotivna stanja, a ne stvarne događaje. Možda mi, baš zbog toga, puno znači trostruko live izdanje, da meni samoj pokaže što je bilo i kako je bilo. Ne znam čega je to rezultat - neke međusobne čežnje ili činjenice što nastupam u svom gradu - možda kombinacija i još puno toga, ali osjećalo se u zraku puno tjedana prije. Ono što sam sigurno znala jest to da će biti vrijedno snimiti taj susret, pjesme, zagrljaje, emocije - ljudi i umjetnosti. Presretna sam što imam taj zapis koji svjedoči jednom vremenu, s mojim pjesmama i dragim ljudima. Zahvalna sam Hit Recordsu koji je sve to uobličio u dvostruki videozapis i audio CD s cijelim koncertom. Story: Zanimljivo je da ste tako veliki koncert u svom gradu održali nakon četrnaest godina. Zašto ste imali tako dugu stanku? Što vas je sprečavalo da to učinite prije? Često nismo svjesni protoka vremena. Kad bismo bili toga svjesni, ne bismo, primjerice, propustili nijedan dan a da se ne nasmijemo. Čini mi se kao da je bilo jučer kad smo se Split i ja zajedno dobro zabavljali, pjevali i smijali se na Gripama u sportskoj dvorani na mojim koncertima tri dana zaredom... život nas nosi nekim svojim putanjama, a vrijeme uistinu prođe u trenutku. Story: To višesatno glazbeno putovanje u Spaladium Areni nazvali ste ‘Moja dica i ja’. Tko su ta ‘dica’ koja su na njemu pjevala i zašto ste baš njima dali priliku da nastupe s vama u prepunoj splitskoj areni? ‘Moja dica i ja’ bio je moj neslužbeni naziv koncerta. Valjda je bio dovoljno simpatičan i čudan pa su ga prihvatili kako iz Spaladium Arene, ali i mediji. Kao što sam već često govorila, mladost mi znači sve. Moja dica idu čvrsto ruku pod ruku s glazbom i njoj pripadaju. Glazba im nije sredstvo nego cilj. Glazba im je radost s kojom svakodnevno žive, pa je zato njihova radost vjerodostojna i lako je prenose na druge. Stoga su moja dica svi mladi koji su mi obogatili život i ne bi bile dovoljne tri arene da ih sve predstavim. Te je večeri sa mnom u Spaladiumu bila Nataša Reić Matković, čiji me talent već godinama prati kao ukras mome glasu. Ona je moj najdugovječniji učenik, a raskoš njezina vokala prepoznavali su i autori raznih pjevačkih natjecateljskih TV emisija na putu do solističke karijere. Djevojčica Emma Uvalić dijete je koje me razoružalo interpretacijom moje pjesme ‘Ovo je naša krv’ - nadasve teške, i vokalno i interpretacijski. Nju vodi Teana Kovačević koja ju je, na moju veliku radost, dovela i do mene. Moja je gošća na koncertima od trenutka kad sam je imala priliku čuti. Fascinantno je bilo vidjeti nastup djeteta, prepuno samopouzdanja, na veličanstvenoj pozornici Vatroslava Lisinskog, koja izaziva strahopoštovanje i kod profesionalaca. U posljednje vrijeme Ivan Huljić autor je brojnih mojih pjesama. Osim zavidnog talenta i niza najdivnijih ljudskih vrlina, krasi ga nemjerljiva dubina duše. Stoga bi mi te večeri bilo nemoguće otpjevati ‘Svit ne more znat’ bez njega za klavirom. Što reći o Ani Opačak? Svi je već dobro poznaju, bila je u novinama, gledali smo je na televiziji u raznim emisijama u kojima je dokazala talent, a ja sam imala tu sreću i privilegij da sam je susrela prije svih. Kao i tada, tako i danas, ona je vesela, plemenita, nevjerojatno vrijedna i donosi radost gdje god se pojavi. A bila je i moja učenica u sklopu Večeri francuske šansone. Za onoga tko ima u sebi ljubavi i volje za rad s mladima - ne postoji ništa ljepše nego prepoznati djelić sebe u svakome od njih. Story: Često ističete da mladima uvijek treba dati priliku. Bojim se hoće li nama mladi dati priliku s obzirom na svijet kakav im ostavljamo. Svijet bi trebao biti takav da sve prilike pripadaju mladima - i to, naravno, na vrijeme, prije nego što ih mi ‘naučimo kako se živi’. Biram uputiti svoj pogled prema njima, baviti se njima, pomoći im i zato živim radost. Story: Javljaju li vam se često mladi glazbeni talenti za savjet? Kako im pomažete? Držite li nekima satove pjevanja? Jedini mogući način, kad je o strukovnom dijelu riječ, jest predaja mog znanja koje je nastajalo 35 godina i još se obogaćuje. U svakom znanju postoji temeljni zanatski dio, dio upoznavanja vlastitog instrumenta, kao i njegov način korištenja. Ovdje je instrument dio živog organizma, vrlo je delikatan, stoga je vrlo važno pravilno ga koristiti. Bez zdravih glasnica ne možemo graditi interpretaciju i bili bismo nemoćni za scenu. Stoga je to temelj od kojeg krećem s učenicima na putu do scenske rasterećenosti i zadovoljstva u interpretaciji. Story: Što je još važno za nekog tko želi izgraditi samostalnu glazbenu karijeru? Vjeruje­te li da se glazbenik rađa s karizmom? Upravo ste nabrojili glavne sastojke. No znano je, iz svih područja ljudskih aktivnosti, da rad odnosi najveći postotak. Ovo nije posao, nego poziv i upravo zato kvalitete koje ste nabrojili jesu početak svega i bez njih se ne može. No jednako tako, postoje i pravila koja valja naučiti. Karizma je potrošena riječ, pa ne znam što bih na to odgovorila, no isto tako svjesna sam da upravo na tom planu iskustvo čini čuda, jer je iskustvo dodana vrijednost u toj priči. S druge strane, kad je djevojčica Emma zapjevala, sve je stalo. I vrijeme i ljudi. Zato mislim da nema jednoznačnog odgovora. Story: Kad ste počinjali karijeru s grupom More, jeste li kad pomišljali da će vas nazivati glazbenom divom? Kako uopće gledate na to? Sve ove lijepe riječi prihvatit ću kao kompliment i zahvaliti vam na tome s obzirom na to da sam sebi isti čovjek već 56 godina. Story: U vašim počecima karijere nije bilo YouTubea, društvenih mreža. Kako gledate na to? Koje su prednosti vremena kad ste vi počinjali karijeru u odnosu na danas? Prerano je o tome govoriti jer je masovno korištenje informatičkih mogućnosti počelo tek nedavno, stoga će to pokazati vrijeme. Iako nisam ljubiteljica tehnike, činjenica je da su sada informacije iznimno dostupne, putuju brže, a komunikacija je laka - što je jako dobro. Držim da je najveća prednost, u bilo kojoj ljudskoj aktivnosti - osobna komunikacija. Možda zbog toga ne vjerujem u taj novi masovni oblik. Osobne razmjene iskustava, kao i osobno učenje, daju ljudsku vrijednost onome što čovjek čini. Nisam sigurna da bih išta naučila čitajući informacije sa svjetlećeg ekrana, kao ni da bih danas uspjela naučeno prenijeti putem njega. Znam da je internet prepun informacija, ali ipak mi se čini da je tajna čovjekova uspjeha u njihovu kombiniranju. Story: Jeste li i vi postali pobornica današnjih trendova? Imate li profil na nekoj društvenoj mreži? Ne znam ni što ste me to sad pitali. Story: Po čemu pamtite djetinjstvo i postoji li neki događaj, osoba koja vam je obilježila to razdoblje i zašto? Naša sadašnjost i naša osobnost potpuno su obilježje utjecaja svih ljudi koji su prošli našim životom. Utjecali na nas, odgajali nas, voljeli nas ili ne, poštovali nas ili ne, sve se negdje na kraju ispreplete i to onda budemo mi. Sjećanja iz djetinjstva obično su naši romantizirani doživljaji ljudi koji su bili neobičniji od drugih, pa se tako ponekad sjetim Ane Roje, svjetske primabalerine i njezinih kovčega s kostimografijom iz raznih predstava, što je san svake djevojčice. A katkad se sjetim i barbe Edija Radosavljevića, velikog splitskoga glazbenika upisanog u korijene Splitskog festivala. Ili ujaka Ante Schramadeija, akademskog slikara kojem sam za portret morala pozirati sa sedam godina. No ipak mi misli lete na moje dvije ljubavi koje su imale najveći utjecaj u mom životu - moji roditelji. Ljubljeni otac i voljena mama. Story: Kad ste zapravo znali da je glazba vaš put? To sam shvatila kad sam već bila čvrsto u zagrljaju glazbe iz kojeg nema povratka, i to je njezina ljepota. Svi ljudi koji su se na tom putu pojavljivali u mom životu bili su važni, bili su koraci, ali put je bio moj. Od samog po-četka kad je Tedi Spalato vjerovao da moj talent mora imati svoju pozornicu pa me odveo Slobi Kovačeviću u grupu More, pa Zrinko Tutić koji je vjerovao u moj solistički izraz, Tonči Huljić koji je sa mnom došao do moje zrele faze, uz pjesnikinju moje duše Vjekoslavu Huljić. Te su osobe najsnažnije obilježile moj život i moju glazbu. Mnogo je još ljudi koji su mi darovali svoju ljepotu i svoje pjesme i tako utjecali na mene i na ono što sam danas. Pred tim je čovjek zahvalan i ponizan, a to je važno. Story: Kad se prisjetite godina na sceni, postoji li neki nastup, putovanje koje vam je os­talo u posebnom sjećanju? Neka anegdota? Bilo je i previše doživljaja za jedan život. Svakako puno više nego što nam je predviđeno. Vaše pitanje više vodi prema biografiji jer zapravo nije bilo nijednog trenutka moje karijere koji nije bio prožet nekim doživljajem, događajem ili, kako vi kažete, anegdotom. Svaki susret, svaki događaj nečem je pridonio i na neki me način stvarao. Story: Koju ste najvažniju lekciju naučili tijekom dugogodišnje karijere? Bilo bi loše kad bi bila jedna, bilo bi malo prostora kad bih nabrojila sve. Tek mogu dodati da je nekako ispalo da je treći korijen iz svega što sam radila i bila - uvijek ispala ljubav. Story: Ima li nešto što biste promijenili, što biste poručili mladoj Doris? Sve što smo danas, rezultat je hoda - korak po korak. Kad bismo ijedan korak promijenili - ni put, a ni cilj više ne bi bio isti. Iz svakog straha proizišao je čvršći stav, iz svake nedoumice proizišla je snaga odluke. Kad se osvrnem, mogu reći - vrijedilo je. Story: Rekli ste da je glazba vaš život, a da niste u glazbi, koji biste put odabrali? Što vas još inspirira? Ne postoji odgovor na to pitanje, jer nitko nije svoj put počeo iz jedne točke. život je lijep zato što nije pravocrtan, nego je avantura koja sa svih strana i svih dimenzija donosi iskustva i na taj nas način obilježi. Story: Rijetko dajete intervjue i pojavljujete se na društvenim događanjima. Zašto je to tako? Što vam se zamjerilo? Vjerujem da sve najbolje u mom pozivu treba reći pjesmom. Sve ono ostalo što mogu ispričati, nije ni važno. Kad se čovjek uplete u puno priče, polako se topi sama bit onoga što radi. A i više volim prirodu. Story: Dobivate li pisma ili poruke svojih obožavatelja? Ima li neko koje vas je posebno ganulo? Da, uistinu ih dobivam puno. I da, svako me dirnulo. I još nešto - sve ih čuvam. Story: U intervjuima često spominjete da nisu toliko važni ni gradovi ni velebna zdanja, nego ljudi. Prepoznajete li loše ljude? Kad bi ih itko na svijetu znao ‘prepoznati’, oni ne bi postojali. Teško je znati tko je kome napravio nešto loše, možda smo i mi nekome. Uvijek je nakon rane potrebna utjeha i važno je biti onaj koji će je nesebično pružiti bez obzira na vlastiti teret. Loši ljudi stoga imaju određenu svrhu - vode do pravih ljudi, ali nisu toliko važni da bi se naše misli previše zadržavale na njima ili da se naše srce predugo bavi njima. Story: Što vas u međuljudskim odnosima može najviše razočarati, a što razoružati? Najvažnije mi je poštovanje, a najodbojniji bahatost i primitivizam. No sreća što su u ovim godinama sva razočaranja i bure daleko iza mene. Mudrost i strpljenje učine svoje. Story: Što vam, osim pjesme, puni dušu? Bez čega ne biste mogli? Vjera, obitelj, prijatelji, mladost, priroda... mogla bih tako do sutra. Story: Poznato je vaše prijateljstvo s vašom sugrađankom i kolegicom Zoricom Kondžom. Koji vas zajednički trenuci vesele u Splitu? Zajednička ljubav, misli, briga, molitva jedne za drugu, zajednički smijeh, zanimacije i njezine fantastične kulinarske sposobnosti. Story: S bivšim splitskim vaterpolistom Marijem Budimirom u braku ste od 1990. godine. Je li vam brzo prošlo to vrijeme i na čemu Mariju najviše zahvaljujete? Moj je suprug moj vjetar u leđa. Uvijek mi je savjetnik, ima jedinstvenu intuiciju i golemu ljubav. On je autoritet u mom životu upravo zato što mi daruje, osim beskrajne ljubavi, prijateljstvo, savjet i snagu. Vjerujem da su upravo to čarobni sastojci svakog braka koji želi trajati. Story: Vaš je suprug jednom ispričao da ste ga oborili s nogu kad vas je prvi put vidio na splitskoj plaži Obojena svjetlost 1989. godine. Otkrio je da je to bilo najviše zbog vašeg ponosnog hodanja i držanja. Čega se vi sjećate kad ste ga prvi put vidjeli? Ničega, jer sam bila u nesvijesti. Od njegova pogleda. Story: Dvaput ste nastupali na Eurosongu, 1986. s pjesmom ‘Željo moja’, a 1999. s pjesmom ‘Marija Magdalena’. Kakva su vaša iskustva s tih festivala? U to vrijeme Eurosong je bio posebna disciplina, predanost, svojevrsna karantena koja zahtijeva puno truda, odricanja te red, rad i veliku koncentraciju - gdje je pjesma bila alfa i omega. Danas je Eurosong puno više show od mnogo komponenti, od kojih je pjesma samo jedna, pa je tu previše faktora koji se trebaju poklopiti, ništa nije jednoznačno. Story: Nedavno ste s Jacquesom Houdekom snimili duet ‘Ima nešto u tome’ za mjuzikl ‘Pacijenti’. Što biste poručili Jacquesu u povodu nastupa na Eurosongu na kojem će izvesti pjesmu ‘My friend’? Eurosong je uvijek posebno iskustvo u kojem valja biti discipliniran i zadržati dobru koncentraciju. Budući da znam da je Jacques upravo takav, pa uz to još predan i vrijedan, mogu mu samo reći: Naprijed, maestro. Za mene je on odavno pobjednik, od prvog trenutka kad sam čula njegov glas. On je Mr. Voice, znala to Europa ili ne. Story: Šesnaestog travnja navršili ste 56 godina. Kako ste proslavili rođendan? Da nije meni iznimno bliskih ljudi, ne bih ni znala da mi je rođendan - toliko o tome. Volim svoje godine jer su mi donijele sve ono što duboko poštujem i što mi je vrijedno spomena. Moji su razlozi za slavlje neki drugi - nečiji uspjeh, radost, neki susret, male bebe...   Razgovarala: Antonija Nazor Foto: Zvonimir Ferina, Goran Matijašec