Morski vuk koji nikada neće prestat pjevat

Legendarni Oliver Dragojević u ožujku 2015. godine održao je pet koncerata zaredom pod nazivom ‘Sve nježne riječi svijeta’ u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu i tako postao prvi pjevač u Hrvatskoj kojemu je to uspjelo zahvaljujući golemom interesu publike. Uoči koncerta pripremao se u najdražoj Veloj Luci, koju uvijek rado spominje u svojim intervjuima te joj se uvijek rado vraća.

- Svaki put imam tremu, a imao sam je i prvi put kad sam stao pred publiku. Ne uspijevam se toga riješiti. Uđem u neki svoj film i onda nakon nekog vremena zaboravim na tremu te samo nastavim pjevati. Ali ako čovjek nema tu dozu odgovornosti, onda nije dobro. Moraš imati osjećaj da ćeš biti dobar, da su ljudi tu zbog tebe i da ih ne smiješ razočarati - rekao nam je iskreno Oliver te priznao da su mu se na pozornici ponekad događale i pogreške.

Kako kaže, znalo mu se dogoditi da je fizički nespreman pa tada koncert ne bi bio dobar. No to se rijetko događalo, ali smatra to potpuno prirodnim jer je jednostavno nemoguće uvijek biti dobro raspoložen i nasmijan. U tom slučaju ne pomaže ni odlazak u Velu Luku.

- Tamo se zapravo bavim mislima koje me više rastuže jer sam sâm sa sobom i vidim se i iznutra i izvana pa nisam zadovoljan. Ne sobom nego općenito. Nisam zadovoljan jer poznajem te ljude već godinama, prije su se puno više smijali, bili su bezbrižni, a sada više to nisu. To me rastuži, a ništa se ne radi da bude bolje - iskren je Oliver kojeg uz Korčulu vežu divne uspomene, i to još iz najranijeg djetinjstva.

- U Veloj Luci sam kao dijete provodio uglavnom praznike, ostalo smo vrijeme živjeli u Splitu. Odlazili smo na otok i u vrijeme branja maslina i grožđa, ali Split je grad u kojem sam proveo cijeli život. U Veloj Luci je sjajno kad si na odmoru, onda ti je sve dobro. Poznajem ljude koji dođu nakratko pa govore kako je tu dobro i kako bi tu rado živjeli, onda dođu i počnu tu život, ali se brzo vrate odakle su došli. Jedno je odmarati se, a drugo je živjeti tu i raditi ili još gore, ne raditi - otkrio nam je Oliver koji je još kao dječak znao da je glazba njegov životni poziv.

- Imao sam samo nekoliko godina kad sam od oca dobio prvu usnu harmoniku. Otac ju je svirao i onda mi ju je jednom prilikom odlučio darovati jer sam uvijek pokazivao interes za sviranje. Puhao sam u to danima. Imao sam i gitaru i svirao na obiteljskim druženjima, a poslije i s prijateljima. Uvijek sam morao nešto svirati i pjevati - prisjetio se ovaj glazbenik koji svira gitaru, klavir, klarinet i usnu harmoniku, a kako kaže, za potrebu može svirati i bas-gitaru te bubnjeve.

- Dovoljno poznajem sebe da znam da me ništa drugo nije zanimalo osim glazbe, pa nisam ni tražio ništa drugo. Ali ako bih već mijenjao profesiju, sigurno bi to bilo nešto vezano uz more. Mogao bih otići šest mjeseci na brod, ali u ovim godinama imao bih neke svoje uvjete, čovjek se razmazi. Morao bih moći nešto sviruckati, pisati, imati nekakve klavijature..., a to je na brodu malo teže - iskren je Dragojević koji se prisjetio i prvog nastupa, a bilo je to 1961., kad je na dječjem festivalu izveo pjesmu ‘Baloni’.

- Bio sam u školi, svima su nam dali istu pjesmu, a ja sam pobijedio među tom dječurlijom i išao dalje, ali nisam prošao. No bio je to dobar pokušaj. Zatim sam s bratom odlazio na neka natjecanja. Bio sam za glavu niži od njega i zajedno smo nosili gitaru, bilo je to lijepo vrijeme - otkrio je pjevač kojemu je dvije godine poslije karijera krenula uzlaznom putanjom.

- Počeo sam svirati u bendu Batali, a to vam znači stari Splićani. To je trajalo oko četiri godine, negdje do 1967., kad sam pjevao ‘Picaferaj’ i doživio debakl na festivalu jer nisam prošao u finale. Pojela me trema. Ne sjećam se ni nastupa, ni sebe, ničega. Problem je bio što sam sâm pjevao i svirao klavijature. Uvijek sam radio nešto rukama, svirao, imao tekstove sa strane, a gažerski se to i moglo podnijeti, ali kad sam ostao sam na pozornici, uhvatila me panika - prisjetio se legendarni pjevač, koji je nakon toga otišao u inozemstvo i svirao od Europe do Meksika.

- To su bili klubovi u kojima su nastupali show bend sastavi. Mjesec dana svirali smo na jednome mjestu, mjesec dana na drugom. Tako smo u Meksiku bili čak šest mjeseci. Tamo sam naučio neke njihove pjesme s top-lista jer sam bio dežurni pjevač u bendu, iako smo imali još dvije dame iz Engleske. Zvali smo se Tony’s Stars, a šef benda bio je Splićanin Tony, Ante Perić. Trajalo je to četiri i pol godine. Nakon toga sam se vratio kući i godinu dana bio u Dubrovačkim trubadurima. Potom sam se vratio u stari bend Batali i 1974. dobio pjesmu ‘Ća će mi  Copacabana’ Zdenka Runjića i otad zapravo sve počinje - ustvrdio je Oliver.

Upravo se s tom skladbom 1974. vratio na Prokurative i osvojio nagradu publike. Suradnja s Runjićem označila je početak njegova velikog uspjeha, a pjesma ‘Ća će mi Copacabana’ izdana je kao singl. No i na B stranu trebalo je snimiti neku pjesmu pa je tada došao Zdenko Runjić i rekao mu da će on staviti jednu pjesmu s te strane. Pjesma se zvala ‘Stara moja’ i tako je počela njihova intenzivna -suradnja.

- Pitao sam ga imam li šanse otpjevati nešto što bih htio, što je bio presedan. Snimili smo na drugu stranu ‘Galeba’ i tada je sve krenulo nabolje - otkrio je.

Ipak, pjesmu ‘Galeb i ja’ ne može izdvojiti kao najdražu i kaže da ne može izdvojiti samo jednu.
- Teško ti je izabrati najdražu pjesmu. ‘Magdalena’ je potpuno drukčija, ali fenomenalna pjesma. Ne mogu neku favorizirati jer ima ih barem 20 koje obožavam - priznao nam je Oliver Dragojević kojemu je poznanstvo sa Zdenkom Runjićem obilježilo karijeru, ali i privatan život.

- Bio je to prijateljski odnos. Posljednjih deset godina čak smo živjeli u istoj zgradi. Gubitak nekoga tko ti je drag meni je neshvatljiv i nikada to ne mogu prihvatiti do kraja. Ali on je tu, stalno. Pogotovo kad čujem njegovu pjesmu, onda ga i vidim. Takav se čovjek sigurno neće ponoviti na našoj glazbenoj sceni, možda će doći netko drugi tko će biti jak, ali kao Runjić, kao Zdenko, nitko. Bili smo karakterno potpuno različiti, ali bili smo istomišljenici kad je o glazbi riječ.

No od samog početka karijere jedna druga osoba uvijek je bila uz njega, njegova voljena supruga Vesna.
-  Upoznali smo se 13. svibnja 1973. godine. Sâm sam sebi rekao da je dosta samoće, dosta je mladenačkog ludovanja. Upoznao sam je na Stradunu kad je meni bilo 26, a njoj 19 godina. Prošla je pokraj mene, imala je crno-crvenu kosu, dugu i valovitu. Prošla je i ja sam se okrenuo, ali i ona se okrenula u istom trenutku. U Gradskoj kavani raspitivao sam se tko je poznaje, tko je ona i kako se zove. Objasnili su mi i preko jednoga od tih ljudi dogovorili smo sastanak. Našli smo se upravo u Gradskoj kavani jednoga jutra. Je li to bio spoj, je li to bila kava, ne znam što je bilo. Sjedili smo tamo i dogovorili se da ćemo se poslijepodne ponovno vidjeti. Bili smo u jednom parku, od glavne pošte prema Boninovu, i sjedili možda sat, dva i nekako se dogovorili da ćemo početi vezu. Nije bilo predbračnog ugovora, nije bilo ničega - prisjetio se kroz smijeh.

Godinu dana poslije odlučili su se vjenčati. U međuvremenu je Oliver prestao svirati u Dubrovačkim trubadurima i odselio se u Split, a Vesna je dolazila vikendima sve dok nisu organizirali vjenčanje i počeli zajednički život u Splitu.

- Vjenčali smo se kod mene kod kuće, bilo nas je desetak - otac, mater, brat, njegova cura, Vesna, ja i dva, tri prijatelja. Ma bilo nam je super. Jedan je donio vino, moj je otac išao po meso, ja sam organizirao tortu. Digli su kredit i moji i njezini roditelji, nije bilo novca, nije bilo ničega. Malo smo zapjevali, pojeli i družili se neko vrijeme, a navečer smo išli u hotel Marjan, gdje je bio neki program i svi zaspali u foteljama. Bili smo toliko umorni od cjelodnevnog slavlja - otkrio nam je Oliver.

Nažalost, vrlo su se brzo suočili s iznimno teškom situacijom. Trebali su postati roditelji, ali dijete je rođeno mrtvo.
- To je bila katastrofa. Bio je to veći šok za Vesnu nego za mene, ali i meni je bilo užasno, potpuno sam je razumio. Bili smo uporni, događaju se strašne stvari, ali sve to treba preživjeti - rekao je Oliver koji je nakon toga postao ponosni otac čak trojice sinova - Damira, Davora i Dine.

- Kad su došli blizanci, znači 1978., kod kuće nas je bilo čak jedanaestero. I pas, vučjak. Uskoro smo dobili općinski stan pa smo se Vesna, djeca i ja preselili. Tada nam je bilo puno lakše. Vesna je uvijek znala s nama, s četiri muškarca u kući, vješta je ona. Mogu reći da je ona glavna u kući, ali i da svatko ima neki svoj prostor. Nitko nikoga nije sputavao, držali smo se zajedno, ali je svatko imao svoju slobodu - otkrio nam je pjevač te priznao kako njegovoj supruzi ponekad nije bilo nimalo lako nositi se s njegovom popularnošću.

- Njoj je to smetalo jer je moj posao bio vezan uz noć, alkohol i druženja do jutra. Pogotovo u vrijeme kada sam radio u diskotekama pa bismo počeli tek u jedan sat nakon ponoći pa nikad kraja. To je nehumano, ali bilo je tako. Moram priznati da je glavni dio odgoja naše djece odradila moja supruga. Ja sam stvarno puno radio i malo bio kod kuće, ali mi smo svako ljeto imali obiteljsko druženje u Veloj Luci. Taj nam je odmor značio sve. Našli bismo se tamo, svi koji se znaju i ne znaju, ali vezani su obiteljski. Bila su to dva mjeseca guštanja, kupanja, ma divota. Nadoknadili bismo sve - iskren je legendarni pjevač koji je u respektabilnoj karijeri osvojio cijeli niz prestižnih nagrada, a bio je i laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin.

- Te nagrade zaista dođu s veseljem, iako ih ne mogu sve zapamtiti, ali drage su mi one za izvedbu. Drago mi je i kad je pjesma nagrađena, drago mi je i kad je stih nagrađen jer to znači da je dobra priča. Inače ne volim isprazne riječi, to mi je kao da čitam imenik - rekao nam je Oliver. Upravo u dubokom značenju riječi pjesama koje izvodi na svoj specifičan način skriva se tajna zašto njegove pjesme traju godinama i zašto ih obožavaju sve generacije.

- Sigurno to ima nekog smisla. Prije svega mislim da je to moj glas koji nije previše nametljiv. Zvuči kao da je instrumental, ne iritira, blag je, iako možda malo hrapav, ali to ne umanjuje ugođaj opuštenosti - objasnio je Oliver te nam otkrio da stihove piše isključivo u svom sigurnom kutku, u Veloj Luci.

- Skladao sam samo četiri pjesme koje su objavljene. One koje niste čuli, nećete ni čuti. Previše je intimno, mene to ranjava i ne mogu to dati. Imam potrebu nešto napisati, staviti neku melodiju na papir, pa mi bude lijepo, ali ne mora to nitko čuti. Mogu li ja imati neku svoju tajnu? Nije to ništa ni skandalozno, ni provokativno. Znate li slikare koji imaju sakrivenu sliku koju nitko nikad nije vidio? Ne znate, ne znam ni ja, zato što je dobro sakrivena - otkrio nam je te ukratko opisao sebe:

- Tvrdoglav, pošten, nestabilan. To znači da sam - Strijelac. I u podznaku. Volim mijenjati mjesta, ne mogu dugo biti na jednome mjestu, osim kad sam na brodu, onda mi ništa ne smeta. Ali kad sam u stanu, moram izaći svako malo, teško mi je stajati u redu za nešto. Teško je to objasniti jednom riječju, ali ne volim statiku, ne volim kad je sve zadano, u nekom protokolu, to me užasno živcira. Pusti me da ja odlučim što ću i kako ću - objašnjava Oliver. 

Od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća Oliverova karijera uglavnom je išla uzlaznom putanjom. Bio je sve cjenjeniji, a broj njegovih vjernih obožavatelja rastao je iz dana u dan. Potvrđuje to i činjenica da je 2000. njegov album ‘Dvi, tri riči’ prodan u platinastoj tiraži, odnosno u više od  50 tisuća primjeraka. Još je jednom dokazao da je Oliver samo jedan jer nakon toliko godina na sceni i dalje istom snagom privlači sve generacije. Priznanje za toliku tiražu dodijeljeno mu je na proslavi 40. godišnjice obljetnice rada Zdenka Runjića, 8. srpnja 2001. godine.

- Malo sam napravio odmak pri odabiru autora i to se pokazalo dobrim. Drago mi je zbog prijatelja koje sam angažirao na tom CD-u, Tomislava Mrduljaša i Remija Kazinotija. Ti su ljudi baš s ljubavlju ušli u studio, a neki od njih dotad nisu radili sa mnom poput Matije Dedića. Bilo je jasno da su došli raditi s velikim guštom, što se i osjetilo u finalnom proizvodu. Suradnike biram intuicijom. Odmah se prepoznamo, to je kreativan posao u kojem se moraš s nekim jednostavno osjetiti. Kad su pjesme u pitanju, to je druga priča, puno teži proces. Dobijete petsto uradaka i među njima je toliko loših da onaj dobar odmah nekako ispliva. Pjesmu odmah prepoznam, čim vidim da ima smisla, da je dobar tekst - rekao je Oliver te istaknuo kako je ipak najvažnije biti intonativno dobar te imati emociju u glasu.

- Teško je snimati u studiju zato što to nije prostor u kojemu se čovjek osjeća opušteno. Misliš na puno stvari kako bi sve zvučalo što bolje pa te to malo ukoči. Potom snimaš puno puta, a što više snimaš, to je lošije - rekao je pjevač koji je u dugogodišnjoj karijeri surađivao s nizom vrhunskih glazbenika, a posebno izdvaja meksičkoga bubnjara Antonija Sancheza, španjolskoga glazbenik Antonija Serrana, gitarista, harmonikaša i skladatelja Elivisa Stanića, glazbenike Tedija Spalata i Kemala Montena, zbor Izvor, ali i Paula Younga te Riccarda Cocciantea koji je napisao pjesmu ‘Lijepa bez duše’, a s njim je pjevao u Puli, i to pola teksta na hrvatskom, a pola na talijanskom jeziku.

- To su uvijek bila divna druženja uz glazbu. Zapravo tek tada sve ima smisla jer shvatiš da je život satkan od tih milisekunda koje se ne zaboravljaju - rekao nam je sjetno te iskreno istaknuo da je zabrinut zbog trenutačne situacije na domaćoj glazbenoj sceni.
- Ne rastužuje me nego zabrinjava. Nema tu tuge, nego jednostavno ne vidim izlaz. Tehnički, toliko brzo prođe čovjek da ga nitko i ne vidi kao osobu nego kao proizvod. Jasno mi je da je civilizacija za to kriva, odnos prema čovjeku je zanemaren. Ne vidim kraj, čovjek hoće sam sebe uništiti. Ne znam zašto. Depresivno je, ali ne možemo vratiti industriju, ne možemo tehnički napredak ničime zaustaviti - iskren je Oliver kojemu ne smeta samo situacija na glazbenoj sceni nego i odnos čovjeka prema okolini općenito.
- Ne možeš reći čovjeku da ne kopa po Jadranu. Tko će to zaustaviti? Sad ću početi vikati, ne sad pred vama, ali počet ću se javljati. Borimo se za turizam, a u isto vrijeme prodajemo more za naftu, to ne razumijem. To je suluda ideja. Treba maknuti te ljude koji ne znaju vrijednosti ove zemlje. Mi smo jezero, mi nismo more, samo mali zaljev. Ako se dogodi bilo kakva sitnica, samo jedna mala mrlja, sve ode. Adio turizam, adio ljepote Jadrana! Nafta i plin traže se u moru koje je najljepše na svijetu? Suludo. Jako me to ljuti, ne znam kome je to palo na pamet - požalio nam se Oliver, veliki zaljubljenik u more, ali i ambasador za očuvanje obale u Ujedinjenim narodima.

- Svi žive za neki interes, to je jasno, ali ovo je borba protiv prirode, a to se sve vraća. Ja sam za zabranu istraživanja koja mogu narušiti prirodnu ravnotežu mora - ističe ovaj legendarni glazbenik kojeg onečišćenje mora iznimno uzrujava.
U svojoj karijeri Oliver se uistinu ima čime ponositi, a osim bogatog opusa i niza nagrada, tu su i nastupi u velikim svjetskim dvoranama poput njujorškog Carnegie Halla, Royal Albert Halla u Londonu, Opere u Sydneyju, pariške Olympije, bečkog Konzerthausa...

- Trema je uvijek prisutna, pa i kad su takve velike dvorane u pitanju. Ali kad imaš tonsku probu, pa generalnu, cijeli niz raznih probi jer smo u svakome od tih gradova bili cijeli dan u dvorani, onda cijeli dan pjevaš i jednostavno zaboraviš. Izađeš na pozornicu treći put i počneš raditi ono što si radio i prije dva sata, samo počneš pjevati i onda si potpuno opušten i bude baš odlično. Zbog osjećaja kad uđeš u dvoranu, a svi ti plješću i ustanu, postaneš poput malog djeteta, sam sebi važan. Zvuči malo narcisoidno, ali shvatiš koliko ljudi sluša nešto što ti radiš. Zacrtao sam sebi u životu da ću ići negdje gdje je strašno važno biti. To su te dvorane, to je bio moj cilj i to sam i ostvario. Na tim sam nastupima i izgubio puno novca zato što je to jako skupo, troškovi su golemi, ali mi to uopće nije bilo važno. Ne mogu vam objasniti taj osjećaj, to je nešto toliko dobro, toliko lijepo. Tko nije probao, ne može si taj osjećaj dočarati - objašnjava Oliver kojemu je velika želja nastupiti u Moskvi.

- Imam veliku želju. Imam neke kontakte i volio bih da mi sviraju Rusi, odnosno njihov simfonijski orkestar. Oni su majstori u klasici. Ali znat ćete sve na vrijeme - otkrio nam je prije tri godine te natuknuo kako već ima dogovorene zanimljive nastupe u inozemstvu, i to već u rujnu, ali detalje nije želio otkriti. Jedno je sigurno, nikada ne misli prestati pjevati.

- A što ću raditi? Što, da se zaposlim na koči? To je lipo, ali neaktivan si. Treba malo mozak upotrijebiti, ponekad. Nemoguće je prestati pjevati, dokle god govorim, mogu pjevati. Glazba me ispunjava, glazba je moj spas. Nisam od onih koji čuvaju svoje tajne, osim nekih. Male tajne koje nikad nitko neće doznati, nikad!

Fotografije: Livo Andrijić, arhiva Storyja