Paola Valić Bekić domaćoj se publici prvi put predstavila 2003. godine u popularnom showu ‘Story Supernova’, gdje je odmah privukla pažnju prepoznatljivim glasom i karizmom. Nakon tog zapaženog nastupa, kći poznate televizijske urednice Jasne Burić nastavila je graditi glazbenu i medijsku karijeru, no nakon obećavajućeg početka povukla se iz javnosti i odlučila se posvetiti obrazovanju, osobnom razvoju i životu daleko od reflektora. Posljednjih godina publika ju je ponovno imala priliku upoznati kroz ulogu radijske voditeljice i natjecateljice u showu Nove TV ‘Tvoje lice zvuči poznato’, gdje je oduševila transformacijama i snažnim scenskim nastupima. Prije pet godina ponovno je odlučila napraviti veliki životni zaokret - sa suprugom i njihovim sinom Benjaminom preselila se u Norvešku, gdje danas živi potpuno drugačijim tempom, u zagrljaju prirode i daleko od užurbanoga javnog života. Ovih dana opet je u Hrvatskoj, na zasluženom ljetnom odmoru, gdje je uz obitelj proslavila čak dva rođendana - svoj 44. i sinov 14. Samo za Story, Paola je ustupila ekskluzivne fotografije iz Norveške i otvoreno progovorila o izazovima, promjenama, nostalgiji i svemu onome što je danas ispunjava. U razgovoru otkriva kako izgleda život na sjeveru, što joj iz Hrvatske najviše nedostaje te kako su se ona i obitelj snašli u novoj zemlji koju danas zovu domom…
Dobro došli kući! Kakav je osjećaj ponovno biti u Hrvatskoj nakon dužeg vremena?
Hvala. Uvijek je lijepo vratiti se doma. Iako trenutačno imam nekoliko ‘domova’, jer meni je dio srca i u Zagrebu i u Oslu i na Krku… I u Dalmaciji. Dom je osjećaj, u mom slučaju nije vezan za mjesto, nego za srce. A meni je srce, kroz život, posvuda - Hrvatska, Norveška, SAD, Australija, Tenerifi... Na svim divnim mjestima koja sam posjetila i gdje sam provela vrijeme.
Ubrzo nakon dolaska obilježili ste dva važna datuma, sinov 14. i vaš 43. rođendan. Kako ste ih proslavili?
Hvala na komplimentu za 43. rođendan, ali vidite kako čak i Google laže. Tamo čak i piše da mi je otac Domagoj Burić, mamin suprug, a moj otac je Edo Valić. Zato ne treba vjerovati internetu. Napunila sam 44, sin 14. Rođendane smo obilježili u krugu obitelji i prijatelja i to je dragocjeno. Zahvalna sam da sam imala priliku biti s onima koje volim.
Što vam ti trenuci znače danas kad živite daleko?
Ti su trenuci s obitelji i ljudima koji me znaju cijeli život nezamjenjivi. Pogotovo kad živiš vani i kad ih ne vidiš redovito. Dođeš u neke godine kad shvatiš da je jedino bitno da su svi zdravi i zahvalan si na svakom novom danu koji proživiš.
Imate li neke rituale kad ste ljeti u Hrvatskoj - mjesta koja uvijek posjećujete, jela koja jedete, ljude koje morate vidjeti?
Uvijek imam rituale kad dođem u Hrvatsku. Najbitnije mi je da sam sa svojom obitelji: mama, tata, brat, sestra, teta Lora (volim reći Valići, Burići i Bekići), da vidim drage prijatelje kojih svake godine ima sve manje i manje, jer preseljenjem, budimo realni, ne možeš zadržati sve ljude koje si imao u svom životu. No to je dobro. Isfiltrira se društvo i ostaju samo oni pravi. Što smo stariji, krug ljudi smanjuje nam se i to jednostavno treba prihvatiti. Uvijek vidim svoju Evu, prijateljicu s kojom sam odrasla, znamo se od četrnaeste godine, Maju Bajamić, nju zaista volim i povezane smo od TLZP-a, zatim Ivana s faksa, Pamukove, Danijela Delalu - mog prvog šefa i velikog prijatelja…
Ove godine vidjela sam i prijateljicu Sandru s kojom sam se upoznala u Kanadi 2002. na američkoj turneji gdje sam nastupala sa svojim prvim albumom ‘Najbolja’, zajedno s Markom Perkovićem - tako da je bilo baš lijepo… Sandra navija za jednu posebnu glazbenu suradnju (čitajte između redova) pa ćemo vidjeti. Šapnuli smo namjere Onima koji ih moraju čuti. Htjela bih ponekad vidjeti još ljudi, ali naprosto nemam vremena. Ionako jurim 100 na sat kad dođem pa se više umorim nego odmorim. Obavezno obavim i beauty rituale jer su norveške cijene u toj djelatnosti bezobrazno skupe. Zezam se da potpuni remont obavljam u Hrvatskoj. Isto je i s doktorima. Ne vjerujem 100 posto norveškim doktorima jer oni sve liječe šumom, Brufenom i suncem pa neke važne preglede uvijek obavim kod svojih provjerenih liječnika. Mjesta koja posjećujem uvijek su Zagreb, Rijeka gdje sam rođena, Krk, odnosno Baška, gdje sam provela djetinjstvo, Dalmacija… Ove godine sve je malo drugačije pa sam bila u Starigradu-Paklenici sa svojom Helenkom, u Zadru kod svoje Melite, Sukošanu i još okolo-naokolo… Treba vidjeti nova mjesta, ne uvijek ponavljati jedno te isto: to je dosadno. Čovjeku trebaju nova mjesta i novi ljudi da nam razbiju monotoniju i predrasude.
Koliko dugo ostajete?
Ovog ću ljeta biti u Hrvatskoj 20 dana jer imam nastup u Oslu, svoj glazbeni kviz u pubu ‘The Wild Rover’, pa dio godišnjeg odlazi i na to. Ali to je nešto što me jako veseli pa mi nije problem. A i Oslo je predivan ljeti pa moram to iskoristiti.
Vi ste prije pet godina donijeli veliku odluku - napustili ste Hrvatsku i preselili se u Norvešku. Što je bila prekretnica?
Prekretnica za preseljenje bili su covid i potres. Zbog mjera i restrikcija stao mi je projekt ‘Ništa osobno’ za In magazin i imala sam ozbiljni PTSP od potresa u Zagrebu. Nisam spavala noćima… Onaj čovjek koji je kao ja doživio takvo urlanje iz zemljine utrobe zna o čemu pričam. Ne može to shvatiti onaj koji nije prošao… Teška trauma. I ljubav. Ništa bez ljubavi.
Iza vas je bila uspješna karijera voditeljice, radili ste na radiju, televiziji, sudjelovali u showu ‘Tvoje lice zvuči poznato’... Je li vam bilo teško sve to ostaviti?
Normalno da je bilo teško. Ostavljaš svoj neki, uvjetovano rečeno, identitet i odlaziš u bijeli svijet. Um neprestano traga za hranom svog identiteta i osjećaja vlastitog ja. Tako nastaje ego i neprestano stvara sam sebe. Zato treba živjeti u sadašnjem trenutku i ne opterećivati se onim što je bilo, a još manje onim što će biti. Međutim, vratimo se na to kako je bilo otići: sve što si gradio godinama u toj nekoj Norveškoj nije bitno, jer tamo počinješ s -10. Ako ništa, onda zbog jezične barijere. Tako da volim reći da sam krenula iz -10, ne iz 0. Ali zato sam si ‘izbildala’ karakter. Očvrsnula sam. Borila sam se sama. Sazrela sam u ovih pet godina i zahvalna sam na tome što sam bila dovoljno hrabra da krenem u nepoznato. Ako ništa, imat ću bar zanimljive priče za unuke jednog dana i sa stopostotnom sigurnošću moći ću reći da sam baš živjela ovaj život. Do sada sam već ‘odvozila’ nekoliko različitih života i svaki me promijenio na određeni način i postala sam ova osoba koja sam danas: neustrašiva, hrabra i svoja.
Jeste li odmah znali da želite baš u Norvešku? Kako je tekao proces selidbe?
Nisam ništa znala. Da mi je netko prije 10 godina rekao da ću živjeti u Norveškoj, rekla bih mu da je lud. Norveška mi nije bila ni na karti da je posjetim, kamoli da pomislim da ću tamo živjeti. Dogodio se život. Suprug je otišao dvije godine prije mene i ja sam, nakon toga groznog potresa i dosadne korone koja nam je svima poremetila život, otišla za njim.
Živite u Oslu, kako biste opisali taj grad?
Obožavam Oslo. Zovem ga Zagreb na moru. Neki kažu da je dosadan, ali ja ga volim. Ima neku pitomu atmosferu. Multikulturan je i ima ljudi iz cijelog svijeta. Ljeti je najljepši i cijeli je grad na nogama, pogotovo jer imamo sunce do ponoći, to je zaista nešto posebno. Isto tako, predrasuda je da su tamo samo led i hladnoća. Zimi jest hladnije nego u Zagrebu, ali i zima ima svoju čar. Nikad ne bih doživjela auroru borealis da nisam otišla u Norvešku. A vjerujte mi, to je zaista nešto najčudesnije što sam ikad vidjela na nebu. Čak imam i aplikaciju koja me upozori kad se ona krene pripremati za svoj veličanstveni ples na nebu. Vidjela sam je više od 10 puta i svaki se put iznova veselim kao malo dijete. Vjerojatno ne bih imala niti prilike pripitomiti divlju lisicu, a to sam, nekim čudom, uspjela. Od tog dana povezala sam se sa životinjama na nekom višem nivou i san mi je kad uđem u godine, ako Bog da, baviti se samo životinjama.
U Hrvatskoj ljudi misle da su lisice bijesne ako se približe čovjeku. Opet predrasuda. One su toliko prekrasne i mile da nemam riječi kojima bih opisala njihovu energiju. Imala sam tako svog osobnog Malog princa i svake sam ga večeri mazila i hranila u isto vrijeme… Prestao je dolaziti prije godinu dana i to me baš rastužilo. Samo se nadam da su ga čuvari životinja odveli duboko u šumu, a ne da mu se nešto dogodilo. Ali i on me naučio prolaznosti i zahvalnosti i potpuno mi razbio stereotip o divljim životinjama. Ja vam mislim da to ‘divlje’ uopće ne postoji, mi smo ljudi divlji, a ne životinje. U čast Masteru Liju pripremam jedan divan projekt o kojem ću vam, nadam se, pričati jedan drugi put… Isto tako, Oslo mi je srušio predrasude o različitim kulturama i stereotipe o nekim nacijama. Došla sam do spoznaje da je nebitno koje si vjere, nacionalnosti, vjeroispovijesti ili seksualne orijentacije. Za mene postoji samo jedna mjerna jedinica - budi čovjek.
Kako izgleda vaš život danas - što radite, kako provodite dane?
Vrlo je užurban i većinu vremena provodim na poslu i u odgoju svog tinejdžera. Ljudi nemaju percepciju kako je kad živiš tako daleko od doma i nemaš apsolutno nikog da ti doda vilicu ili nož, a o skuhanom i serviranom ručku da i ne govorimo. To mi je luksuz. Bavim se prodajom i radim kao menadžer odjela u jednoj tvrtki brze mode. Ostalo slobodno vrijeme, ako ga imam i kad ga imam, volim provoditi u norveškim šumama sa životinjama i drvećem, tako punim baterije… Ili odem do teretane da tamo ispucam nakupljeni stres. Kreativno izbacujem svoju energiju na Instagramu kroz fotografiju i videe, pa imam neke zanimljive suradnje. Sad s agencijom TourHeroTravel iz SAD-a spremamo putovanje na Bali na kojem će mi se moći pridružiti ljudi iz cijelog svijeta. To će bit tura od 6 do 10 ljudi, ja sam domaćin tog putovanja, a prijaviti se može bilo tko. To je super projekt i baš se radujem.
Vaš sin odrasta u potpuno drukčijem okruženju - kako se on prilagodio?
Najbolje. On je imao 9 godina kad smo došli i jako je brzo naučio jezik. Djeca su kao spužve, nevjerojatno upijaju nove jezike. Benjamin baš voli Norvešku, ima puno prijatelja, trenira košarku, u slobodno vrijeme zafrkava mamu i tatu, kao i svaki tinejdžer, ali jako sam ponosna na njega kako se prilagodio i nije kukao jedne sekunde. Baš je mali borac.
Primjećujete li razlike u pristupu odgoju i školstvu u Norveškoj u usporedbi s Hrvatskom?
Razlike u školstvu ogromne su. On je završio prva dva razreda u Hrvatskoj i kad mu spomenem hrvatsko školstvo nije mu dobro. A govorimo o samo prva dva razreda osnovne škole! Norvežani su ležerniji i mogla bih reći da djecu pripremaju na realni život. Nema toliko učenja napamet, nebitnih informacija, sve je digitalno i fokus je da od njih naprave sretne ljude. Veselim se jer će sad uskoro dobiti predmet Mat og Helse (hrana i zdravlje) pa će učiti kuhati. Konačno ću dobiti pravi ručak, a da ga nisam ja skuhala. S druge strane, za mene, kao nekog tko je ‘old school’ i školovao se u starom sistemu to je bio potpuni šok. Dugo mi je trebalo da prihvatim te razlike. Mislim da bi neka sredina između norveškog i hrvatskog školstva bila najbolja, ali ja nisam ovdje da namećem svoja pravila. Izabrali smo zemlju i sad je moramo prihvatiti u potpunosti. Nikad neću zaboraviti kad sam došla po njega u internacionalnu školu, kad je tek učio jezik, a klinci su se kupali u fontani. Dobila sam mali živčani slom. Ali to vam je ta norveška ležernost i njihova rečenica “Ikke stress” (Bez stresa).
Je li mu danas Norveška postala domom? Ima li želju češće dolaziti u Hrvatsku - ili mu skandinavski stil života više odgovara?
Nije mu zbilja bilo teško prilagoditi se i to mi je kao roditelju zaista olakšalo cijeli ovaj proces. On ima u sebi taj neki moj dišpet, ne da se, kad zapne za nešto ostvarit će to. Mislim da je njemu norveški dom više dom nego hrvatski. To mi nekad bude malo teško, ali to dijete tamo je odraslo i to treba prihvatiti. On voli doći u Hrvatsku, ali već me nakon par tjedana pita kad će se vratiti u Oslo. Ondje je navikao na svoj ritam, svoju ekipu i norveški način života. Nije teško prilagoditi se na bolje. Tu pod bolje mislim na standard i tu neku mirnoću koju ima Norveška. Mi smo jako temperamentan narod, pomalo nervozni i uvijek ‘nabrijani’, Norvežani su smireni. Zezam se da su oni nacija koja se ponaša kao na kolektivnom Normabelu.
Kako izgleda odnos između vas dvoje sada kada je ušao u tinejdžerske godine - jeste li više prijateljica, mama...?
Sad sam ‘Bro’. I digne mi se kosa na glavi od toga. Naša djeca odrastaju posve drugačije od nas zbog digitalne revolucije i sve im je dostupno. Nitko nas kao roditelje nije pripremio na ovo što se danas događa. Pubertet počinje sve ranije i današnja se djeca toliko žure odrasti, a uopće ne shvaćaju da je odrastanje zamka i da im je sad najljepše. Najviše volim što imam iskren odnos sa sinom i pričamo stvarno o svemu. Kod nas ne postoji tabu-tema. Najbitnije je da ima u mene povjerenje i da zna da me može pitati bilo što na svijetu. Uvijek ga učim da je najvažnije biti dobar i kvalitetan čovjek, da poštuje različitosti i da se pazi svih izazova koje danas servira moderni svijet. Isto tako, djeci je iskrivljena slika bogatstva. Nova generacija ima jednu stvar zajedničku: svi žele biti bogati. Ja mu uvijek govorim da je on već bogat jer je zdrav i da je to najvažnija stvar na svijetu. Ponekad imam osjećaj kao da razgovaram sa zidom, ali znam da mu nešto ostaje u podsvijesti. Nisu mi toliko bitne ocjene i ne mora biti savršen u školi, ali želim da se ponaša pristojno i da poštuje starije, da razumije koliko je važno društvo koje bira i da ga pripadnost u društvu na neki način modelira. Znamo sve njegove prijatelje i povezani smo s roditeljima, tako da se svi skupa trudimo izvesti ih na pravi put.
Postoji li nešto što zajedno volite raditi, samo vas dvoje?
Imamo te neke rituale kad idemo u šumu, šetamo, razgovaramo… Volimo i putovati. Želim da upoznaje nove kulture i sretna sam da imam priliku dok je ovako mali priuštiti mu nešto što možda meni moji roditelji nisu mogli. Djeci sve to ostaje.
Koji se jezici se govore u vašem domu i kako se snalazite s norveškim?
Uvijek se govori hrvatski, tu nema rasprave. Kad imam neki problem s norveškom gramatikom, pitam sina i pomogne mi. Ponekad iz zezancije, dok je on umrežen s prijateljima na igricama, pričamo engleski, ali baza nam je hrvatski, pogotovo jer vidim da se Benjo nekad ne može sjetiti nekih hrvatskih riječi pa ga tjeram da se ispravi ako krivo nešto gramatički izgovori. Moj norveški sada je ok, ali bila je to ljuta borba. Mislila sam si: “Bože, ja ovo nikad neću savladati, ovo je strašno”. No trudila sam se i uz svog učitelja Prebena i učiteljicu Angelu svaki dan, u svakom pogledu, sve više napredujem. Ima tu još jako puno posla, ali recimo da sam trenutno na 57 %. Na poslu pričam isključivo norveški i mozak mi se toliko od toga umori da se kad dođem doma često osjećam kao da me izbacila centrifuga.
Imate li ondje društveni život - jeste li pronašli svoj krug prijatelja ili je sve još uvijek u procesu prilagodbe?
Hvala Bogu, meni nikad nije problem stvarati odnose jer sam prirodno otvorena i komunikativna, tako da je u tom pogledu sve sjajno. Iako, s druge strane, prvi put u životu odgovara mi i samoća. Volim te svoje trenutke u tišini i na taj si način punim baterije. Jako puno čitam, radim na sebi svaki dan, ali volim se i socijalizirati. Postala sam introvertni ekstrovert. Imam i ogromnu sreću da je sa mnom u Norveškoj moja najbolja prijateljica iz srednje škole. Možete li to vjerovati? Mi smo prijateljice skoro 30 godina i ta mi okolnost olakšava život ondje. Nismo ni to planirali, dogodilo se… Bog uvijek ima plan. S druge strane, imam i puno novih prijatelja - izdvojila bih svoju Jelenu iz Srbije, Prebena Karlsena koji mi je pomogao s norveškim i tako smo se lijepo sprijateljili, tu je i moj indijsko-kanadski prijatelj Amar, Eva iz Rusije, Lola iz Kanade, June i Sofia iz Norveške… Ima ih i dolaze iz svih krajeva svijeta. To je predivno, to zaista nema cijenu. Prijateljstva su dar s neba.
Koliko vam nedostaje vaša bivša karijera? Postoji li nešto što biste voljeli ponovno raditi, makar povremeno, vezano uz medije?
Nedostaje mi televizija, da, jer ipak je to moja strast. Ali kao što sam rekla na početku, to je ego, vezanje uz neke identitete i obrasce koji su nas oblikovali kroz život. Ja nisam Paola s televizije niti Paola s radija, a ni Paola pjevačica: egoistično ‘ja’ uvijek je zaokupljeno traženjem. Tragamo za što više stvari koje bismo si dodali kako bismo se osjećali potpunijima. Kompenziram svoju strast prema televiziji i novinarstvu profilom na Instagramu gdje često snimam sadržaj vezan za razlike između života u Hrvatskoj i Norveškoj, svoje životinje… Razne blesave videe gdje se rugam i sebi i životu. Nedostaje mi i pisanje, ali i to riješim sa svojim opisima u postovima pa mi brat često drži predavanja da su mi opisi na Instagramu predugi. Ali to sam jednostavno ja: volim pisati i to me veseli. Donedavno su mi nedostajali i glazba i scenski nastup, ali tu sam napravila iskorak i jako sam ponosna da trenutačno u centru Osla, na Karl Johans gateu u The Wild Rover pubu imam svoj glazbeni kviz s DJ-em Darijem Mexom.
To je baš super jer se prepustim svojoj mediteranskoj energiji, a Norvežanima nedostaje malo temperamenta, tako da su reakcije jako pozitivne i vidim da se ljudima to dopada, tako da već nakon srpanjskog pripremamo i kviz za kolovoz. Tamo ćete me moći čuti jednom mjesečno, a kako sad stvari stoje, postoji i neka naznaka za neke glazbene suradnje u Hrvatskoj. Glazba je uvijek bila moj broj jedan. Tako kanaliziram svoje emocije i čistim se od svega negativnog. Volim usrećiti ljude, to me baš puni… Nakon prvog kviza u lipnju, ekipa je bila zadovoljna i ni sama nisam mogla očekivati tako dobre reakcije. Ipak je to druga zemlja, druga kultura, nije to bilo nimalo lako, vjerujte mi. Ljudi vide finalni proizvod, ali ne znaju koliko žrtve stoji iza toga, koliko neprospavanih noći, koliko truda i odricanja. Nekad bih radila i po 16 sati u danu. Dođem s posla i odmah se bacim na drugi posao. Neka, sve će se to isplatiti, sigurna sam.
Planirate li se jednog dana vratiti u Hrvatsku?
Za sada nema naznaka da bih se vratila. Uvijek bih došla zbog nekog dobrog projekta, ali eventualno na nekoliko mjeseci. Tamo imam posložen život i zbilja volim Norvešku. Ta zemlja mi je dala mir i sigurnost i na tome sam joj beskrajno zahvalna. Puno sam naučila i od Norvežana, oni su skroz drukčiji od nas, tako da me ovo iskustvo, koliko god nekad bilo teško, stvarno podiglo na jednu drugu razinu. Meni je san provoditi šest mjeseci u Hrvatskoj, kad je u Norveškoj hladno i tmurno, a šest mjeseci u Norveškoj kad je ljeto. Ali to sve mora pričekati: sad imam fokus na sina, posao i razne projekte koji mi se vrzmaju po glavi.
