Pokupite dijete iz škole i već na prvi pogled vidite da nešto nije u redu. Prije nego što uopće stignete pitati što se dogodilo, slijedi suzama popraćen opis neugodnog susreta s drugim djetetom.
Dok slušate, u vama se bude emocije. Možda vas podsjeti na vlastita iskustva iz djetinjstva, možda se uključi onaj snažan roditeljski poriv da odmah sve riješite i zaštitite dijete od boli. Jer, nije lako gledati kako se dijete nosi s neugodnim i bolnim situacijama.
Slušanje i potvrđivanje djetetovih osjećaja dobar su prvi korak, no jednako je važno razumjeti o kakvom se ponašanju zapravo radi. Je li drugo dijete bilo samo nepristojno? Je li bilo zločesto? Ili je riječ o zlostavljanju? Razlike ponekad nisu odmah jasne, ali su izuzetno važne, piše Motherly.
„Važno je jasno razlikovati ova ponašanja kako bismo mogli reagirati na najprimjereniji način i ne bismo dodatno pogoršali situaciju – bilo tako da nenamjerno dolijemo ulje na vatru ili djeci uskratimo priliku da razviju važne životne vještine“, objašnjava Angela Caiazza, bračna i obiteljska terapeutkinja (LMFT) iz LifeStance Healtha.
Kako razlikovati nepristojnost, zločesto ponašanje i zlostavljanje
Prema Caiazzi, dva su ključna faktora u procjeni ponašanja: namjera i učestalost.
Nepristojnost
Nepristojno ponašanje obično nije namjerno niti se često ponavlja, iako može povrijediti. „To često znači da netko ima loš dan“, kaže Caiazza.
Primjeri uključuju guranje preko reda, okretanje očima ili hvalisanje. Takvo ponašanje je impulzivno i nepromišljeno, ali nije usmjereno na nanošenje štete.
Zločesto ponašanje
Zločesto ponašanje jest namjerno, ali se događa rijetko i nije usmjereno na kontrolu ili moć, objašnjava Caiazza.
Primjer može biti zajedljiva primjedba u svađi, ignoriranje nekoga nakon sukoba ili namjerno uništavanje tuđeg rada iz osvete. Bolno jest – ali ne postoji jasna neravnoteža moći i ponašanje se ne ponavlja sustavno.
Zlostavljanje (bullying)
„Zlostavljanje uključuje sve navedeno – namjeru, učestalost i snažan fokus na moć i kontrolu“, naglašava Caiazza.
Riječ je o ponašanju koje se ponavlja, ne prestaje ni nakon upozorenja i često uključuje neravnotežu moći – bilo fizičku, društvenu ili emocionalnu. Dijete koje je meta često se ne može samo obraniti.
Kako roditelji mogu osnažiti dijete
Učenje djece da prepoznaju razliku između ovih ponašanja pomaže im da znaju kako reagirati i kada potražiti pomoć.
„Djeci možemo pomoći da prilagode reakciju situaciji – ignorirati nenamjernu nepristojnost, pokazati razumijevanje kad je moguće, naučiti ih da se zauzmu za sebe kod zločestog ponašanja jasnim i smirenim rečenicama poput: ‘Ne sviđa mi se kako se prema meni ponašaš’, ali i objasniti da je zlostavljanje ozbiljna stvar s kojom se nitko ne bi smio nositi sam“, kaže Caiazza.
Kada roditelji trebaju reagirati?
Iako vježbanje kroz razgovor i igru uloga može pomoći djeci da razviju samopouzdanje i komunikacijske vještine, postoje granice onoga što dijete može samo.
„Roditelji bi trebali intervenirati kada ponašanje postane namjerno, ponavljajuće ili eskalira“, upozorava Caiazza.
Znakovi za uzbunu uključuju:
- strah od odlaska u školu
- česte bolove u trbuhu
- pojačanu tjeskobu
- povlačenje ili promjene u ponašanju
To su jasni signali da je djetetu potrebna konkretnija i aktivnija podrška.
Zlostavljanje unutar prijateljstava
Posebno je važno razgovarati s djecom o nezdravim odnosima među prijateljima. Istraživanje Sveučilišta UC Davis pokazuje da se zlostavljanje često događa i unutar prijateljstava – takozvani fenomen „lažnih prijatelja“, gdje agresor kroz omalovažavanje pokušava steći popularnost, a drugi se priključuju kako bi zadržali svoj društveni status.
Takve situacije mogu biti posebno bolne i zbunjujuće za dijete.
„Najvažnije je pomoći djetetu da razumije da – bez obzira na to je li riječ o prijatelju, članu obitelji ili odrasloj osobi – zdravi ljudi se ne povrjeđuju namjerno i iznova, i nitko ne bi trebao trpjeti takvo ponašanje“, poručuje Caiazza.
U takvim slučajevima preporučuje se odmah uključiti školu i jasno se zauzeti za sigurnost djeteta. „Time roditelji djetetu pokazuju da je traženje pomoći važna životna vještina i da je zlostavljanje ozbiljan problem.“
Kako potaknuti razgovor kod kuće
U mnogim obiteljima, najteži, ali i najvažniji razgovori nastaju spontano – kroz svakodnevne rutine. To može biti:
- razgovor o jednom lijepom i jednom teškom dijelu dana
- prepričavanje smiješnih situacija
- čitanje knjiga ili gledanje filmova koji se bave tim temama (poput romana Čudo)
- dijeljenje vlastitih iskustava iz djetinjstva
Odgovori djece ponekad nisu laki za čuti, ali pogledi u njihov unutarnji svijet – u humor, empatiju i osjećaje koji se tek razvijaju – prilike su koje roditelji ne žele propustiti.
