Book:Na vašoj je majici u kojoj vježbate u teretani natpis “san, patnja, uspjeh”. Je li to vaš životni moto?
Iskreno rečeno, tu majicu sam nedavno dobila od Adidasa i zaista mi se sviđa taj moto: govori o profesionalnom sportašu. Ako želiš uspjeti, zaista moraš naporno raditi, i fizički i mentalno. Zbog toga sam ponekad toliko iscrpljena da se jedva mogu pomaknuti. No sve je to nužno da bi se uspjelo. Također, moj san je osvajanje Grand Slama tako da mi slogan s majice potpuno odgovara.
Book:Kažu da je život svakog vrhunskog sportaša težak, ali tenisača možda još i teži jer su usamljeni. Kako ste se nosili sa svojom samoćom, čak i kada su roditelji bili uz vas na putovanjima, što vam je najviše nedostajalo?
Srećom, uvijek sam okružena ljudima, jer su moji treneri, i teniski i kondicijski, koji su također iz Srbije, neprekidno sa mnom na turnirima i na treninzima. Odlično surađujemo i pritom se i dobro zabavljamo tako da se rijetko osjećam usamljenom. Ipak, nedostaje mi obitelj, posebno brat Miloš koji sada radi i ne može me više kao prije, dok je bio mlađi, pratiti na turnirima. Stil života profesionalnog tenisača u kojem živite po hotelima i selite se iz grada u grad može postati jako zamoran i pravo je zadovoljstvo vratiti se u Beograd i provesti vrijeme s prijateljima i obitelji. Taj boravak je uvijek intenzivan jer se želim vidjeti sa što više ljudi, a vremena je uvijek premalo.
Foto: Story
Book:Kada ste imali pet godina, gledali ste meč Monike Seleš na televiziji i poželjeli trenirati tenis, čak ste i zapisali broj telefona teniskog kluba koji se reklamirao. Jeste li u svemu tako odlučni i sigurni?
Uvijek sam bila uporna i gotovo tvrdoglava. Tako je bilo i u školi. No tenis je oduvijek bio nešto posebno. Teško je opisati osjećaj koji sam imala kada sam počela trenirati, ali to je za mene bila istinska radost i od malena sam nekako znala da se želim baviti baš tenisom.
Book:Sport njeguje natjecateljski duh za koji ste rekli da ga imate, ali kako ste se naučili nositi s porazima?
To je dio sporta. Nitko od nas, čak ni Serena ni Novak ne pobjeđuju stalno, čak i oni najbolji imaju pet do deset poraza godišnje. Tako je još od juniorskih dana i iako se nikada ne naviknete na poraze, to je jednostavno nešto što vam se događa u karijeri, pogotovo u početku. Jedan od mojih trenera često mi je govorio: “Ne dopusti da te poraze mečevi koje izgubiš!”. To znači da uvijek morate biti pozitivni, da morate naučiti iz poraza i ne dopustiti da se previše razočarate. Slažem se s tom filozofijom.
Book:Jeste li ikada trebali neku psihološku pomoć kakvu vrhunski sportaši često koriste ili je bila dovoljna potpora obitelji?
Povremeno se bavim psihologijom. Kao što trenirate tijelo da biste postigli fizičku spremnost i razvili preciznost udaraca, tako možete uvježbati i mozak da vam određenim signalima pomogne u meču. To me jako zanima.
Intervju u cjelosti pročitajte u novom broju magazina Storybook koji je na svim kioscima.
Razgovarala: Milana Vlaović
Fotografije: Profimedia
