Sanja Vrančić je arhitektica, strastvena ljubiteljica tetovaža i slikanja, a javnost je najbolje poznaje po glazbi. Uzela je mandolinu u ruke sasvim slučajno u nižim razredima osnovne škole i odlučila iz tog, kako kaže, prilično podcijenjenog instrumenta izvući kompleksnost i suptilnost tona violine, jer ipak je violina bila njezin prvi izbor. Danas je, s itekako dobrim razlogom, nazivaju The Mandolin Woman, jer pjesme koje stvara, naposljetku i album na kojem radi i koji bi trebao do kraja godine ugledati svjetlo dana, dokazuju da umjetnost ne poznaje granice.
- Još kao dijete znala sam da je arhitektura posao koji želim raditi. Glazba je došla poslije. Danas vidim da je sve povezano. Arhitekturu doživljavam kao glazbu uhvaćenu u prostoru. Proces stvaranja je sličan - govori nam šibenska umjetnica koja je pravu ljubav prema mandolini otkrila tijekom studija. Kao vlasnica arhitektonskog biroa, kaže, radi puno i uživa u svom poslu.
- I u glazbu i u arhitekturu nastojim unijeti dio svoje osobnosti i dosta smjelosti. Još kao studenticu privlačila su me velika imena moderne arhitekture, ponajviše Zaha Hadid. Strastveno sam pratila i proučavala njezin rad. Kao rezultat toga, danas volim kreirati suvremene i originalne projekte, a izazov su mi kuće za odmor i luksuzne vile. Želja mi je promijeniti aktualni, prilično ziheraški ukus hrvatskih investitora i ohrabriti ih da grade drukčije, izvan okvira - govori Sanja.
Nemam glazbu za dušu. Biram je ovisno o tome što trenutačno radim. Ponekad, dok projektiram, intenzivno slušam Olivera, a ponekad mi odgovara nešto posve suprotno, primjerice klasična glazba ili dobar tehno
Onog trenutka kada završi raditi na nacrtima, ona postaje mandolinistica. Posljednjih desetak godina surađivala je s brojnim domaćim istaknutim glazbenicima i učila od njih.
- Surađivala sam s Gibonnijem, Tončijem Huljićem, Goranom Bregovićem, Nenom Belanom i od svih mnogo naučila. No najvažnije je prepoznati svoju strast, kakvu umjetnost želimo dati i ne odustajati od te ideje. Ipak, najdragocjenije su mi uspomene iz druženja s velikim Arsenom Dedićem. Bio je posebna osoba. Razgovori s njim nezaboravno su iskustvo, a svaka njegova rečenica životna lekcija - iskrena je.
- Što je dobro, dobro je. Nemam glazbu za dušu. Biram je ovisno o tome što trenutačno radim. Ponekad, dok projektiram, intenzivno slušam Olivera, a ponekad mi odgovara nešto posve suprotno, primjerice klasična glazba ili dobar tehno - govori.
U posljednje vrijeme Sanja se iznimno posvetila stvaranju vlastitog albuma, što dokazuje i obradama nekih od najvećih svjetskih hitova kao što su ‘Don’t You Remember’ talentirane Adele, ‘The Trooper’ Iron Maidena ili pak posljednja ‘Wicked Game’ Chrisa Isaaka.
- Album na kojem radim u cijelosti je nastao u mojoj organizaciji i produkciji, a svi spotovi u mojoj režiji. Surađujem s odličnom ekipom mladih umjetnika, profesionalaca u svom poslu, koji su mi ujedno i dragi prijatelji. Kad je riječ o spotu ‘Wicked Game’, da, razodjenula sam se jer se to uklapa u priču. Chris Isaak, autor pjesme, pisao je o ženi koju je u jednoj fazi života opsesivno volio. On pjeva o strasti, pjesma je puna prikrivene erotike, a željela sam je što vjernije dočarati. Ipak, to je samo uklonjena odjeća i ništa više. Potpuno se ogoliti meni predstavlja nešto drugo - iskrena je Sanja koja priprema tri nove pjesme, a za Story ekskluzivno otkriva da će prva sljedeća biti jedan od hitova legendarne Tine Turner. Nemirnog duha i vrlo temperamentna, uživa u još jednom svom ‘poroku’.
- Tetovaže su mi strast. Počela sam se tetovirati nakon dolaska na fakultet u Zagreb, a jednom kad počneš, nema kraja. Prestala sam brojiti nakon devete tetovaže i od tada su se počele stapati jedna s drugom. Osmišljavam ih sama, svaka predstavlja neku meni važnu fazu u životu ili uspomenu. Tematski se razlikuju, a idu od mog teksta iz predstave ‘Duša moje sjene’, zmaja, balerine u zagrljaju demona... - opisuje Sanja koja se ne zanosi snovima nego nastoji ostvariti svoju osobnu viziju - oba posla koja radi dovesti na razinu koju zaslužuju.
- Želim mandolinu postaviti u rang drugih priznatih klasičnih glazbala. Želim vidjeti da se arhitektura u Hrvatskoj napokon tretira kao oblik umjetnosti. San mi je sebi kreirati dom, mjesto za povlačenje i odmor, za druženja s dragim ljudima, sagraditi utočište za umjetnički rad. Ne mogu još sa sigurnošću reći gdje će to biti, ali često boravim u Istri. Stekla sam drage prijatelje i intenzivno razmišljam o tome da moji odlasci s vremenom prerastu u trajni boravak - zaključuje Sanja.
