Ne voli da ga zovu legendom ni zvijezdom, iako je jedan od naših najvećih glazbenika. Ovo je posljednji veliki intervju koji smo radili s njim, iako bi se i poslije, u doba kad je već znao za bolest, uvijek odazivao i dao nekoliko izjava. Pokazao je tada ne samo da je velik čovjek nego i zaista vrhunski profesionalac, na pozornici, ali i u odnosu s medijima. Intervju koji slijedi vodili smo uoči njegova koncerta održanog u ožujku 2017. u zagrebačkoj Areni sa Zagrebačkom filharmonijom. Pokazalo se da je dao jedan od onih intervjua u kojima rezimira svoj život i u kojem je odškrinuo vrata svog unutarnjeg svijeta.
Story: Uskoro ćete proslaviti 69. rođendan. Je li to za vas samo broj na papiru?
Dok se nisu rodili unuci, nisam primjećivao kako vrijeme brzo prolazi. Kad ih gledam kako rastu, to me asocira na pšenicu koju posiješ prije Božića i onda iznikne kada treba. Stvarno vrijeme leti. Za neke si stvari sam kriv što ih nisi napravio, a trebao si. Znam da mogu puno više i hvata me panika da neće biti vremena. Ne, nije ovo nikakva najava kraja, ali starijim se ljudima valjda to dogodi. Uđeš u tu neku dob i postanu ti važne minute i ure.
Story: Kako ćete proslaviti rođendan?
Imao sam tu ‘nesreću’ da sam devedeset po-sto rođendana obilježio na pozornici. Nemam tu tradiciju slavlja, niti mislim da je to toliko važno. Kako je rekao Seinfeld: “Na prve i zadnje rođendane niti znaš tko ti je došao, niti zašto su ti ljudi tamo.”
Story: U svojoj 70. godini 11. ožujka 2017. u zagrebačkoj Areni održat ćete veliki koncert sa Zagrebačkom filharmonijom. Kako ste rekli, to nije spektakl, nego će se u Areni događati muzika. Recite nam nešto više o tome.
Glazba je nešto što ti stvara ugodu kad se uz nju osjećaš lijepo. Uvijek mi je bio cilj da puno ljudi svira oko mene i da se na to samo naslonim. Dogodit će se ono što sam godinama planirao, na pozornici će biti puno dobrih, profesionalnih glazbenika s kojima ću biti najopušteniji, što će se, vjerujem, i vidjeti i čuti. Tako da se taj cilj, koji mi je dosad bio neostvaren, pretvara u zbilju.
Story: U Areni će se moći čuti filmski aranžmani nekih vaših klasika?
Tako je. Filmske aranžmane stvara Ranko Rihtman, koji je to radio još dok sam nastupao u ‘Šlageru sezone’. Budući da se dugo nismo vidjeli, ne možemo se sjetiti je li dirigirao ili svirao kad sam pjevao ‘Ako izgubim tebe’. U ono je vrijeme Stipica Kalogjera najčešće dirigirao, ali i ostavio veliki trag svojim aranžmanima, kao i Zdenko Runjić i tekstopisci koji su mu uvijek bili pri ruci - Tomislav Zuppa, Jakša Fiamengo, Drago Britvić, Momčilo Popadić. Mislim da se era s takvim ljudima, koja je trajala trideset godina, više neće ponoviti. Runjić je ostavio neizbrisiv trag za svakog čovjeka na jugu, zapravo genetski nas je obogatio. Opjevao je život malog čovjeka, težaka, ribara, sve je u pjesmi rečeno.
Story. S obzirom na to da ste prije nekoliko godina imali koncert u Lisinskom, na kojem su se mogli čuti klasici u aranžmanima Ante Gele, potom ste s Elvisom Stanićem napravili svirku u kojoj ste koketirali s jazzom, a sad ćemo imati priliku s vama otići i u filmske vode, nameće se zaključak da su vam istraživanje i igra s glazbom nepresušni.
Da bih vam riješio tu dilemu, reći ću vam što mi je supruga govorila: “Ne razumijem kako ti slavni glazbenici posežu za porocima, alkoholom, opijatima, što im nije dovoljna ta muzika?” Očito uvijek u čovjeku postoji neko nezadovoljstvo koje ga tjera da ide za nečim što ne može dostići. Nisu bez veze Beethoven ili Mozart bili jako teško osobe. Sve je to povezano s nečim što ti je neostvarivo. Glazba je jako široka, nju možeš toliko istraživati da može prijeći u dijatonsku, progresivnu.
Story: Je li vas na igranje glazbom poticalo neko nezadovoljstvo ili izazov?
Ne mogu pristati na kraj! Na nešto što ima toliku perspektivu. Ne može. Sjajnog Antonija Serrana upoznao sam preko Elvisa Stanića, nakon što sam ga čuo kako je s Pacom De Lucíjom svirao jednu pjesmu na koncertu u Splitu. Serrano na melodiju koju izvodim istog trenutka izmisli drugu koja odgovara mojoj. To je tolika invencija, kombinatorika, da je fascinantno. Malo je takvih ljudi. Bit će mi gost na koncertu. Serrano točno zna kamo idem, a da ne govorim kako svira jazz i klasiku. Nedavno je otvorio školu za usnu harmoniku u Bostonu. Dogodila su nam se dva zajednička koncerta, u Veloj Luci i Makarskoj. To su bila prekrasna druženja, uz čistoću glazbe. Koliko je poseban čovjek, potvrdio je i kad mu je klapa u Veloj Luci otpjevala jednu pjesmu. Kad se vratio u Španjolsku, s nekoliko pjevača snimio je višeglasno otpjevanu pjesmu i poslao mi je.
Story: Jednom ste rekli da vam je žao što ste napisali neke pjesme? Zašto?
Nisam autor svojih pjesama, napisao sam samo četiri i to mi uopće nije drago. Jer kad pišeš pjesmu, trebao bi napisati priču, a ja sam se poslužio tekstovima Jakše Fiamenga i samo ih uglazbio. Da sam pisao riječi, nisam siguran da bih ikome dao ijednu pjesmu. To je potpuno skidanje intime i pokazivanje sebe iznutra. Na to nisam spreman, dok autori koji to pišu jesu. Ne bih mogao podnijeti tu tugu i žalost da drugome govorim o sebi. To nije lažna skromnost, jednostavno sam takav.
Story: Na internetu se može pogledati kratki film ‘Oliver Dragojević momenti’ s nekoliko vaših klasika u filmskom aranžmanu Ranka Rihtmana i prikazuju se trenuci dok ribarite, ispijate piće uz more s prijateljima Antom Gelom i Alanom Bjelinskim. Stječe se dojam da vas, kada niste za klavirom, najviše vesele obične stvari, daleko od glamura.
Kad ti je najteže, uvijek se možeš vratiti klaviru. Kad su ribara pitali zašto je uzeo dvije udice i uhvatio pet riba, pa poslije toga nabavio više udica za još više ribe, pa kupio mali brodić za još više ulova, a na kraju koću kako bi drugi radili za njega, odgovorio je: “Držim ovu udicu i meni je lijepo.” Znači, cijeli taj put moraš proći da bi se vratio onom jednostavnom, iskonskom i najpoštenijem. Dru-gim riječima, mogu eksperimentirati u glazbi, ići malo prema jazzu, ali i zato biti sposoban. Recimo, Matija Dedić je priznat i sjajan pijanist da ne možeš slijediti neke njegove pute, ali možeš neki svoj kojim si zadovoljan i s kojim znaš dokle možeš. Ako nisi svjestan toga, lako se zaigrati i propasti. Do te faze nisam došao jer znam da je najjednostavnije - najljepše. A da bi došao do toga, moraš imati neki razvojni put na kojem si prošao svašta.
Story: Poznata je vaša ljubav prema jazzu, kao i veliko poštovanje prema Stevieju Wonderu, Rayu Charlesu, Herbieju Hancocku. Teško je znati što bi bilo, ali da ste se rodili u Americi s talentom koji imate, biste li se bavili tom vrstom glazbom?
Njihov je stvarni položaj toliko ispred nas da im je bilo lakše postati to što jesu. Drugim riječima, odgajani su na izvanserijskoj glazbi. Kad sam počinjao, meni je bila zanimljiva talijanska glazba. Zbog toga i jesam baladni pjevač mediteranskog tipa. Oni su odgojeni na gospelu, tuzi, bluesu, countryju, jazzu. Kad pogledam unatrag, mogu kopirati nekog od njih, ali ne znam bih li uspio. Osim toga, oni imaju ograničen život u smislu kretanja. Ne mogu baš što hoće i kamo hoće. Ne ovise o novcu, ali imaju rešetke na prozorima i tjelohranitelje. Ja sam u ovoj zemlji dostigao neku razinu koja je dobra, zadovoljan sam. Šetam kuda me volja, nemam neugodnosti i dobro mi je. živim miran život, imam obitelj. Dobio sam neku zadovoljštinu koja mi je važna.
Story: Ta vaša jednostavnost života, unatoč tome što ste jedan od naših najcjenjenijih glazbenika, i to šire od Lijepe Naše, očituje se u tome da sam brzo dogovorila intervju. Bez suradnje s menadžerima ili nekih prepreka. Pristajete li na to da vas zovu zvijezdom?
Ne, ni zvijezdom, ni legendom. Uopće me za života ne diraju neke velike hvale. Mo-gu napraviti zaokret koji nema veze s ovim što sad radim, ali ima veze s glazbom. Glazba traži širinu, to je pošteno prema njoj. A što se tiče jednostavnosti koju ste naveli, samo mogu reći da sam takav čovjek, tako odgojen. Takvi su mi svi kod kuće. Mi smo ekipa koja ne uživa u velikim pohvalama, spektaklu, nečemu što nije prirodno. Sve je to isforsirano. Recimo, za koncert u Areni govore: Dođite na spektakl. Ma, nema tu toga. To je u čast glazbe. A kako sam s mora, na jugu ljudi ne trpe da je netko važan. Svi smo mi važni i ako nisi kao oni, a čovjek si s manom, u problemu si. Ako si duhovit, od toga ćeš napraviti prednost. Pokojni Dražen Vrdoljak govorio mi je da sam Dalmatinac s naočalama koji je od toga napravio prednost. Jednom me nazvao i kozmičkim Dalmatincem, iako to još nisam dokučio.
Story: Što su za vas prave vrijednosti?
Danas je vrijednost pretvorena u manu. Prije se onoga tko je nešto znao i vidjelo i čulo. Danas je osamdeset posto medijskih ljudi nekvalitetno. »ini mi se da se to vidi i u školovanju. Mi smo voljeli školu, bojali se učitelja, a sada je toga, nažalost, sve manje. Ako je to cijena napretka, nisam za to.
Story: Mislite li da se takvi ljudi na kraju ipak prepoznaju?
Da, ali ljudi koji to vide nisu dovoljno glasni. To su tihi ljudi koji uživaju u pravim stvarima. Bojim se da će se puno toga pretvoriti samo u brojeve.
Story: Jeste li pesimist?
Nisam, još imam puno situacija u kojima sam sebi mogu pomoći.
Story: Miroslav Ćiro Blažević često kaže da je život sastavljen od sitnih zadovoljstava i velikih razočaranja. Što kažete na to?
Slažem se, jer tih nekih zadovoljstava ima malo. Lijepe stvari kratko traju i što je više tih kratkih trenutaka, sretniji si čovjek. Treba slušati iskustva starijih i mudrijih ljudi.
Story: Što je dobro u životu?
Pojesti i popiti, to bi rekli oni koji se ne bave glazbom. Sportaši bi možda rekli tulum poslije utakmice. Sve je to individualno, ali je nematerijalno. Uopće ne znam tko je izmislio novac. To je prokletstvo. Robna je razmjena bila odlična, to je imalo smisla.
Story: Kad ste odlučivali u vezi s pjesmama jeste li se više služili razumom ili osjećajem?
Uvijek sam imao senzore. Ako bih se naježio, znao sam da je to dobro. Ali napravio sam i pogrešaka koliko hoćete.
Story: Kako je s ljudima?
Dobro prepoznajem tko je kakav. To je neki instinkt koji imaš ili nemaš. Samo sam se nekoliko puta prevario u procjeni. Sad će se pjesnici i književnici naljutiti, ali moć govora može izazvati velike nesporazume i konflikte. Ne znam bi li netko samo po instinktu trebao započeti sukob. Ako to učini, onda mu je u glavi nešto krivo, a riječima se uvijek dođe do sukoba.
Story: Vi niste konfliktni?
Ne. Samo se maknem kad mi netko ne odgovara. Ne želim razgovarati, niti mislim da je to pametno. Problem se samo može pojačati. Kada te netko povrijedi, s puno razgovora može se nešto vratiti na staro, ali ako to nije iskreno, nažalost, taj osjećaj nosiš sa sobom. Teško je to vratiti, pritom mislim na emotivne odnose. Ako je u interesu glazbe i radiš s nekim tko je pun talenta, taj odnos možeš vratiti jer ne uključuje emocije. Teško je s ljudima. Nitko od nas nije bez mane, treba ponekad tolerirati, oprostiti, uzeti u obzir u kakvom je stanju taj netko bio. Dobro mi je što sam se s godinama istrenirao da stvari koje su mi čudne i teške samo prođu kroz mene. Ne može me povrijediti ni kritika, ni loš komentar.
Story: Koliko je važno opraštati?
Važno je, ali teško je reći ‘oprosti’, pogotovo ako je u pitanju muški ponos, tvrdoglavost. Muški je ponos opasan. Ako mi se netko zamjeri, mora proći vremena da izblijedi slika, da i ja shvatim neke stvari.
Story: Jeste li čovjek od principa?
Jesam, od riječi. Obitelj mi je to usadila.
Story: Posljednjih godina održali ste nezaboravne koncerte u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, Sydney Opera Houseu. Kako je bilo nastupati na tim svjetskim pozornicama?
Preplavio me osjećaj ponosa. Znate kad se osjećate zadovoljno, ovo sam htio i dobio. Bilo je puno lijepih trenutaka. Konkretno, na koncertu u New Yorku svirao mi je najbolji svjetski bubnjar Antonio Sanchez, nakon čega se zaljubio u džezisticu Taru Pavelić. Danas su u braku.
Story: Jesu li vam ondje prilazili strani glazbenici i producenti zbog suradnje?
Upoznao sam milijun ljudi, dobio puno pohvala, ali to nikad nije pouzdano. A i morao bih živjeti njihov život.
Story: Nikad se niste preselili u Zagreb. Što su vam Split i Dalmacija dali?
More, ne mogu bez njega.
Story: Što je more?
Za nas je tajna. I previše je jako da bi se čovjek s njim borio. Bez njega ne možeš. To je isto kad nekog voliš. Pričam s morem, sam sebi izgledam ludo.
Story: Što pričate?
Razgovaramo i onda mi pošalje južinu pa me umalo utopi.
Story: Dalmacija je sama po sebi živopisna, ljudi su temperamentni, a vi ste stalno okruženi glazbom. Što vam znači tišina?
Glazbenici govore da je tišina dio glazbe, što je istina. Tišina mi je ponekad spas. Smeta mi kad puno ljudi govori u isto vrijeme, uglavnom nesuvislo. Velika buka traži mir. A nije dobra nijedna krajnost. Treba dozirati. Ako tražiš prirodni put, uvijek ćeš naći neki smiraj i dinamiku. Ako je sve linearno, nije dobro.
Story: Jeste li katkad samotan lik?
Imam mali i veliki brod u Veloj Luci. Budući da imam veliku obitelj - sinove, nevjeste, unuke, oni velikim brodom idu na kupanje, a ja malim na drugu stranu. Za ručak se sastanemo, podružimo i onda ja ponovno odem o svom poslu. Maknem se i uživam u uvalama, u kojima nema nikoga.
Story: Kakav ste djed? Imate četvero unučadi, a peto je na putu.
Jako volim unuke, obitelj, to ne trebam ni govoriti. Unuci su živahni pa se, iskreno, nakon pola sata umorim od druženja. Zato je kriva ova moja profesija, izgubio sam puno živaca jer surađujem s puno ljudi. U konačnici, mislim da sam dobar djed, vole me. Dobra su oni djeca.
Story: Kako supruga Vesna s njima izlazi na kraj?
Ona je prava baka. Obožava ih.
Story: Čime vas Vesna uvijek zadivi? Što vam daje?
Povjerenje, stabilnost, sigurnost. Silom prilika naučila me i kuhati. Kad bih išao u Velu Luku, a ona ostala u Splitu, telefonski bi mi govorila što ću kako pripremiti. Pa sam naučio kuhati juhu, gulaš, meso...
Story: Čime je volite iznenaditi?
Ona sama sebi bira darove. Mrzim šoping iz dna duše.
Story: Kad sve zbrojite, jeste li zadovoljni?
Jesam, zadovoljan sam. Ponekad mi bude malo teško, ali niti tko to prati, niti gleda. Sam se znam izvući. Dobar sam otac, s djecom sam prijatelj. Razgovaramo o svemu, nađemo se. Važno im je isto što i meni, dobrota, to neko poštenje, jednostavnost... A moja je publika razlog što sam tu gdje jesam.
Fotografije: Aljoša Rebolj, arhiva Storyja
