'Ovo je još jedan dokaz žrtvama da njihovi glasovi nisu važni'

O tome treba li osobama koje su prozvane ili optužene za seksualno nasilje davati medijski prostor govori dr. sc. Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe, nevladine, neprofitne, feminističke organizacije koja radi na osnaživanju žena i osvještavanju institucija i javnosti o seksualnom nasilju i seksualnim pravima, te pružanju pomoći. Iz stručnog kuta objašnjava kako takvi javni nastupi mogu utjecati na žrtve i doprinijeti još manjoj stopi prijava seksualnog nasilja. Objašnjava i što sve podrazumijeva seksualno nasilje te ističe kako ono ne uključuje samo silovanje, što se i dalje najčešće misli.

Možete li objasniti što je seksualno nasilje?

Kada govorimo o seksualnom nasilju u našoj zemlji, možemo uočiti dva glavna problema. Prvi je problem to što se, kad se kaže 'seksualno nasilje', odmah pomisli na silovanje, zanemarujući pritom da se seksualno nasilje pojavljuje u različitim oblicima i da postoje brojna kaznena djela koja čak ne moraju uključivati fizički dodir, primjerice spolno uznemiravanje, upoznavanje djece s pornografskim sadržajima, tzv. osvetnička pornografija odnosno neovlaštena distribucija intimnih fotografija, i slično. Nažalost, iznimno velik broj različitih oblika seksualnog nasilja u našoj je kulturi još uvijek neprepoznat ili čak normaliziran.

Drugi je problem to što se seksualno nasilje povezuje sa seksualnošću, seksualnom željom i seksualnim nagonom. Meni je osobno zanimljivo, nakon svih ovih godina rada na ovoj temi, da je za svaki drugi oblik nasilja odmah jasno da se radi o nasilju čiji je cilj uspostavljanje moći i kontrole nad žrtvom. Nitko neće zamijeniti verbalne uvrede i prijetnje za nespretno izražavanje emocionalne naklonosti ili udarac šakom u glavu kao nespretno iskazanu potrebu za tjelesnim dodirom i nježnošću. Ali za seksualno nasilje stalno ostaje neprepoznata i nepriznata osnovna činjenica - radi se o nasilju, činu moći i kontrole, koji je iskazan na seksualan način, koji je neželjen, za koji nije dan pristanak ili on nije dan slobodno i svjesno. Čin može biti vizualan, verbalan i/ili fizički, a koji je osoba doživjela neposredno ili kasnije, kao prijetnju, poniženje, povredu i/ili napad. Može, a ne mora uključivati prijetnju, prinudu i/ili prisilu.

Treba li zlostavljačima i osobama koje su prozvane ili optužene za seksualno nasilje davati medijski prostor?

Mediji imaju ogromnu moć u oblikovanju javnog diskursa o nasilju nad ženama i rodno uvjetovanom nasilju. Kada daju prostor osobi optuženoj za seksualno uznemiravanje ili nasilje, oni preuzimaju i odgovornost za ton, okvir i poruku koju šalju. Ako se intervju vodi tako da umanjuje težinu djela ili relativizira odgovornost (npr. kroz priče o 'ovisnosti' 'teškom periodu', 'unutarnjim borbama') i poziva na empatiju prema počinitelju, a pritom ne daje prostor žrtvama, medij tada ne djeluje u interesu javnosti - već u interesu reprodukcije patrijarhalnih obrazaca, zaštite moći i rehabilitacije počinitelja.

Davanje prostora osobama optuženima za nasilje nije samo pitanje 'balansa' - to je urednička odluka koja ima posljedice. Ako takva odluka nema kontekstualizaciju slučaja, podsjećanja na činjenice i optužbe te, prije svega, glasove žrtava ili stručnjakinja koje rade na temi nasilja nad ženama, tada mi je teško govoriti o odgovornom novinarstvu. Svatko, pa i počinitelj, ima pravo na slobodu govora, ali mora li imati pravo na medijsku platformu? Objava ovakvog intervjua, pogotovo u ženskom časopisu, šalje poruku: 'Ako si dovoljno poznat, mediji će ti pomoći da opereš imidž, a žrtve će se zaboraviti.' Za žene koje su preživjele nasilje to označava još jednu jasnu i nedvosmislenu poruku da sustav i društvo ne stoje uz njih. To može obeshrabriti druge žrtve da prijave nasilje, jer vide da se počinitelji vraćaju u javni život bez stvarne odgovornosti ili refleksije.

Kada bi intervju s počiniteljem ili optuženim mogao imati smisla? Po meni isključivo ako je svrha javno priznanje, preuzimanje odgovornosti i doprinos prevenciji nasilja, i to u stručno vođenom, etički osjetljivom kontekstu. Konkretno, to bi zahtijevalo jasno priznanje i ispriku, potvrdu sankcija ili procesa rehabilitacije te prostor za glas žrtava i stručnih osoba. U praksi, međutim, to gotovo nikad nije slučaj u našim medijima.

Etičan pristup ne može davati glas osobama optuženima za nasilje bez konteksta i glasova žrtava. Nadalje, narativ 'jadnog počinitelja' i njegova 'rehabilitacija' uvredljiva je i besmislena dok nema dokaza o stvarnom preuzimanju odgovornosti. Temelj je etičnog pristupa rodno osjetljivo novinarstvo - što uključuje svjesnost o moći, patrijarhalnim strukturama i posljedicama za žrtve. Također, zasigurno bi pomoglo savjetovanje sa stručnjakinjama iz organizacija specijaliziranih za rad sa ženama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje.

Godinu i pol dana nakon što su ga brojne žene optužile za seksualno nasilje, redatelj Dalibor Matanić istupio je u javnom prostoru. Kako gledate na ono što je rečeno?

Kao psihologinja i feministkinja, koja dugi niz godina radi sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje, smatram izrazito zabrinjavajućim način na koji se u javnosti i medijima pristupa osobama koje su bile optužene za seksualno nasilje. U ovom slučaju posebno zabrinjava činjenica da jedan od vodećih ženskih časopisa daje prostor osobi koja nikada nije stvarno preuzela odgovornost za svoje ponašanje, niti je javno izrazila razumijevanje posljedica koje su njegove radnje imale za žene koje su ih proživjele. Takvi istupi ne pridonose javnom dijalogu o nasilju, nego naprotiv - normaliziraju ga i relativiziraju, šaljući poruku da se nasilje može zaboraviti ako je počinitelj poznat ili ako se predstavi kao žrtva vlastitih okolnosti, što je daljnja reprodukcija zloupotrebe (društvene) moći i ponižavanje žena koje su imale hrabrosti progovoriti.

Smatram da je krajnje vrijeme da mediji preuzmu odgovornost za poruke koje odašilju, osobito kad govore o rodno uvjetovanom nasilju. Moraju se voditi etikom, a ne senzacionalizmom. Nažalost, ovo je još jedan dokaz žrtvama da njihovi glasovi nisu važni - što je duboko porazno za društvo koje se želi smatrati civiliziranim.

Koja bi se pitanja trebala postaviti Daliboru Mataniću?

Za novinarku koja donese odluku da razgovara s osobom koja je bila optužena za seksualno uznemiravanje, jedini je smisleni način da takav intervju postavi u kontekst odgovornosti, refleksije i promjene, a ne opravdanja. Smatram da se treba krenuti od konkretnih pitanja o osobnoj odgovornosti, kao što su: 'Jeste li svjesni da su vaše radnje bile oblik seksualnog uznemiravanja, bez obzira na kaznenopravni ishod? Kako razumijete granice moći u odnosima redatelj-glumica, nadređeni-suradnica? Jeste li od tada osobno razgovarali s bilo kojom od žena koje su progovorile o vašem ponašanju, i ako da, što ste im rekli? Smatrate li da ste odgovorni, ne samo zakonski nego i ljudski? Kako biste opisali što za vas osobno znači 'preuzeti odgovornost?' Nadalje, smatram da su nužna pitanja o društvenom kontekstu i patrijarhatu poput: 'Kako gledate na činjenicu da su mnogi muškarci na pozicijama moći zloupotrebljavali svoju moć prema ženama? Vidite li vlastitu ulogu u tom sustavu? Mislite li da je vaš slučaj odraz šire kulture toleriranja nasilja nad ženama u filmskoj industriji?'. Na njegove tvrdnje da se promijenio i da sad sve razumije i drugačiji je, bilo bi dobro pitati: 'Što konkretno znači da ste se promijenili? Koje ste korake poduzeli (npr. terapija, edukacija o rodno uvjetovanom nasilju)? Kako možete pokazati da razumijete posljedice koje vaše ponašanje ima na druge?'.

Svakako bih pitala zašto mu je baš sada bilo važno govoriti u javnosti, kao i direktno pitati što bi odgovorio na moguće reakcije šire javnosti o tome da se njemu prebrzo daje prostor, dok žrtve šute ili su ušutkane. I naravno, smatram da je bilo kakav razgovor s počiniteljem u kojem izostaje to da žrtve i stručne osobe imaju jednak ili veći prostor neprihvatljiv, kao i postavljanje pitanja koja nisu od javnog interesa (npr. o tome kako je njemu bilo teško). Cijeli ton intervjua ne smije ući u prostor emocionalne manipulacije (empatija prema počinitelju jer je on u to vrijeme 'bio bolestan i loše').

Utječu li (i kako) na žrtve javni istupi i pokušaji rehabilitacije imidža osoba koje su optužene za seksualno nasilje?

Odgovorila bih pozitivno i rekla da takvi istupi zasigurno utječu na žrtve - najčešće štetno. Prije svega zbog sekundarne viktimizacije. Naime, kada osoba koja je bila optužena za seksualno nasilje dobije medijski prostor, osobito bez priznanja odgovornosti ili uz umanjivanje svojih postupaka, to kod žrtava izaziva osjećaj poniženja, izdaje i ponovne povrede. Njihovo se iskustvo ponovno negira ili minimalizira, njihova svjedočanstva postaju besmislena, a svjedoče tomu da društvo više brine o 'povratku ugleda' počinitelja nego o njihovu oporavku. Također, zabrinjavajuća je poruka medija o društvenim vrijednostima.

Pokušaj javne 'rehabilitacije imidža' bez stvarne odgovornosti šalje poruku da se nasilje može zaboraviti ako si poznat, uspješan ili ako se predstaviš kao žrtva vlastitih slabosti. To zasigurno kod žrtava ruši povjerenje u procese pravde i obeshrabruje druge žene da prijave nasilje. Ako vide da počinitelj nastavlja karijeru, daje intervjue i dobiva empatiju - dok su one prepuštene šutnji i stigmatizaciji - zaključak je jasan: 'Sustav ne štiti mene, nego njega.' To ujedno potiče i efekt zastrašivanja - žrtve koje razmišljaju o prijavi često odustaju jer vide kako javnost reagira u sličnim slučajevima. Time mediji šalju opasnu društvenu poruku o nekažnjivosti.

Nadalje, ulazak u javni prostor osobe optužene za nasilje zapravo je čin moći, ponovnog uspostavljanja hijerarhije, počinitelj ponovo ima glas i prostor da govori, dok su glasovi žrtava marginalizirani, utišani ili nepostojeći. To je, nažalost, stopostotna reprodukcija nejednakosti. Kada mediji pružaju tu platformu bez konteksta, postaju suučesnici u održavanju struktura koje omogućuju nasilje. Kada se novinarka ili novinar, iz nekog njima znanog razloga, već odluče počinitelju dati glas i prostor, prema mom su mišljenju jedini razlozi za to sljedeći: da počinitelj prizna vlastitu odgovornost, da se javno (suvislo) ispriča žrtvama i kaže da je spreman na određeni oblik reparacije žrtvama, da pri tome jasno dokaže da je prošao kroz terapiju, edukacije o rodno uvjetovanom nasilju i treninge promjene ponašanja, te da on žrtvama da prostor i glas u istom javnom okviru.

U vašem istraživanju 'Nisam rekla DA' 92,4 % ispitanika nije prijavilo seksualno nasilje nadležnim institucijama, a kao najčešći razlog naveli su strah od osude i osjećaj srama. Javnost je većinom osudila ovaj javni istup, mislite li da će to ohrabriti žrtve da u većem broju prijavljuju seksualno nasilje? Koliko tromost pravnog sustava utječe na ovu poraznu statistiku?

Sva suvremena istraživanja sustavno ukazuju na iznimno nisku stopu prijavljivanja seksualnog nasilja. Spomenuto istraživanje Ženske sobe iz 2024. godine stvarno je bilo revolucionarno za našu zemlju, jer se javilo 3217 osoba koje su preživjele neki oblik seksualnog nasilja. Kao što i sami navodite, najčešći je razlog neprijavljivanja strah od osude i osjećaj srama (55 %), slijede nepovjerenje u rad i pristup institucija (43 %), dugotrajni kaznenopravni postupci (26 %), ali i često zaboravljen, a tako važan faktor - strah od počinitelja (25 %) Upravo dugotrajnost postupaka, dugo vrijeme od prijave do podizanja optužnice, nedostatak informacija o fazama postupka, opetovano iskazivanje - sve to negativno utječe na odluku žrtve da prijavi nasilje, ali samim time i da dođe do pravde i potrebne podrške i zaštite. Dodatan negativan utjecaj na odluke žrtve na prijavu nasilja svakako su i niske izrečene kazne. Naime, iako Kazneni zakon za ovakva kaznena djela propisuje širok raspon kazni, najčešće se izriču minimalne ili vrlo niske kazne. Konkretno, ako je propisana kazna za kazneno djelo silovanja od jedne do 10 godina, najčešće se izriče od jedne do tri godine. Sve navedeno zasigurno utječe na odluku žrtve da prijavi preživljeno nasilje.

S druge strane, svako javno istupanje i reakcije javnosti koje idu u smjeru podrške žrtvama, osude nasilja i počinitelja, koliko god izgledaju male, ključne su. Smatram da je svako progovaranje o problemu seksualnog nasilja nužno. Prije svega zato što živimo u društvu koje ne vjeruje žrtvama, a mi im na ovaj način šaljemo poruku da nisu same, nisu jedine, da se seksualno nasilje događa i drugim ženama, djevojkama, djevojčicama. Otvara se prostor za društvene pomake, podizanje svijesti, ali i za unapređenje zakonodavstva i prakse. Ujedno se šalje i poruka počiniteljima da nisu nedodirljivi, bez obzira na sve veze koje imaju i koje koriste za rehabilitaciju svog imidža.

Kaznenim zakonom definirano je spolno uznemiravanje i kazna zatvora do dvije godine, odnosno tri godine ako se kazneno djelo počini prema bliskoj osobi ili osobi koja je posebno ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta, ovisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje.

Kako se ovaj zakon provodi u praksi?

Spolno uznemiravanje u hrvatskom je pravu uvedeno kao kazneno djelo Kaznenim zakonom koji je stupio na snagu 2013. godine. Važna promjena uslijedila je 2019. godine, kada je ukinuta odredba da se ovo kazneno djelo progoni samo na prijedlog žrtve. Od tada se progoni po službenoj dužnosti, što je predstavljalo značajan iskorak u procesuiranju ovog oblika kažnjivog ponašanja. Najnovije izmjene iz 2024. godine dodatno jačaju zaštitu žrtava: brisanjem uvjeta ponavljanja ponašanja, kada i samo jedna gruba radnja spolnog uznemiravanja postaje dovoljna za kaznenu odgovornost. Istim izmjenama spolno je uznemiravanje izbrisano iz prekršajnog okvira kao pojavna forma nasilja u obitelji, pa se u situacijama kada ga počini bliska osoba ono sada uvijek smatra kaznenim djelom - naravno, kada su ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke. U praksi se posljednjih godina bilježi porast prijava, što pokazuje veću svijest o važnosti sankcioniranja spolnog uznemiravanja, no ono se i dalje često ne prijavljuje zbog straha žrtava ili nepovjerenja u institucije. Važno je napomenuti da svako neprikladno ponašanje spolne naravi ne predstavlja nužno kazneno djelo. Takva se ponašanja u određenim situacijama mogu sankcionirati i kao prekršaji, primjerice prema Zakonu o ravnopravnosti spolova ili Zakonu o suzbijanju diskriminacije. Ako se spolno uznemiravanje događa u okviru radnog okruženja, moguća je i odgovornost na temelju odredaba radnog prava. To je važno istaknuti jer se upravo zbog toga žrtve često ustručavaju prijaviti uznemiravanje ili potražiti pomoć. Najvažnije je, međutim, poslati jasnu poruku da je svaki oblik spolnog uznemiravanja neprihvatljiv - neovisno o tome u koju ga sferu pravo svrstava. Takva ponašanja zaslužuju sankcioniranje i osudu, a osobe koje su ih preživjele stručnu pomoć i podršku.