Vršnjačko nasilje više nije rijetkost. Sve češće slušamo o sukobima među djecom, o vrijeđanju, isključivanju ili fizičkim obračunima. No, što možemo učiniti kao roditelji? Kako pomoći djetetu da se snađe u takvim situacijama, a da pritom i samo ne postane nasilnik?
U razgovoru s psihologom i ocem šestero djece, Matejem Čuljkom, dotaknuli smo se upravo tih pitanja. On svakodnevno radi s djecom u vrtiću, promatra kako se ponašaju, kako reagiraju kad se pojavi konflikt i kako uče kroz igru i odnose. Njegova poruka roditeljima je jasna – empatija, granice i sigurnost uče se kod kuće.
Empatija se ne predaje - ona se živi
Koliko zapravo vremena provodimo s djecom i razgovaramo o tome zašto je važno poštivati druge i priskočiti u pomoć? Djeca najviše uče promatrajući nas – kako reagiramo kad se netko na ulici posvađa, kad vidimo da netko treba pomoć, kako razgovaramo s drugima i kako se ponašamo u obitelji.
Ako u svakodnevnim situacijama pokazujemo obzir, toplinu i razumijevanje, i oni će to prenositi u svoje odnose. Empatija ne nastaje preko noći – ona se gradi iz dana u dan, kroz male geste, razgovore i primjer koji dajemo.
Naučite dijete da smije reći "stop"
Djeca često ne znaju što smiju učiniti kad ih netko gura, vrijeđa ili zadirkuje. U vrtićkim programima naglašava se važnost učenja jasnih granica – dijete treba znati da ima pravo reći “Stop!” i potražiti pomoć odrasle osobe.
Važno je da dijete zna da nasilje nije rješenje. Učiti ga da uzvrati istom mjerom ne znači da će biti zaštićeno – naprotiv, može postati dio kruga nasilja. Puno važnije je da prepozna situaciju, jasno izrazi granicu i obrati se odraslima koji će mu pomoći.
Igra ili nasilje?
Roditelji često brinu kad vide da se djeca „hrvaju“ ili grublje igraju. No, ne mora svaka fizička igra značiti agresiju. Ponekad su to samo prirodni načini na koje djeca istražuju odnose i testiraju snagu.
Razlika je u namjeri. Ako se obje strane zabavljaju, ako je prisutan smijeh i dogovor – to je igra. Ali čim vidite da netko više ne uživa, da postaje uznemiren ili uplašen – vrijeme je za prekid i razgovor.
Potaknite međuvršnjačku empatiju
Sve češće vidimo situacije u kojima djeca nasilje promatraju – ili čak snimaju mobitelom. Zato je važno učiti ih da nije dovoljno biti promatrač.
Djeca trebaju znati da mogu i trebaju reagirati: pozvati odraslu osobu, pomoći prijatelju, stati uz onoga tko je slabiji. To se uči kroz svakodnevne primjere ostvarivanja odnosa s bližnjima – pozdrav u haustoru, briga za susjeda, jednostavno pitanje „Kako si?“. Ako to žive kod kuće, lakše će takvo ponašanje ponijeti i u školsko dvorište.
Dom kao sigurna luka
Djeca koja kod kuće osjećaju ljubav i sigurnost lakše će se povjeriti kad im se dogodi nešto teško. Ne trebamo biti savršeni roditelji – dovoljno je da budemo prisutni i otvoreni za razgovor.
Matej iskreno priznaje da ni on ne uspijeva uvijek reagirati smireno: „I ja ponekad puknem, izgubim strpljenje, ali onda se vratim i razgovaram s njima. Najvažnije je da znaju da ih volim i da su sigurni.“ Kad dijete zna da ga volite bezuvjetno, lakše će vam doći s problemom, umjesto da ga skriva.
Fizička aktivnost kao put do ravnoteže
Borilački sportovi, poput juda, mogu pomoći djeci da usmjere energiju, nauče samokontrolu i razviju poštovanje prema drugima. Dokazano je da djeca koja se redovito bave sportom lakše izražavaju emocije i rjeđe reagiraju agresivno. Tijelo i um trebaju izlaz – a sport, igra i kretanje često su najbolji način da dijete pronađe ravnotežu.
Nema čarobne formule – ali ima puta
Nasilje među djecom ne možemo potpuno izbjeći, ali možemo odgojiti dijete koje zna prepoznati granice, izraziti svoje osjećaje i zatražiti pomoć. Sve počinje kod kuće – u obitelji koja sluša, podržava i pokazuje primjerom.
Ako želite čuti cijeli razgovor s psihologom Matejem Čuljkom i još savjeta o odgoju, empatiji i granicama, poslušajte novu epizodu podcasta 'Rastući s djecom' u videu:
