Kad dijete dođe kući blatnjavih ruku i poderanih koljena - mnogi roditelji prvo pomisle na pranje, a ne na ponos. No što ako su upravo te ogrebotine i mrlje najbolji dokaz da dijete zdravo raste, istražuje i uči o svijetu?
U vremenu kada roditelji često strepe nad svakim kašljem, padom ili ogrebotinom, Jelena Jaranović Šalja, autorica profila Tako nekako i knjige 'Odrastanje s prljavim koljenima', poziva nas da zastanemo i zapitamo se - što zapravo znači dopustiti djetetu da bude dijete?
Kao mama petogodišnjaka Jelena otvoreno govori o svom putu roditeljstva koje ne romantizira, nego promišlja. Za nju je roditeljstvo spoj intuicije i znanja, a ne skup naslijeđenih pravila. “Za svako zanimanje postoji neka priprema, a za ono najodgovornije – roditeljstvo – ne postoji ni sat obuke”, kaže. Ova roditeljska greška u dječjoj igri može presuditi hoće li dijete biti samopouzdano ili nesigurno
Gradimo povjerenje
Naslov njezine knjige nije slučajan. “Prljava koljena simbol su povjerenja”, objašnjava Jelena. “Povjerenja da dijete smije istraživati, pasti i zaprljati se, jer tako uči o svijetu i o sebi.”
Igra u zemlji, pijesku ili travi, kaže, ne gradi samo motoriku, nego i imunitet, otpornost i samopouzdanje. “Ako dijete držimo pod staklenim zvonom, tijelo kasnije burno reagira na sve – jer nije naučilo razlikovati opasno od bezopasnog.”
Ne slijepo vjerovati stručnjacima ni internetu
Roditeljstvo, po Jeleninim riječima, ne znači slijepo vjerovati ni stručnjacima ni internetu. Kada joj je pedijatrica savjetovala uvođenje dohrane već s tri mjeseca, odlučila je poslušati sebe i najnovije smjhernice Svjetske zdravstvene organizacije. “Treba razmišljati, istražiti, preuzeti odgovornost.” Navodi i kako objavljujući svoja promišljanja nipošto ne želi roditeljima poručiti da je to jedin pravi put, nego da joj je cilj roditelje navesti na razmišljanje, da provuku kroz svoje vrijednosti i filtere i uzmu ono s čim se slažu.
Male odluke, veliki rast
Jedna od tema o kojoj govori jest dječja samostalnost. Jelena vjeruje da se odgovornost uči postupno – kroz male izbore. “Ne može dijete odlučivati o svemu, ali može birati pidžamu, knjigu ili hoće li nositi kapu. Tako uči da njegov glas vrijedi, ali i da odluke nose posljedice.”
I sama sinu dopušta da osluškuje svoje tijelo – bez prijetnji, ali uz povjerenje. “Ne uvjetujem sina da mora nositi jaknu jer je osjećaj za hladnoću subjektivan. Kad krenemo van, sam odlučuje hoće li je obući. Ponesemo jaknu i podsjetim ga da je može obući ako mu je hladno. Tako uči slušati svoje tijelo i sam brinuti o sebi.”
Granice, partnerstvo i poštovanje
Jednako važna tema su i granice – one koje roditelji postavljaju djeci, ali i one koje moraju postaviti drugima. Jelena ističe da granice nisu kazna, već sigurnost. “Dijete razumije puno prije nego što mislimo, zato mu treba objasniti zašto nešto ne može.”
Granice su važne i u obiteljskim odnosima – u partnerstvu ali i u odnosu s bakama i djedovima. Jelena ističe da je roditeljska odgovornost brinuti o djetetovim osobnim granicama dok ono to još ne može. “Ako baka želi zagrliti unuka, a on to ne želi, na roditelju je da prevede: ‘Sad mu to nije ugodno, pozdravit će te kasnije.’ Tako učimo dijete samopoštovanju, ali i poštovanju drugih.”
Roditeljstvo kao prilika za rast
“Roditeljstvo je prilika da postanemo bolji ljudi”, zaključuje Jelena. “Ako dopustimo, djeca nas mogu naučiti više nego što bismo ikad očekivali.”
O ovim i sličnim pitanjima – o prljavštini, granicama, intuiciji i odgoju bez straha – pogledajte više u novoj epizodi podcasta Rastući s djecom, prostoru u kojem roditelji zajedno otkrivaju kako rasti sa svojom djecom, ali i sa samima sobom.
