Ono najgore dogodilo se 2018., u 13. godini svijet je napustio Rok, a iz neizmjerne tragedije, tuge i boli rodio se poseban projekt koji je prošlog tjedna došao kraju. Kao obećanje da će obići sve hrvatske naseljene otoke, Domagoj Jakopović Ribafish pokrenuo je edukativni projekt ‘RokOtok’, a nakon što je obećanje izvršio, nastavio ga je s projektom ‘RokPoluotok’. Sa sinom u mislima preplivao je cijelu Istru i domaću obalu. Tijekom pet sezona plivanja, od Dubrovnika do Crvenog Vrha, posjetio je 50 otoka i 23 plaže diljem Jadrana, educirao tisuće djece o ekologiji, prirodi i tome koliko je važno da pričaju sa svojim roditeljima. Bilo je divnih trenutaka poput baklji s kojima su ga dočekali Ižani, ili kada su ga na Rivnju dočekali svi otočani osim jedne gospođe koja je ostala doma kuhati kako bi ih sve nahranila. Bilo je i nekih začudnih trenutaka i neobičnih pitanja mališana s kojima se susreo, a kako ga je ovo iskustvo mijenjalo, ali i planira li nastavak ovog pothvata, govori profesor geografije, gastrobloger i voditelj.
Prošlog tjedna zadnja postaja ‘RokPoluotoka’ i ‘RokOtoka’ bio je Umag. Održali ste obećanje...
Obećanje je, doduše, bilo da ćemo obići sve naseljene otoke i tražiti najljepšu plažu te smo to zapisivali u posebnu ljetnu bilježnicu. Na otocima i obali tijekom praznika smo ih redovito tražili i svaku smo ocjenjivali. Kad je Rok otišao, htio sam napraviti nešto za sebe, ali i za sve roditelje i klince koji se nisu stigli napričati u životu, koji nisu imali vremena jedni drugima reći neke stvari. Tako je krenuo ‘RokOtok’ i kada sam doplivao do zadnjeg otoka uhvatila me neka užasna praznina i nisam znao što dalje. Vrlo brzo nakon toga u Vrsaru sam upoznao čovjeka koji mi je prišao i zagrlio me iz čistog mira. Nije rekao tko je, što je, samo me zagrlio i rekao: “Hvala za ovo što si napravio, što si ispričao priču i pružio priliku svima nama koji se nismo usudili ispričati našu, da nas povežeš i da nam daš hrabrosti da živimo dalje. Ajde budi frajer pa otplivaj i Istru“. Istra mi uopće nije bila u planu, nismo znali u što se točno upuštamo i bilo je puno zahtjevnije nego u Dalmaciji, ali skupili smo odličnu ekipu, hvala im na svemu, krenuli s traženjem sponzora i donatora i papirologijom i u dvije godine - preplivali Istru.
U Umagu vas je dočekao špalir djece i vaterpolista. Kakav je bio taj zadnji doček?
Sve je podsjećalo na sami početak. Kako je počelo, tako je i završilo. Kada smo bili u Dubrovniku, Kasandra je pronašla mame koje su se organizirale i napravile odličan doček, našle nam vezove, smještaj... Jelo se, pilo, klinci su dobivali slatkiše i poklone, a isto je tako bilo u Umagu. Doček su organizirali takozvani obični ljudi koji su se preko noći okupili, organizirali, pekli kolače, donosili voće, sokove... Nije sve trebalo biti tako veliko i dobro, bilo me strah da će biti desetak ljudi, ali čuo sam da Kasandra nešto dogovara, no nisam znao što. Bio sam dosta daleko od obale, a kako su mi naočale već bile istrošene i mutne, nisam dobro vidio. Stao sam usred mora i shvatio da se sto metara od obale skupio špalir klinaca i vaterpolista iz lokalnog kluba. Njih pedesetak bilo je u moru, još sto-dvjesto ljudi na obali i svi su pljeskali i mahali. Nisam sve ni vidio jer sam se rasplakao i naočale su u trenu bile pune suza. Grlio sam svakoga tko mi je prišao, skakao sa svima od sreće što se okupilo 300 ljudi koje nešto povezuje i koji cijene tih nekoliko osnovnih stvari koje priča ‘RokOtok’. Gu-ranje klinaca u sport, priča o prirodi, ekologiji i plastici, kvalitetnije provedeno vrijeme djece i odraslih. I ono meni najvažnije, a to je razgovor djece s roditeljima i da mami i tati uvijek treba reći što je bilo dobro, što je bilo smiješno i što je bilo loše taj dan. I da se izljube prije spavanja i probaju pročitati jedno poglavlje knjige u vrećici s poklonima. Nijedan doček nije bio pomno planiran i u pet godina plivanja bilo je između 7500 i 8000 klinaca i ako je deset ili dvadeset posto njih zapamtilo i prihvatilo neku od poruka - onda se može reći da je ‘RokOtok’ imao smisla.
Počeli ste plivati 2019., a 2025. završili. Je ti to isti Ribafish?
Godine 2019. bio je to očajni Ribafish koji je dao otkaz, dao cijelu ušteđevinu da iznajmi brod i krenuo na sve ili ništa. Morao sam to otplivati da vidim ima li smisla živjeti. Baš na toj prvoj ruti bila je naša Korčula gdje smo uživali i bili presretni svako ljeto, kao i Lastovo do kojeg smo ljeto prije išli na izlet i to je Roku bio, kako je rekao, najljepši dan u životu. Kad je došla ideja, odmah su se skupili i divni ljudi pa smo napravili udrugu, našli odvjetnicu za ugovore, stvarali i pilili, bojali poklone za klince, tiskali knjigu... Sjeli smo u kombi i došli do Dubrovnika. Zadnjih tjedan dana uopće nisam spavao od stresa i organizacije, i kada sam trebao početi plivati, shvatio sam kako sam u Zagrebu ostavio kupaće gaće. Kupio sam nove u nekom dubrovačkom dućanu, broj veće i skočio u more bez da sam upalio štopericu. Tih prvih 100, 200 metara ulovio me i napad astme. Uzeo sam pumpicu, smirio se i nastavio plivati i za nekih sat i pol doplivao do Koločepa. Sam sebi rekao sam: “Ako sam ovo preživio i nije me srce strefilo onda nema zaustavljanja”. Taj prvi dio bio je totalno emotivan i fanatično odrađen. Na primjer, 13 kilometara od Korčule do Lastova nitko nikada nije preplivao, a kada sam plivao na Šćedro iskočilo mi je rame, ali nekako smo došli do cilja prve sezone. Na Čiovu nas je dočekalo 500 ljudi i to mi je dalo snagu za dalje. Druga sezona bila je bez većih uspona i padova, a u trećoj sam počeo malo usporavati i pitati se što će biti kada sve završi. Zadnji otok bile su Unije, plivao sam prema njima i bilo je grozno jer je trebalo bilo gotovo. Je li moguće da ću ispuniti obećanje? Što dalje, kako sad nastaviti? Tu sam se skoro ugasio, ali kako tijekom plivanja svakih pola sata malo odmaram i popijem vode, jedan član posade mi je u tom trenu rekao kako je objavljen novi popis stanovništva i da su sada novi naseljeni otoci Babac i Vrnik. I tako sam prebrodio krizu jer sam si rekao da nije gotovo i da moramo kad-tad doplivati i do ta dva otoka.
Ali onda ste imali pauzu?
Da, drugu nakon one od Covida… Uspio sam noseći psa pasti niz trajekt i slomiti tetivu bicepsa te morao godinu dana pauzirati, a kad šest mjeseci imate nefunkcionalnu desnu ruku, svašta padne na pamet. I tako je u Vrsaru slučajno kuvertiran RokPoluotok. Kada sam plivao zadnju rutu od Savudrije prema Crvenom Vrhu, imao sam velike planove kako ću skrenuti do Slovenije i nastaviti do Muggie, fizičkog završetka Istarskog poluotoka u Italiji. Bila su predviđena tri kilometra, ali nisam se dao iz mora. Zadnjih kilometar i pol sa mnom je plivao moj kolega Boris, i tu su se opet, kao i prije Unija, javile te misli ‘kraj je’, ‘što dalje’... I došli smo do zadnje kuće pored Crvenog vrha, pogledam na sat i vidim da sam prešao 5000 metara, stao sam, stao je i Boris, bacili su nam zastavu ‘RokOtoka’ i tu je bio službeni kraj. Popeli smo se na brod i dva sam dana gledao u daljinu i bio ni za što, ali zahvaljujući Kasandri i mamama i tatama iz Umaga, predivnim dočekom zaključili smo tu dugu priču. Sretan sam i ponosan, napunilo me, u jednu ruku, ali i jako ispraznilo. A nakon što su svi oko ponoći otišli na spavanje ili kući, šetao sam molom, počela je kišica i opet sam razgovarao sa svojim Rokom. Gledao prema nebu, prema moru i rekao i njemu i sebi: „Smislit ćemo mi nešto novo, ali sada prvo odmor“.
I odmarate?
Nikada… Sada prvo moram sjesti za kompjutor i sve odraditi, papire, račune, statistike, izvještaje, a onda idemo čuvati mačke i psa Kasandrinih roditelja koji su nama sada čuvali psa. Tako da ćemo ljeto provesti na rivijeri Sveti Ivan Žabno, a onda sredinom kolovoza idemo na Korčulu vidjeti moje roditelje. Nadam se i da ću tijekom ljeta početi pisati knjigu o plivanju. Htio bih napisati nešto dokumentaristički, ali ne previše šturo, emotivno, ali da nisu samo emocije već i nekakav poučan vodič kroz Jadran, jer koliko znam, nitko u povijesti nije otplivao od Dubrovnika do Crvenog Vrha. Samo nas dvojica, Rok i ja.
Planirate li još što uz knjigu?
Razmišljam možda o memorijalnom RokOtoku gdje bi se u jednom danu okupili plivači, klinci i organizirali rock’n’roll koncert. Da jednom godišnje svi zajedno malo plivamo, očistimo neku plažu, sakrijemo nekakvu igračkicu i nekako probamo zbližiti neke možda udaljene roditelje i djecu… Da se više vole, putuju, igraju i ne budu toliko uz ekrane.
Samo u posljednje dvije godine preplivali ste više od 185 kilometara u moru i 10 puta više u bazenu. O čemu razmišljate dok plivate, dok ste sami u moru?
Najgore je ako čujem neku ‘trash’ muziku prije plivanja pa mi onda to zvoni cijelo vrijeme. Kada plivaš govoriš si da je sve u redu, da ispod tebe nema životinja, da si siguran i svi paze na tebe, da te s broda svi gledaju - liječnik, spasilac, ronilac, posada... Ali sam si u tome i na tebi je da rasporediš snagu, da se prilagodiš vremenskim uvjetima i da ne razmišljaš ni o čemu destruktivnom, već samo veselo pa najčešće smišljam viceve, fore i rime.
Rekli ste da ste sve ove kilometre preplivali s Rokom. On je uvijek bio u mislima ili ste pokušavali ne misliti na sve?
Kad je bilo teško on je bio tu da me povuče, kad je bilo lijepo on je isto bio tu. Sama priča ‘RokOtok’ nastala je dok sam plivao i na trenutak sam se zamislio i vidio tu scenu. Nas dvojica plivamo do neke rive, a tamo je tisuće ljudi, limena glazba, okreće se neko meso, mi izlazimo i svi plješću. Mi njima, oni nama. Vizija, trenutak… I to je bilo najsličnije sada dočeku u Umagu i Punatu. Hvala ljudima koji su pratili, držali fige, poticali, širili vijesti, došli, dali mi ruku, zagrlili svoju djecu, jer su me spasili. I ničega ne bi bilo bez ljudi iz udruge, posade, volontera, ljudi koji su skakali oko birokracije, vatrogascima, svima koji su nas napili, najeli, prevezli, nosili poklone do plaže... Krenulo je iz tragedije, ali napravili smo nešto prekrasno, veliko, toplo i puno je divnih anegdota, smijeha, suza, ljubavi…
Kada vam je najteže? Oko godišnjice, rođendana?
Život ne bira kada ti je najteže. Spremaš se za godišnjicu, rođendan, znaš da će doći taj dan i da će biti teško, ali nekada te gore pogode sitnice kada se ne nadaš. Kad zasvira neka pjesma, kada prođeš kraj nekog mjesta gdje smo bili, netko spomene neki film... Kada kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ne liječi. Ima i lijepih trenutaka kada sretneš ljude koje sam upoznao s njim, pa se smijemo, prepričavamo naša putovanja. More nam je zajednička točka i tu smo bili najsretniji. Svake bi godine Rok napisao listu deset stvari koje moramo napraviti dok smo na moru i uvijek je na listi bilo kupanje na kiši, gledanje zvijezda i tko će skupiti više meteorita, zvijezda padalica.... Pa tako legnem na naš mol i skupljam zvijezde. Tu je možda najljepše i najteže. Skupljam i plastične boce jer kada bismo išli u kupovinu on bi si od kaucije kupio neku čokoladicu. Sada si ja od te love uzmem nešto slatko.
Tijekom ovog projekta pričali ste i družili se i educirali tisuće djece. Kakvo je to iskustvo, klinci znaju biti vrlo iskreni?
Ima od apsolutno predivnih trenutaka pa do jezivih. Dođem pred njih sto i kažem kako ćemo pričati o prirodi, ekologiji, tražit ćemo i skriveno blago i neki mali u prvom redu pita što se dogodilo Roku. Odmah na početku takvo pitanje. Presiječem se na dva djela kao jabuka i nekako promrmljam da sada nije trenutak i da možemo kasnije pričati o tome. Ali onda sam pokazao što sam donio, skrenuo pažnju i krenuli smo dalje. Nisam mu nikada odgovorio… Neki su klinci materijalisti i samo ih zanima što će biti u poklonima. Pitaju hoće li dobiti novac, dijamante, a jedna djevojčica pitala me hoće li dobiti iPhone. Jedan dječak gledao je video kako plivam u odijelu od neoprena, a na dočeku sam bio u kupaćim gaćama i kada me vidio zaplakao je i rekao: „On je samo čovik“. Mislio je da sam superheroj, pa se razočarao…
Klinci vas vole, odlično s njima komunicirate, s Kasandrom ste u dugogodišnjoj vezi. Jeste li razmišljali da imate još djece?
Godinu-dvije nakon što se to dogodilo dosta ljudi reklo mi je da nađem bilo kakvu ženu, napravim još dvoje-troje djece i da to tako ide. Sledio sam se. Kada mi je to rekla i treća dosta bliska osoba povukao sam se na par dana i počeo razmišljati. Imao sam 48 godina, slabo plaćen posao, nisam bio u stranci, niti ću ikada biti, bilo me strah za egzistenciju i kako odgajati i prehranjivati tu moguću djecu. Išao sam kod četiri psihijatra i ništa nije pomoglo. Loše sam se osjećao i na kraju sam očajan za savjet pitao prijateljicu psihijatricu. Iako psihijatri ne smiju raditi s prijateljima, objasnila mi je faze koje netko prođe brže, netko sporije i da to nikada ne završava. Ali kada dođeš do četvrte faze možda će biti lakše. Bilo je i ostalo užasno teško, nemoguće je opisati tu bol. Ali projekt me održao na životu. S Kasandrom nisam stigao tada o tome razgovarati, jer kada smo prohodali došla je ideja o ‘RokOtoku’ i onda smo par mjeseci bili u žrvnju i posvetili se samo tome. Kasnije smo pričali o tome, ali uglavnom, ja sam taj kojeg je užasno strah i mislim da više ne bih bio dobar ni kvalitetan roditelj. Bio bih previše oprezan, ili previše distanciran, ili držao dijete pod staklenim zvonom - pogledajte samo kakvi su pokvareni i loši ljudi na vlasti u svijetu i koliko se ratova vodi zbog novca!? Nevjerojatno volim djecu i presretan sam kad im mogu prenijeti nešto mudro o spašavanju našeg planeta. Mislim da je moja misija da do kraja ovog života pričom i primjerom povežem djecu i njihove roditelje da se više vole, da se više igraju i da si jako puno pričaju. Sada želim napisati knjigu i smisliti novi projekt gdje ćemo uveseljavati nove klince i roditelje. Za moje klince je vjerojatno prekasno, ali nikad se ne zna što će smisliti Barba Život.
Snimljen je i dokumentarni film?
Dokumentarni film o ‘RokOtoku’ Igora Bogdanovića u zadnjoj je fazi i čeka se početak godine kada će biti objavljen. On je redatelj, scenarist i snimatelj i sve je u njegovim rukama. Nadam se da ću i ja do tada napisati knjigu. Lijepo je da i mediji pišu o svemu, da se na društvenim mrežama dijeli priča, i hvala vam na tome, ali po meni je najvažnije da ostanemo u srcima tih klinaca i roditelja i da sve ono što su u tih par sati vidjeli i čuli - koriste u svakodnevnom životu. Ekologija, sport, druženje, priča, ravnoteža.
Imate i brojne divne fotografije. Biste li napravili izložbu?
Htio bih okupiti sve naše fotografe, doktore, spasioce, ronioce koji su bili na brodu i naravno sve te klince i napraviti najveći party na svijetu. Kada smo plivali od Mljeta do Korčule, došli smo do rta Ražnjić i tamo je nastala jedna od najljepših fotografija. Klinci koji su nas dočekali drže zastavu, vjetar puše i u daljini je more. Kada sam nakon pet, šest godina došao na Korčulu prišla su mi tri, četiri tinejdžera i pitala: “Barba, sićate li nas se? Mi smo vas čekali na Ražnjiću”. Odmah smo napravili novu fotku! Lijepo bi bilo sve te fotografije vidjeti na jednom mjestu, pogledati film, a ne smijemo zaboraviti ni divne plaže Istre koje svakako treba posjetiti. Imamo nešto neprocjenjivo, ne samo otoke i obalu, već i unutrašnjost. Jedan je od poklona koje su sva djeca dobila i karta koju sam napravio s bivšim kolegama s fakulteta geografije. To je mapa svih naših otoka i klinci dobiju flomaster kako bi križali otoke na kojima su bili. Kažem im da ih moraju skupiti sve kao Životinjsko carstvo, a tko ih sve prekriži neka me zove pa idemo na ćevape!
Uglavnom, nadam se da je i djeci i roditeljima bilo lijepo i emotivno kao nama iz Udruge i posadi i još jednom do neba hvala svima koji su makar na trenutak na bilo koji način bili dio ‘RokOtoka’ i ‘RokPoluotoka’. Plivamo dalje.
