Nives Skoko, dopredsjednica humanitarne Udruge fra Mladen HrkaćKojom vrstom humanitarnog rada se bavite?
Svake godine u Zagreb na liječenje dolazi nekoliko tisuća ljudi. Osim brige kako pobijediti bolest, još već briga postaju troškovi liječenja, prijevoza, smještaja, prehrane te cjelokupna organizacija života izvan mjesta prebivališta. Svatko od nas je sigurno barem jednom bio svjedok kako oboljele osobe i njihove obitelji iz različitih razloga ne mogu organizirati nastavak liječenja izvan mjesta prebivališta. Nijedan razlog, osobito ne financijski, ne bi smio biti prepreka kada je u pitanju ljudski život. Svjesni tih problema odlučili smo osnovati Humanitarnu udrugu fra Mladen Hrkać koja će nastojati pružiti svu potrebnu pomoć oboljelim osobama i njihovim obiteljima tijekom liječenja u Zagrebu. Od 16. lipnja 2012., dana osnutka udruge, svakodnevna misija svih nas je pružiti krov nad glavom, topli obrok, prijevoz do bolnice i toplu ljudsku riječ utjehe. No ništa od toga ne bi bilo moguće bez zajedništva i nesebične podrške mnogobrojnih ljudi dobre volje, donatora, volontera, prijatelja udruge, medijskih partnera iz cijele Hrvatske, BiH i drugih zemalja kojima ovim putem od srca zahvaljujem.
Koliko ste se kao osoba promijenili otkada to radite?
Kad ste u ovakvoj priči svakodnevno, nema prostora za jadikovanje i opterećivanje glupostima jer vas je sram razmišljati kako je vama „teško“ kada pomislite kako je osobama koje doslovno ne znaju proživljavaju li u ovom trenutku svoje zadnje trenutke. Sretna sam što imam priliku biti dio života nevjerojatnih ljudi koje smatram istinskim herojima jer uz sve nedaće koje ih prate, ne pristaju na poraz do zadnjeg daha. Naučili su me cijeniti svaki dar i trenutak života jer se neće ponoviti.
Kako ste zapravo počeli?
Sve je počelo na inicijativu kolege i prijatelja Ivana Solde, predsjednika udruge, čiji je sin Pavo dijete s poteškoćama u razvoju. Tijekom njegova liječenja bezbroj je puta bio svjedok nevolja stotine ljudi koji su zbog zdravstvenih problema dolazili u Zagreb na liječenje. Mnogi od njih ostali bi uskraćeni za zdravstvenu skrb jer, primjerice, nisu bili upoznati s pravima koje imaju, nisu imali financijske mogućnosti ili nekoga s kim bi mogli podijeliti svoju brigu u tim teškim trenucima. Znamo i sami koliko u takvim situacijama znači topla ljudska riječ i spoznaja da niste prepušteni sami sebi. Svjesni tih problema, čvrsto smo odlučili ne dopustiti da ijedna majka više ide spavati gladna i usamljena pritisnuta brigom za svoje bolesno dijete ili člana obitelji.
Foto: Story
Kako ostajete prizemni?
Prije tri godine provela sam nekoliko mjeseci u franjevačkoj misiji u župi Subukia u Keniji. To je jedno od onih životnih putovanja koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Boravak tamo ne može se usporediti s našim „modernim i naprednim“ načinom života. No ništa nam nije nedostajalo pa shvatite koliko malo čovjeku treba. Najviše vas dirne kad vidite da su nasmješeniji i puno zahvalniji Bogu od nas iako nemaju ni najosnovnije uvjete za život.
Što je za vas sreća?
Zdravlje i sreća mojih najmilijih. Osmijeh i zagrljaj korisnika kojima je moja prisutnost barem malo olakšala bol.
Zašto je dobro biti dobar?
Čvrsto vjerujem u onu „dobro se dobrim vraća“. A i znate što? Nikad ne znate kad se bilo tko od nas može naći u situaciji kad će trebati nečiju pomoć. Mislim da ne postoji gori osjećaj od onog da nema nitko tko će vas držati za ruku da ne padnete dok koračate u najtežu bitku svog života.
Pokušavate li i na koji način to prenijeti ljudima oko sebe?
Istinski živim i vjerujem u ovo što radim pa je razumljivo da su mi moji najmiliji od početka velika podrška i pomoć.
Kako se osjećate nakon što znate da ste učinili dobro?
Dolazite u posjet u bolnicu, ulazite u jednu od brojnih dječjih soba i vidite jednu malu ćelavu glavicu kako skače od veselja umirući od želje za igrom, zagrljajem, razgovorom o dečkima ili izgledu torte za rođendansku proslavu kako bi barem nakratko zaboravila na svu bol koju proživljava u razdoblju života kada bi joj glavna briga trebala biti boja haljine koju će obući svojoj lutkici u toplini svog doma okružena svojim najdražima. Teško mi je zamisliti da postoji osoba koju to ne bi ispunilo i potaknulo da da još više od sebe.
Što biste voljeli poručiti ljudima s obzirom na vremena u kojima živimo?
Osvrnite se malo oko sebe. Svi smo mi svjedoci jednog užurbanog vremena i nerijetko nemamo vremena ni pogledati svoj odraz u ogledalu. No, isto tako, nemam previše razumijevanja za izliku: „Rado bi i ja, ali nemam vremena!“. Jer sve se može uz malo dobre volje. Samo imajte na umu da ne trebate ni puno vremena ni novca da biste nekome uljepšali dan ili promijenili život!
Napisala: Una Zima
Fotografije: Dražen Kokorić
