Sabina Glasovac otvoreno za Story: 'Neki političari javno podržavaju borbu protiv nasilja, a istovremeno...'

Zadnje srijede u travnju traper je nosila i potpredsjednica Hrvatskog sabora Sabina Glasovac. Godinama aktivno sudjeluje u projektu ‘Denim Day’, kojim se skreće pozornost na važnost prevencije sekundarne viktimizacije žrtava seksualnog nasilja, porast nasilja nad ženama u svim strukturama društva te na rodnu neravnopravnost. Tim povodom, u Hrvatskom saboru 30. travnja, gospođa Glasovac u suradnji s Odborom za ravnopravnost spolova, časopisom Story i Ženskom sobom organizirala je okrugli stol pod nazivom ‘Glasno NE seksualnom nasilju: Traperom protiv predrasuda’. S političarkom smo razgovarali o tome zašto je Hrvatska jedna od najnesigurnijih država u Europskoj uniji za žene, kako promijeniti mitove o nasilju i vidi li pomake na bolje.

Koji su neki od destruktivnih mitova o nasilju nad ženama s kojima ste se susreli i u svome životu?

Uh…odakle da krenem?! „ Sama si je kriva, sama je to tražila, izazivala ga je, provocirala ga je, koketirala je, slala signale ponašanjem i odijevanjem... Nasilje je privatna stvar i ne treba se u to miješati, tako je to u braku; silovanje u braku ne postoji, muškarci ne mogu kontrolirati bijes, muškarci moraju biti muško; žene manipuliraju prijavama za nasilje, zašto nije odmah prijavila, ako je toliko dugo šutjela, pitanje je je li to istina… “ Sigurna sam da se svatko od nas susreo barem s jednim od ovih mitova tijekom života. Kao što sam sigurna i da ih nije uvijek prepoznao. A jako je važno prepoznati i razbijati destruktivne mitove o nasilju nad ženama. Jer oni doprinose ignoriranju, umanjivanju i opravdavanju nasilja, a krivicu za nasilje prebacuju na žrtve. Moramo biti svjesni da je uzgajanje i ‘zalijevanje’ ovih destruktivnih mitova jedan od ključnih razloga zašto žrtve šute i zašto, primjerice, na jedno prijavljeno silovanje dolazi čak 15 ili 20 onih neprijavljenih.

Imamo li u Hrvatskoj nultu toleranciju na nasilje nad ženama?

Na papiru, Hrvatska formalno promiče nultu toleranciju na nasilje. Kroz strategije, zakone i međunarodne konvencije. Međutim, u praksi, nulta tolerancija na nasilje samo je fraza. Institucije zakazuju, ne reagiraju pravovremeno, žrtve se obeshrabruju, neki političari javno podržavaju borbu protiv nasilja, a istovremeno toleriraju ili izgovaraju seksističke i nasilne komentare, što ruši poruku o nultoj toleranciji.

U javnost je prošlog tjedna izašla informacija kako studenti prve godine studija medicine u Rijeci imaju grupu u kojoj ocjenjuju koja je od kolegica ‘silovljiva’, a koja ne. Kako komentirate tu situaciju, ali i činjenicu da se osim ‘oštrih osuda’ isprva se ništa nije poduzimalo jer nema formalnih prijava?

Ako studenti medicine, budući zdravstveni radnici imaju grupu u kojoj ocjenjuju kolegice kao „dobar materijal za silovanje“, to predstavlja opasnost na više razina. Prvo, imaju duboko poremećene stavove o ženama i seksualnom nasilju. Drugo, silovanje i mizoginiju uvode u sferu normalizacije. Treće, predstavljaju ozbiljnu ugrozu za liječničku etiku i sigurnost pacijenata u budućnosti. Koliko mi je poznato, u međuvremenu je podnesena kaznena prijava.

Kako se boriti protiv takvih stvari? Ne samo da se djevojke, žene ne boje prijaviti seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, već i da slične stvari muškarcima nikada ne padnu na pamet?

Senzibilitetom prema žrtvama, jačanjem povjerenja u sustav, edukacijom i oštrom sankcijom. Žrtve ne prijavljuju nasilje jer se boje da im se neće vjerovati, strahuju od osvete, u strahu su da će izostati podrška društva i institucija koje ih trebaju štititi. I ruku na srce, često su, na žalost, u pravu.

Godinama se naglašava da je edukacija ključan instrument prevencije. Pokazuje li gornji primjer da smo tu zakazali?

Apsolutno. Nasilno ponašanje nije urođeno ponašanje. Ono je naučeno i svjesno odabrano. Jedino je pozitivno u tome što to znači da se može promijeniti. A promijeniti se može samo edukacijom. O poštovanju i uvažavanju svakog ljudskog bića i njegovog integriteta, rodnoj ravnopravnosti, načinu ispoljavanja i kanaliziranju emocija, kontroli bijesa, učenjem nenasilnog rješavanja sukoba, empatiji, senzibilitetu i podršci prema žrtvama, važnosti povjeravanja i prijavljivanja neželjenih ponašanja. O svemu tome učimo od malih nogu. I svi nosimo tu odgovornost. Kroz svoj primjer, kroz obiteljske odnose i komunikaciju, vrtiće, škole, fakultete, život, društvo. Moramo osvijestiti činjenicu da svatko od nas kao pojedinac može na tom polju učiniti puno za naše društvo.

Što treba napraviti da se stopa nasilja nad ženama, ako već ne iskorijeni, barem svede na minimum?

Potrebno je djelovati sustavno, odlučno i dugoročno. Pod hitno nam treba građanski odgoj u školama. Moramo raditi s mladima, posebno s mladićima, kako bi se spriječilo razvijanje toksičnih odnosa prema ženama. Nužna je veća odgovornost institucija. Kroz kontinuiranu edukaciju i bolju koordinaciju policije, sudova i socijalnih radnika, praćenje njihova rada i sankcioniranje onih koji su propustili reagirati na vrijeme, možemo vraćati povjerenje u sustav. Osnažiti psihološku, pravnu i ekonomsku podršku žrtvama osiguravanjem većeg broja skloništa, SOS linija, centara za podršku te osnaživanjem žena kroz obrazovanje i zaposlenje. Osigurati brze i učinkovite zaštitne mjere za žrtve i dosljedno kažnjavati počinitelje. Javne kampanje koje razbijaju mitove o nasilju i potiču prijavljivanje i medijski angažman također su od iznimne važnosti za društvo. Ukratko, sve ono što već piše u Istanbulskoj konvenciji koju smo ratificirali, a nismo još uvijek dosljedno implementirali.

Prošle godine u Hrvatskoj je ubijeno 18 žena. Zašto je Hrvatska jedna od najnesigurnijih država u Europskoj uniji?

Hrvatska je među tri zemlje EU s najvišim brojem femicida, odnosno ubojstava žena. Počinitelji su najčešće partner ili bivši partner. Ova statistika ukazuje na ozbiljan društveni problem koji nije pitanje samo kriminaliteta nego i duboko ukorijenjenih patrijarhalnih obrazaca, rodnih nejednakosti, slabosti u sustavu prevencije i zaštite te neadekvatne reakcije institucija.

Koji su ključni problemi zbog kojih žene nisu sigurne?

Mnoge žene ostaju u nasilnim vezama jer nemaju ekonomsku neovisnost, posao ili sigurnu alternativu. Broj sigurnih kuća i kapaciteta za psihološku i pravnu pomoć ograničen je, osobito u manjim gradovima i ruralnim područjima. Mnoge žene ne prijavljuju nasilje zbog srama ili straha (od predrasuda, reakcije okoline, ekonomske ovisnosti, gubitka djece, nepovjerenja u sustav). Ako se i odluče prijaviti nasilje, udaraju u zid izostanka odgovarajuće zaštite. Upadaju u vrtlog sporih i neučinkovitih sudskih postupaka u kojima počinitelji ostaju nekažnjeni ili dobivaju blage kazne. Nerijetko se suočavaju i s počiniteljem koji zlouporabi institucije kako bi manipulirao sustavom npr. preko skrbništva nad djecom da bi dodatno kontrolirali žrtvu. Put izlaska iz ralja nasilja trnovit je i nimalo lagan, a država koja na tom putu žrtvama treba pružiti ruku, nerijetko im podmeće nogu.

Koliko ovom problemu pridonose i neki vaši kolege koji se o ženama izražavaju vrlo omalovažavajuće?

Značajno pridonose razvoju klime toksičnog mačizma u društvu i šalju poruke koje normaliziraju seksizam i nasilje. Jer ako je omalovažavajući pristup ženama dozvoljen i prihvatljiv u visokoj politici, zašto ne bi bio na ulici, u vrtiću, na školskom igralištu, u obitelji, na poslu, u kafiću?! Javni govor oblikuje društvene vrijednosti. Političari pojačavaju poruku da je takvo ponašanje prihvatljivo, posebno među mladima i onima koji ih podržavaju. Kada lideri perpetuiraju stereotipe o ženama o tome da su slabije, nesposobne i emocionalne, oni time usporavaju društveni napredak i otežavaju ravnopravno sudjelovanje žena u politici, ekonomiji, gospodarstvu, javnome i društvenom životu.

Je li se prošlogodišnjim, novim Kaznenim zakonom napravilo sve što se moglo za prevenciju nasilja i zaštitu žena?

Zakonodavstvo se posljednjih nekoliko godina značajno unaprijedilo, ali provedba zakona šteka.

Vidite li pomake na bolje?

U svakom drugom području, osim zakonodavnom, ne vidim pomake na bolje. Naprotiv, čini mi se da postaje sve gore. Pogotovo među mladima. Mladima treba posvetiti posebnu pažnju. Dužni smo im osigurati bezbrižno djetinjstvo i odrastanje bez nasilja i trauma.