Postoje rečenice koje djeca izgovore usput, a razumiju ih tek mnogo kasnije, kao odrasli. Andrea Bender jednu takvu nosi cijeli život.
Kao djevojčica susrela je dječaka s razvojnim poteškoćama koji je lupao glavom u zid. Prizor ju je duboko potresao. Dok su drugi okretali pogled, ona je ostajala. Sjeća se misli koja joj je tada prošla kroz glavu - dječje jednostavne, ali neobično jasne: voljela bi jednoga dana imati takvo dijete kojem može pomoći. Godinama kasnije, ta rečenica dobila je značenje koje nije mogla predvidjeti.
Njezin sin imao je oko godinu i pol kada je počela primjećivati da izostaju kontakt očima, pokazne geste i govor. Slijedila je potraga za objašnjenjima koja je mnogim roditeljima bolno poznata - preispitivanje, čekanje, nada da postoji jednostavan odgovor.
Prvotno je uslijedila dijagnoza autizma, iako ni do danas nije službeno potvrđena. Kao dijete s brojnim alergijama, Andrein Luka više je puta bio u životnoj opasnosti uslijed otežanog gutanja. Prije nekoliko dana potrveđna mu je dijagnoza eozinofilni ezofagitis (EoE) - kronična, imunološki posredovana upalna bolest jednjaka uzrokovana nakupljanjem bijelih krvnih stanica (eozinofila), često potaknuta alergijama na hranu ili okoliš.
No i prije dijagnoze, Andrea i njezin muž pokazali su odgovornost i prihvaćanje svoga djeteta, kakvo god da je. Zajedno sa suprugom donosi tešku ali nepokolebljivu odluku - napuštaju život koji su gradili u Danske i sele u Beograd kako bi njihov sin dobio intenzivnu terapijsku podršku.
Luka tada kreće na ABA terapiju koja se koristi za poboljšanje komunikacijskih vještina, učenje, smanjenje neprimjerenog ponašanja i formiranje pozitivnih obrazaca kod djece s autizmom i razvojnim poremećajima. Već nakon šest tejdana primjetan je pomak - Luka uspostavlja kontakt očima. Za roditelje djece s poteškoćama to nisu mali pomaci - to su veliki znakovi da su krenuli pravim putem. Život je nadalje postao organiziran oko terapija, vježbi i neprestanog učenja.
'On je Božji dar nama'
Andrea otvoreno priznaje da joj najteže pada kada vidi da je drugi sažalijevaju. “Ne trebaš me žaliti. Ja volim svoje dijete, takvo kakvo je savršeno. On je Božji dar nama”, govori Andrea. Dodaje kako joj je duhovnost pomogla da prihvati stvarnost bez ogorčenosti i bez pitanja zašto se to dogodilo baš njihovoj obitelji.
Umjesto žaljenja, Andrea navodi što je korisno roditeljima djece s poteškoćama, a to je podrška i prisutnost. “Ne moraš me ništa pitati niti pomagati - samo budi tu.”
Navodi i kako su brakovi roditelja djece s poteškoćama u posebnoj krizi te da ih 80% završava razvodom, jer se pojave predbacivanja, umor i nedostatak zajedničkog vremena, koje se može nadoknaditi kroz sitnice - sat vremena razgovora dok netko iz obitelji pripazi na dijete, kroz toplu kupku i šalicu čaja.
Dijagnoza je postala misija
Iz njenog iskustva postupno je nastala ideja o mjestu podrške za djecu i roditelje u Hercegovini, inspiriranom terapijskim pristupom koji je pomogao njezinu sinu. Ne kao poslovni projekt, nego kao prirodan nastavak onoga što živi svakoga dana.
U tom precesu najvažnije je bilo izabrati ljude koji će tu raditi. U odabiru stručnog tima Andrea se vodila jednostavnim kriterijem: to moraju biti ljudi kojima bi bez zadrške povjerila vlastito dijete. Uz terapijski rad s djecom, centar će uključivati i prostor podrške za roditelje, s naglaskom na razumijevanje svakodnevnih izazova, očuvanje partnerskih odnosa i praktičnu pomoć obiteljima.
Danas kaže da nije birala okolnosti, ali je birala kako će na njih odgovoriti. I da je tek sada u potpunosti razumjela onu dječju misao s početka priče.
Njezina ispovijest o prihvaćanju, vjeri, partnerskim izazovima i putu od osobnog iskustva do podrške drugima dostupna je u novoj epizodi podcasta Rastući s djecom.
U videu pogledajte cijeli razgovor:
