Jedan je dan u rujnu 1986. godine zauvijek promijenio glazbenu povijest bivše Jugoslavije i mnoge fanove legendarne Crvene jabuke zavio u crno.
18. rujna dogodila se teška prometna nesreća kod Jablanice u kojoj su život izgubili Aljoša Buha i Dražen Ričl – članovi tada mlade, ali već izuzetno popularne sarajevske grupe Crvena jabuka. Nesreća se dogodila u trenutku kada je bend bio na vrhuncu uspona, a njihova glazba osvojila srca publike diljem regije.
Vijest o tragediji šokirala je obožavatelje i ostavila dubok trag na glazbenoj sceni, ali i na članovima benda koji su preživjeli. Ova nesreća nije bila samo kraj jednog poglavlja, već i početak legende koja i danas živi kroz njihove pjesme.
Međutim, jedna njihova pjesma, među posljednjima objavljenima dok su još bili živi, ostala je posebno istaknuta zbog stihova koji, nakon nesreće, zvuče kao proročanstvo. Radi se o pjesmi ‘Bivše djevojčice, bivši dječaci’ i stihovima:
‘I volio bih umrijeti prije nego ostarim,
i volio bih umrijeti samo da ih ne vidim
kako pričaju priče kao naši starci
bivše djevojčice i bivši dječaci’.
Kako su poginuli članovi Crvene jabuke
Krenuli su s tri automobila i malim kamionom s instrumentima iz Sarajeva prema Mostaru u poslijepodnevnim satima. Aljoša, Dražen i Zlatko sjeli su u Fiću, a iza njih su u Golfu bili Žera i Darko. Kraj Jablanice su Žera i Darko vidjeli grupu ljudi okupljenu oko smrskanog Fiće, ali nisu se zaustavljali jer su žurili na koncert. U tom Fići bili su njihovi kolege.
Na mjestu je poginuo basist grupe Aljoša Buha, a frontmen i jedan od osnivača grupe Dražen Ričl zadobio je teške ozljede i preminuo je u bolnici 1. listopada iste godine. Zlatko Arslanagić (59) je preživio.
'To je bio težak dan. Mi smo već bili na stadionu u Mostaru, bio je pun, a tek oko pola 8 navečer došla je policija. Scena je bila dirljiva, nastao je muk na stadionu, ugasili su glazbu, a kako smo mi krenuli prema bolnici u Mostaru, tako je i s nama krenula sva ta publika. Ispred bolnice bilo je tri, četiri tisuće ljudi', prisjetio se Dražen Žerić Žera tragedije koja je Crvenu jabuku zavila u crno.
Dodao je kako je bilo teško, ali publika im je uvijek pomagala. Bili su to teški trenuci, ali kaže kako suzu nije pustio.
'Nisam plakao, muška suza je najteža. Ako ti plačeš, onda svi plaču. Tako da uvijek mislim da muškarac treba sakriti tu suzu jer je najteža', smatra Žera. Svojedobno je rekao kako Crvenu jabuku nikada nitko nije mazio i pazio ili da su im se otvarala vrata zbog veza. Sve su postigli zahvaljujući publici.
Povjerio se majci
Gotovo tri godine nakon tragedije, za magazin 'Ćao' je progovorila majka Dražena Ričla, Elvira.
'Sjećam se, bila je nedjelja prije nesreće. Dražen je pričao o turneji, o tom drugom albumu. Ja sam zapamtila dobro njegovu rečenicu: 'Volio bih da se sve ovo odgodi.' Kamo sreće da se ikako moglo odgoditi', započela je tada. Draženovo ponašanje joj je bilo čudno, kao da je predosjećao nešto.
'Nakon toga, dok smo tako lijepo pričali, moja snaha je rekla da je interesira hiromantija (op.a. čitanje iz dlana). Onda je Dražen strogo pogledao u nju, okrenuo joj dlanove i radoznalo upitao: 'Koliko ću ja živjeti?' Kasnije, kad se kakva slična nesreća dogodi, učini nam se da je sve ovo bilo kao neko predosjećanje, znate..., ispričala je. Elviri se nije sviđao automobil s kojim su putovali u Mostar, ali sin ju je uvjerio da će ići s Golfom jer je on nov, a Žera je dobar vozač. Kako se našao baš u Fići, nije joj bilo jasno. Za nesreću joj je javio Žera.
'Teta Elvira, ovdje Žera. Zovem vas iz Mostara.' I sad ja, ne sluteći ništa - da bi moglo neko zlo biti - na to njegovo: 'Što je bilo? Jeste li se to tamo u Mostaru, što posvađali, pa nećete doći kući?', prisjećala se razgovora.
'Onda je nastupila mala pauza, pa će meni Žera, tiho: 'Pa, teta Elvira, jeste li vi čuli za ovu nesreću? Ja se malo štrecnem i kažem mu da nisam ništa čula. Onda on skrušeno i tužno da ga jedva mogu čuti: 'Bila je nesreća, Aljoša je poginuo, a Zlaja i Dražen su u Mostaru, u bolnici.'
Elvira je ispričala da je na sprovodu Dražena bilo oko 10.000 ljudi, čega ona nije bila ni svjesna, već su joj kasnije pričali da su ljudi satima kasnije odlazili s groblja.
'To je moj Dražen zaslužio jer su ga svi zaista neizmjerno voljeli. Mogu vam samo reći: proljeće ga donijelo, jesen ga odnijela. Kratak je bio vijek njegov. Ali, mislim da je, za te svoje godine, postigao mnogo više nego što bi netko drugi za neki duži, dupli život. Život mu je bio stvarno sadržajan', zaključila je.
Na Draženovu nadgrobnom spomeniku u obliku presječene jabuke uklesan je stih iz jedne od njegovih pjesama:
'Prođe august, srećo moja, vrijeme da se rastane. Bilo je izgleda previše lijepo, da nam tako ostane'.
