Jedan od najvažnijih ženskih likova u povijesti književnosti, Medeju, utjelovit će Helena Minić Matanić u istoimenoj predstavi čija je premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama 27. srpnja. Dobitnica nagrada hrvatskog glumišta u jednom od rijetkih intervjua u posljednje vrijeme otkriva kako je glumiti prevarenu ženu koja u osvetničkom pohodu radi i ono najgore, ubija svoju djecu. Otkrila nam je i hoće li tijekom ljeta imati slobodnog vremena, te kako uči od nove generacije, svoje djece Lole, Maxa i Nea.
Krajem srpnja u Dubrovniku će se premijerno izvesti ‘Medeja’, kako napreduju pripreme?
Probe napreduju jako dobro. Krajem svibnja započeli smo s probama u Mariboru i trajale su sve do početka srpnja. Meni je pripala čast da igram naslovnu ulogu u režiji genijalnog redatelja svjetskoga glasa Martina Kušeja. Svaki dan imam priliku upijati i učiti od takvog velikog umjetnika. Predstava je koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara, HNK-a Varaždin i Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora. Trenutačno smo u predivnom Dubrovniku i pripremamo se za premijeru.
Raste li uzbuđenje što je bliže premijera, ima li treme pred prvi izlazak pred publiku?
Uvijek postoji pozitivna trema i uzbuđenje pred sam čin. U ovom slučaju mi smo već imali zadnji dan u Mariboru javnu generalnu probu tako da smo se već susreli s publikom i dobili pregršt fenomenalnih komentara koji nam daju za zadatak još veću odgovornost i dodatni vjetar u leđa.
Tekstovi Müllera i Stonea kroz predstavu propituju teme izgnanstva, osvete i društvene osude. Iako originalno napisana u antici, koliko ova tragedija rezonira u današnjem vremenu i svijetu?
Tekstovi su toliko jaki, moćni i rezoniraju u svim periodima pa tako rezoniraju i u našoj današnjici. Stoneov je tekst poput filmskog scenarija, isprepleten suvremenošću, a u pozadini samog teksta čuje se prizvuk antike. Müller u spoju sa Stoneom daje toj antici još veću dimenziju i predstavu dovodi na još viši nivo. Izgnanstvo, osveta i društvena osuda tematike su koje su neiscrpne i tabuizirane, zato sam zahvalna da o njima mogu progovarati kroz umjetnost.
Predstave se većinom prikazuju u kazalištima, zatvorenim prostorima. Koliko stvaralaštvu, kreativnosti pridonosi rad tik uz more i Tvrđava Lovrijenac?
U trenutku kad smo došli na prvu probu na Lovrijenac dogodila se takva magija između cijelog tima predstave ‘Medeja’ i tih stoljetnih zidova koji pričaju svoju priču i koja se tako savršeno uklapa u našu priču. Toliko veličanstven prostor prema kojem imamo veliko poštovanje i iz kojeg upijamo energiju koju svake sekunde pokušavam utkati u našu predstavu i u sami lik Medeje.
U jednom intervjuu rekli ste da „svaki lik donese nešto novo, moraš ući u psihološku analizu gdje se dotakneš svega, od najljepših do najružnijih dijelova sebe za koje možda ni ne znaš da postoje“. Koje ste dijelove sebe istražili kroz ovu ulogu? Je li to samostalan proces ili je potreban i razgovor s kolegama, stručnjacima…?
Svaki lik koji igram donese mi nove dimenzije i u glumačkom i u privatnom građenju sebe kao glumice i osobe. Uvijek pristupam vrlo detaljno i moram se ‘nahraniti’ knjigama, filmovima, glazbom... svim mogućim materijalima koji će mi napuniti unutarnji sadržaj potreban za proces stvaranja lika. Kad se radi o ovako kompleksnim likovima poput Medeje, savjetujem se sa stručnim osobama da mi dodatno pomognu otključati neka vrata u tim kreativnim procesima. Do sada sam igrala dosta takvih jakih kompleksnih likova poput Elektre, Nore, Salome, Glorije, pa već imam nekog iskustva kako im pristupiti i uhvatiti se ukoštac s njima. Fenomenalni Martin Kušej i moji fenomenalni kolege iz predstave svakodnevni su mi izvor inspiracije s kojima svaki dan razgovaram o toj tematici.
Kako je provoditi vrijeme s Medejom? Iziskuje li emotivni napor na sceni utjeloviti ženu koja u osvetničkom pohodu ubija svoju djecu?
Naravno da iziskuje ogroman emotivni napor, ali to me još vise zaintrigira i probudi u meni želju za pomicanjem granica i gledanje na svijet u kojem se bavimo raznim problematikama iz nekih drugih kuteva. Da bih mogla odigrati i najkompleksnije likove, kao što sada igram Medeju, prolazim kroz različite procese. Svaki lik koji igram, bio on najveći zločinac, dijametralno suprotan od mene i kontra mojih uvjerenja, na kraju moraš razumjeti i ‘braniti’ da bi ga mogao što vjerodostojnije odigrati. To nekad nisu laki procesi, ali to je upravo ljepota mog poziva, da moraš krenuti ispočetka i nikada zapravo ne znaš s čime ćeš se sve susresti na tom putu.
I sama ste majka, možete li uopće pokušati shvatiti njezine postupke?
Stravične su to tematike i nažalost stalno smo svjedoci strašnih zločina. Naravno da kao majka ne mogu shvatiti njezine postupke i da ta dva svijeta vrlo jasno odvajam. U umjetnosti za mene ne postoje ograničenja jer u suprotnom onda ne bih mogla većinu svojih likova odigrati. Za mene je umjetnost sloboda.
Je li potrebno svojevrsno čišćenje od težine lika poput Medeje? Kako to radite?
Bez obzira na to što nekad radim na tako teškim unutarnjim procesima, na kraju procesa dođe do katarze koja sve to počisti i pretvori u umjetnički izričaj. Čitam, slušam glazbu, meditiram, hodam, vježbam, odmaram, razgovaram…sve su to metode koje pripomažu.
Nedavno ste rekli: „Mama mi je uvijek govorila da nikad ne pokazujem ovu slabiju stranu, što je gadno…“. Izađe li ipak ona ikada van? Ponavljate li rečenicu koju vam je majka govorila i svojim mališanima?
Gotovo svaki roditelj želi zaštititi svoje dijete na najbolji mogući način koji zna i na koji je i njega njegov roditelj pokušao zaštititi. I tako to ide iz generacije u generaciju. Svi mi težimo evoluciji, ali nekad to ide jako teško, kao da smo pali u začarani krug. Možda sam malo evoluirala i smatram da je pokazati slabost zaista hrabro. Svi smo sazdani od krvi i mesa i svi mi nosimo palete emocija. Emocija je emocija, bila ona lijepa, ružna, slaba, jaka... naša je i zato se ne treba sramiti takve emocije. Oni koji to žele iskoristiti dok si slab, to ne govori o tebi, to govori o njima. Iz generacije u generaciju bilo bi lijepo kad bi mogli neke krugove prekinuti i u nove generacije unijeti nove poglede pa da svaka nova generacije donese nove poglede i novu svježinu. Spremna sam učiti od svoje djece jer oni su ta nova generacija koja dolazi.
Imate li tijekom boravka u Dubrovniku i malo vremena za odmor, odlazak na plažu, skok u more?
Prekrasni ljudi s festivala potrudili su se da se osjećamo kao carevi. U Dubrovniku sam isključivo fokusirana na proces rada i sve mi je prilagođeno tome. Bez obzira na prekrasno more i grad, svoju energiju trenutačno isključivo kanaliziram na sam proces.
Kako izgleda vaš idealan ljetni dan?
Moj je idealan dan, bio on ljetni ili zimski, kad se ujutro probudim i a početak zahvalim što sam se probudila, a ostalo je nekad više ili manje bitno.
Je li ljeto nezamislivo bez posjeta rodnoj Puli?
Apsolutno… Pula uvijek i zauvijek. Moj rodni grad kojem se uvijek vraćam i u kojem žive moji neki prekrasni ljudi.
Kada vas obaveze ponovno zovu na kontinent?
Na jesen kreće nova kazališna sezona u varaždinskom HNK-u u čijem sam ansamblu zadnje tri godine.
U matičnom HNK-u nižete odlične uloge, ona u ‘Slučaju vlastite obitelji’ donijela vam je Nagradu hrvatskog glumišta. Ima li neka posebna kreativnost, veza između vas i Varaždina?
Svaka mi je nagrada draga jer me dodatno obvezuje na to da još više radim na sebi i da još vise rastem. Posebna kreativna veza između mene i HNK-a Varaždin je Senka Bulić. Vizionarka umjetnosti i veliki čovjek koja me prije tri godine zaposlila i omogućila mi da imam svoj kruh u rukama. Senka nam je u kazalištu omogućila da radimo izazovne i inspirativne projekte poput ‘Slučaj vlastite pogibelji’ Kristijana Novaka, ‘Drvene ptice’ Lidije Deduš, ‘San ljetne noći’, ‘Cyrano’... To su samo neki od naslova koji igraju na repertoaru kazališta. Redatelji i autorski timovi s kojima imam priliku raditi u svojoj matičnoj kući otvaraju svakim projektom nove svjetove koje publika u Varaždinu nagrađuje konstantno punim gledalištem. Zaposlenici kazališta i varaždinska publika prihvatili su me otvorenog srca i za to sam im beskrajno zahvalna. Dovesti Martina Kušeja prvi put u Hrvatsku od itekakve je važnosti za kulturu Lijepe naše.
U Zagrebu živite, u Varaždinu radite - kako usklađujete život na dvije adrese?
Uz dobru volju i organizaciju sve je moguće i ostvarivo.
