Došlo je vrijeme kada školu sve više 'mrze' i roditelji i djeca? Što se točno događa? Vi se s tim problemom svakodnevno susrećete u svojoj praksi.
Točno je da, u posljednje vrijeme, svjedočimo povećanju broja učenika i roditelja kod kojih je izraženija zabrinutosti oko polaska u školu, ali i oko školske svakodnevice. Čini se da je škola, koja bi trebala biti mjesto rasta, znatiželje i zajedništva, postala izvor frustracije i pritiska, kako za neke učenike, tako i za neke roditelje. Rekla bih da se učenici suočavaju s velikim očekivanjima od strane roditelja, ali i društva u cjelini – ocjene, natjecanja, usporedbe, testiranja, domaće zadaće, izvannastavne aktivnosti... Sve to može stvoriti osjećaj iscrpljenosti i gubitka motivacije. A kada se pritom još i roditelji uključuju na razini da praktički idu ponovno u školu, djeca gube vjeru u vlastite sposobnosti. Time dolazi do pada samopuzdanja kod djece, a što otvara vrata razvoju različitih poteškoća kao što su npr. depresivnost i anksioznost.
S druge strane, roditelji vrlo često ističu kako su pod pritiskom da njihovo dijete „uspije“, ali i da ih zaštite od svijeta koje nije sigurno mjesto. U vremenu kada se sve mjeri i uspoređuje, mnogi roditelji osjećaju tjeskobu i prenose je nesvjesno na djecu. Dodamo li tome i druge svakodnevne obveze roditelja poput njihova posla, briga o drugoj djeci, financijama, naravno da roditelji “pucaju po šavovima”.
Djeca školske obveze sve više donose doma, roditelji pucaju po šavovima... Postoji li neki alat kojim bi se umanjio stres i djeci i roditeljima?
Za početak mi se čini važno istaknuti kako su, razvojno gledano, djeca i adolescenti različite “kategorije” što, u konačnici zahtjeva i različite pristupe u rješavanju problema, odnosno u načinu olakšavanja svakodnevnog funkcioniranja. Dok je kod mlađe školske djece naglasak na osjećaju sigurnosti i rutini, kod adolescenata u prvi plan dolaze samostalnost, vršnjaci i akademski pritisci. U praksi bi to značilo sljedeće:
- za mlađu školsku djecu (7-11 godina) su važni rutina i osjećaj sigurnosti. To se može postići kroz osiguravanje predvidljivog rasporeda (raniji odlazak na spavanje i ustajanje na vrijeme olakšavaju povratak u ritam; pripremu kroz igru (crtanje, čitanje ili igranje “škole” pomaže djeci da prorade emocije); podrška emocijama (normalizirati strah i uzbuđenje, uz kratke tehnike smirivanja (disanje, brojanje).
- za adolescente (12-18 godina) su važni samostalnost i odgovornost. U praksi bi to značilo da ih se uključi u planiranje (dogovorite zajedno raspored učenja, hobija i odmora); da roditelji koriste otvorenu komunikaciju ( umjesto pitanja “Kako je bilo u školi?”, pitajte: “Što ti je danas bilo najizazovnije?” ili “Što te iznenadilo?” ili umjesto „Moraš se više potruditi, manje igrati igrice!“ recite „Zvuči kao da ti je teško uskladiti školu i slobodno vrijeme. Hoćeš da zajedno smislimo kako da to bolje rasporediš?“); davanje podrške, a ne kontrola (pratite, ali i vjerujte da mogu sami preuzeti odgovornost. Adolescentima treba osjećaj povjerenja, ali i jasnih granica); poticanje brige o mentalnom zdravlju (podsjetite ih da je u redu tražiti pomoć ako su preopterećeni).
- za roditelje su važni balans vezan uz njihove obveze te realna očekivanja od svoje djece, ali i od sebe samih.
Trebaju li roditelji konstantno djecu tjerati na školske obveze ili treba, u nekom trenutku pustiti i prepustiti tu njihovu obvezu njima?
Smatram kako je izuzetno važno djeci i adolescentima prepustiti njihove obveze, ali vodeći računa o njihovim kapacitetima i razvojnoj fazi. Obveze idu ruku pod ruku s odgovornošću. No, važno je da obveze budu u skladu s dobi i pritom ne mislim samo na školske obveze, nego i na obveze u kućanstvu.
Roditelji prirodno žele da njihovo dijete bude uspješno i odgovorno. No, kada svakodnevno podsjećanje, kontrola i „tjeranje“ postanu glavni oblik komunikacije, dijete gubi osjećaj samostalnosti i sigurnosti u vlastite sposobnosti. To se ne odnosi samo na školovanje, nego i na ostale životne aspekte.
Ne mislim kako je dobro u potpunosti djecu pustiti i prepustiti im obveze. Više je pitanje oblika podrške. Roditelj ne treba potpuno nestati iz procesa, nego, s jedne strane, polako prebacivati odgovornost na dijete, ovisno o njegovoj dobi, zrelosti i sposobnostima, a s druge strane, biti zainteresiran i prisutan te biti “tu” kada im zatreba pomoć. Biti “tu” kao sigurna baza i kompas koji pokazuje smjer. Cilj nije savršeno dijete, nego dijete koje zna učiti, pogriješiti i pokušati ponovno. U konačnici, što prije dijete osjeti da je škola njegova odgovornost, to prije razvija unutarnju motivaciju, samostalnost i samopouzdanje.
Koji su benefiti, a koje loše strane kada se roditelji počnu previše baviti školskim obvezama svoje djece?
U želji da pomognu djetetu, mnogi roditelji preuzmu dio, a ponekad i većinu, školskih obveza na sebe. Provjeravaju zadaće, čitaju lektire, planiraju raspored, ispravljaju pogreške, podsjećaju na svaki test pa čak i voze djecu u školu i iz škole iako je škola na razumnoj udaljenosti od kuće. Iako to čine iz ljubavi i brige, dugoročno takav pristup može imati i neželjene posljedice.
Kad roditelj postane „menadžer“ školskih obveza, dijete gubi priliku da preuzme odgovornost. To može dovesti do niza problema kao što su smanjena samostalnost, vanjska, a ne unutarnja motivacija, povećan stres u obitelji, strah od pogreške, izgaranje roditelja. Ključ je u ravnoteži. Roditelj bi trebao biti vodič, a ne izvršitelj. Pokazati interes, pomoći organizirati, biti tu kada zapne, ali dopustiti djetetu da osjeti posljedice svojih odluka.
Mogući benefiti “zdrave” roditeljske uključenosti, odnosno umjerenog i podržavajućeg uključivanja su djetetova sigurnost i osjećaj podrške, razvijanje radnih navika, bolja komunikacija i razumijevanje roditelja i djeteta, rano prepoznavanje poteškoća te tražanje adekvatne stručne pomoći na vrijeme.
Koji je neki idealan omjer pravilne brige za školu?
Možda je najbolji odgovor: onaj koji ne guši dijete, ali ni ne pušta sve niz vodu. Drugim riječima, pružiti dovoljno podrške, ali i dovoljno prostora. To znači: biti tu kad zapne, ali ne trčati ispred njega. Podsjetiti ga na zadaću, ali ne pisati je umjesto njega. Zainteresirano pitati kako je u školi, ali ne pretvarati svaku ocjenu u temu dana.
Kad roditelji preuzmu previše, dijete ne razvija samostalnost. Kad puste previše, može se izgubiti u kaosu. Zlatna sredina je upravo u onom finom balansu kad roditelj prati, ali ne upravlja. Kad pita, ali ne ispituje. Kad podržava, ali ne spašava.
Kako djeca podnose taj silan pritisak oko škole?
Način podnošenja pritiska ovisi o brojnim faktorima kao što su djetetov temperament, karakter, kognitivni kapaciteti, okruženje u kojem odrasta, obiteljska dinamika, ali i način na koji roditelji generalno reguliraju svoje emocije. Roditelji se reguliraju sami, ali i kao par i kao tim roditelja. Vrsta regulirajuće okoline koju imamo kao dijete utječe na to kako vidimo svijet i kako komuniciramo s drugima tijekom cijelog života. A u konačnici i na to kako se nosimo s izazovnim situacijama i neugodnim emocijama.
Želim reći kako je nošenje s pritiskom vrlo individualna strategija. No, ono što možemo prepoznati kao neke generalne značajke koje bi moglee upućivati na potrebu za stručnom podrškom, su umor, tjeskoba, psihosomatske poteškoće, povlaćenje u sebe i pad motivacije za učenjem.
U konačnici, djeca podnose pritisak onoliko koliko osjećaju da nisu sami u njemu. Kada ih netko čuje, razumije i prihvati, stres se smanjuje. Zato je možda najveći dar koji im roditelji mogu dati mirna poruka: „Tu sam, vjerujem ti, i nije kraj svijeta ako pogriješiš.“
Što je, kroz vašu praksu, njima najveći problem kada je škola u pitanju?
U svojoj praksi se, u posljednje vrijeme, kada je škola u pitanju, najviše susrećem sa problemima vezanim uz:
- strah od pogreške,
- strah od javnih izlaganja u višim razredima osnovne škole i srednje škole (prezentacije pred razredom),
- vršnjačka nasilja,
- prevelika očekivanja od strane roditelja, ali i samih sebe,
- nedostatak slobodnog vremena.
Posebno bih se osvrnula na problem nedostatka slobodnog vremena jer mi se čini kako se o tome nedovoljno govori. Nedostatak slobodnog vremena je rezultat preopterećenosti školskim obvezama s jedne strane te, s druge strane, prevelikih očekivanja – društva, sustava i njih samih. Danas je normalno da dijete ide u školu, na barem dvije aktivnosti, ima instrukcije i još „radi na sebi“. Čini mi se kako postoji ideja da je dobro “natrpati” dijete sa što više obveza kako bi se ostavilo što manje prostora za “gluposti” i dosadu. Jer dosada podrazumijeva lijenost. A to je velika zabluda. Dosada itekako ima veliku vrijednost. To je trenutak kad se mozak odmara od vanjskih zahtjeva i počinje lutati. A upravo tada, kad „nemamo što raditi“, rađaju se ideje, mašta, kreativnost. Također, dosada je i mala vježba samoregulacije. Kad dijete nauči izdržati trenutak nelagode – bez da odmah posegne za podražajem – ono uči kako se nositi s frustracijom. A to je jedna od ključnih vještina emocionalne zrelosti.
Ima li smisla roditeljima obilaziti školu i profesore?
Ima, ali ovisno o cilju i načinu te problematici. Razgovor s profesorima i stručnom službom škole može biti vrlo koristan, ako je strukturiran, suradnički i jasno usmjeren. U redu je zastupati najbolji interes djeteta, ali s mjerom. Ako se radi improvizirano, na ishitren način ili u konfrontacijskom tonu, često donosi više stresa nego rješenja.
Možete li dati konkretan savjet, a možda i utjehu roditeljima i djeci na početku još jedne školske godine, dok se situacija još nije 'zakuhala'?
Čini mi se da je važno da roditelji daju, sebi i djetetu, dozvolu za sporiji start. Ako prvih tjedana nešto „zapne“, ne znači da će tako biti cijele godine. Djeca trebaju vrijeme da se prilagode. Čak i ona koja se vesele školi. Djeci ne treba stalna kontrola, nego osjećaj da im netko vjeruje. Kad dijete zna da smije pogriješiti, uči s više samopouzdanja i manje straha. Ako treba pomoć, tu su i učitelji, stručni suradnici, prijatelji.
Bit će nervoze, umora, možda i suza, ali i trenutaka ponosa, smijeha i malih pobjeda. Roditelji ne moraju sve znati, ne moraju sve stići, i ne moraju biti savršeni. Ali je važno da su prisutni da su podržavajući.
Školsko doba će doći i proći, ali djeca će se uvijek sjećati kako su ih roditelji gledali kad su pogriješila, koliko su vjerovali u njih kad su sumnjala u sebe i koliko su bili tu i kad nije išlo glatko. A način na koji se djeca ogledaju u očima roditeljima, uvelike određuje način na koji će doživljavati sami sebe, ali i svijet oko sebe.
