Domaća glazbena diva Ivana Vrdoljak Vanna objavila je novu pjesmu ‘Bora na licu’. Za Story otkriva kako su je ‘komplimenti’ koji se daju na račun izgleda inspirirali za novi hit, voli li ona svoje bore i zašto je teže raditi s djecom nego odraslim pjevačima.
Kako se javila inspiracija za novi hit ‘Bora na licu’?
Nekako je uvriježeno postalo da ljudi svoje susrete započinju međusobno si dajući komplimente i to uglavnom na račun izgleda, što je zgodno, ako su komentari pozitivni. Kada gledate američke filmove, često čujete da jedan lik kaže drugome ‘you look like shit’ (‘izgledaš grozno’) i tako mu želi poručiti da je vidljivo da se tako i osjeća. Dakle, ako pohvalimo nečiji izgled, to valjda znači da se nadamo da je u dobrom razdoblju života, a ako izrazimo negodovanje izgledom, znači li to da vjerujemo da se nešto zbilja pozadinski loše i događa? S tom idejom zapravo započinje pjesma ‘Bora na licu’ koja je jedna od pjesama s mog aktualnog albuma ‘Dan po dan’.
Rekli ste da je to jedna od vaših najosobnijih pjesama. Je li je teško pustiti u svijet, podijeliti s publikom?
Sve su moje pjesme osobne, kako drugačije, no to ne znači da su doslovan prikaz mog života. Primjerice pjesma ‘U šaci te imam’ s istog albuma govori o posesivnoj vrsti odnosa u kojem je dominantna kontrola jedne osobe nad drugom. S takvim se odnosom zaista ne mogu poistovjetiti, ali mi je intrigantna ideja koju najbolje opisuje stih iz stare genijalne pjesme Cindy Lauper, ‘some boys take a beautiful girl and hide them away from the rest of the world’ (‘Neki dečki uzmu djevojku i sakriju je od svijeta’). Eto, nalazim inspiraciju svugdje pomalo. Jedan je od razloga zašto sam odlučila da ću uglavnom objavljivati svoje pjesme upravo i želja za neposrednim kontaktom s publikom, za autentičnošću koja podrazumijeva da se ne moram objašnjavati, jer kada nudite svoje pjesme, izbjegli ste one klišeje u stilu ‘baš sam se pronašla u ovoj ponuđenoj pjesmi koja mi je stigla na mail od toga i toga’. Izvesti vlastitu pjesmu smatram vrhuncem bavljenja glazbom, a ono što s tim ide ili je teže ili lakše, ali barem je iskreno.
Je li pjesmom lakše izraziti osjećaje, pogotovo one tužne, ružne?
Je, svakako, ali onda svaki put kada izvodite pjesmu koja je tužna i vi se podosta rastužite, odnosno emotivno se angažirate, što je dobro jer vjerujem da je bar dio publike i došao na koncert da bi osjetio taj emotivni angažman s pozornice. Rekla bih da je to ta ‘prava stvar’ koja vrijedi, koja čini razliku i koju ljudi ponesu sa sobom.
Pjesmu ste nazvali ‘Bora na licu’. U današnjem vremenu bore su postale nepoželjne, cilj je izgledati mlado i gotovo zamrznuto u vremenu. Kako vi gledate na njih? Volite li ih vidjeti u ogledalu, pogotovo bore smijalice?
Svakako mi nisu najdraža stvar na svijetu, ali uzalud je ljutiti se na te dokaze tijeka vremena, neminovnost je definirana i tu se ne može ništa. Trudim se izgledati dobro, ne znam uspijeva li mi uvijek, imam pozitivnu životnu energiju i solidnu kondiciju koja je najviše vidljiva na mom koncertu. Vjerujem da je to dokaz da me veseli to čime se bavim, nastojim držati korak s vremenom, ali ne na patetičan način. Pazim na kožu lica, pazim na kilažu i više me ljuti novi kilogram nego nova bora jer znam da će mi trebati tjedni da je skinem. Iskreno, bore si ne brojim, ali nisam ni presretna kad mi kamera dođe preblizu.
Osmijeh uvijek sigurno izmami unučica Marija. Kako s njom volite provoditi vrijeme?
Nastojim joj dati razloga za smijeh jer tada nastaje vatromet pozitivne energije koja se širi u valovima na sve okolo.
Je li muzikalna? Je li naslijedila vaš izniman talent?
Ne strepim od toga da itko naslijedi glazbeni talent. Smatram da ima vrednijih talenata za naslijediti, pogotovo što će rasti i živjeti u svijetu koji će meni možda biti nerazumljiv i nejasan. Svakako će joj koristiti naslijeđena duhovitost i sklonost humoru.
Kakva je Vanna baka?
Pitat ćemo je jednog dana.
S djecom radite i na showu ‘The Voice: Kids’, je li s mališanima lakše ili teže raditi nego s odraslim glazbenicima?
Teže je, barem meni. Ja sam svoj zadatak u showu ‘The Voice’ shvatila dosta ozbiljno što se tiče same edukacije i vidljivog napretka, ali ponekad je napredak u radu s djecom tek i sama činjenica da oni odlaze iz showa s odličnim iskustvom, veseli i prepuni novih uzbuđenja i spoznaja, s novostečenim samopouzdanjem pa čak i s novostečenim štitom spram ljudske negativnosti s kojom su se već, nažalost, počeli susretati. Taj mi je zadnji dio možda i najvažniji jer, uzimajući u obzir opasnosti od agresije na društvenim mrežama, mladi će se osjećati oslabljenima i frustriranima prije nego što bilo što započnu raditi u svom životu. Mi im pokušavamo odagnati taj negativni osjećaj. No pokušavam ipak, na obziran način, uz sve to proturiti svoju ideju o smislu nagrađivanja izvrsnosti i razlike u kvaliteti koja ne znači da ako netko ne pjeva dovoljno dobro za određenu fazu natjecanja podrazumijeva da nije sam po sebi dobar. Drago mi je da u tom showu nema ridikulizacije, ismijavanja kandidata ili pak neumjerene afirmacije običnosti. Ljudi su to prepoznali i uz neodoljivu dječju iskrenost i neposrednost. Veseli me biti malim dijelom tog odličnog projekta.
