Svi smo iskusili da nam osjećaji prerastu obujam prsa, počnu silom navirati na oči i spuštati nam se niz obraze u tankim mlazovima. Iako se ponekad ljutimo što nam oči propuštaju protiv naše volje, rijetko što toliko pročišćuje kao kvalitetna porcija plakanja. No kolika je važnost plača danas, kad se čini da suze više ne moramo toliko kriti?
Zašto samo ljudi plaču?
Posljednji sam put zaplakala jučer jer sam se osjećala usamljeno, a dan prije jer sam slučajno izbrisala dio članka na kojemu sam radila i onda propustila autobus. Rođeni sam melankolik, osjećam duboko, izražavam javno, smijem se često, bjesnim burno, a plačem u galonima. Morala sam rano naučiti kontrolirati suzne ispade kako bih preživjela osnovne društvene situacije s obzirom na to da nitko ne želi provoditi vrijeme pokraj čovječje prskalice. Otac nije imao puno strpljenja za moju emocionalnu ekspresivnost te bi mi uglavnom namršteno dobacio da se umijem hladnom vodom, što me samo učinilo neutješnom i mokrom. Profesor suzâ, nizozemski klinički psiholog Ad Vingerhoets u knjizi 'Why Only Humans Weep' rastvara jednu od najučestalijih predrasuda – da plačemo kad smo tužne. Češće plačemo jer smo bijesne, bespomoćne, iznenađene te zato što oplakujemo ili suosjećamo. Značenje i praksa plakanja u društvu rastu i opadaju, tvrdi Vingerhoets, koji je tijekom desetljeća rada proveo desetke studija diljem svijeta te se pokazalo da sada proživljavamo 'sentimentalno vrijeme' u društvu: 'Nikada nismo imali priliku vidjeti toliko suza u javnom prostoru, od političara i političarki do sportaša i sportašica.'
Odnos prema plakanju posljednjih se godina intenzivno mijenja te suzice prelaze iz privatne sfere u javni diskurs, što dokazuje, primjerice, svjedočanstvo Care Delevingneda je svakodnevno plakanje preduvjet njezina mentalnog zdravlja ili priznanje novinarke Emily Maitlis da nakon važnih intervjua redovito plače. Među strastvenim cmizdravicama su i Ariana Grande, koja je proridala nekoliko nagradnih govora, Olivia Colman kojoj suze nisu smanjile smisao za humor prilikom primitka zlatnog kipića te naš najdraži feminist među tenisačima, Andy Murray, koji se besramno rasplakao kada je objavio svoje povlačenje. S druge strane, neupitno snažna, autoritativna i artikulirana novozelandska premijerka Jacinda Ardern cijele je govore održala dok su joj se oči caklile, povremeno se zagrcnuvši, neprikriveno potresena teškim događajima te iskreno suosjećajući s okupljenima.
Princip empatije
Iako patrijarhalni koncept tvrdoga vođe koji udara šakom – ili čime već – o stol te izaziva opći strah pod latentnom ili manje latentnom prijetnjom nasilja i dalje prevladava, polagano ga i sigurno potiskuju druge vrijednosti. Ardern osvaja povjerenje sugrađana ne bijesom, hladnim racionalizacijama i prijetnjama, nego upravo iskrenošću te emocionalnom otvorenošću; demonstracijom da razumijevanje i mekoća nisu znak slabosti nego upravo snage i izdržljivosti. Tradicionalna dihotomija između 'razuma i osjećaja' aktualna je koliko i drugi elementi romana Jane Austen pa, s obzirom na to da nam dramatični padovi s konja nisu uvertira u romantiku, a rukom pisana pisma najbrži modus komunikacije, valjalo bi napustiti i zastarjele predodžbe o hladnim autoritetima. Psihoanalitičar Kohut u osnovi je razvijene ličnosti postavio kvalitete mudrosti, kreativnosti, humora i empatije, čime se može podičiti rijetko koji talking head, čiji bi performativi moći bili urnebesni da nisu ubojiti. Prema World Economic Forumu, u Japanu je preporuka plakati jednom tjedno kako bi se otpustio stres te čak postoji hiperpopularna serija predavanja za podizanje svijesti o blagodatima plakanja, koju vodi namida sensei, odnosno učitelj suzâ. Ipak, dominantna je percepcija u našoj okolini da plač djeluje poput bijele zastavice te umanjuje autoritet. Nezamislivo je da na poslovnom sastanku čak i najrazumnije argumente iznesemo šmrcajući, a da netko ne posumnja u naše duševno zdravlje. Unatoč feminističkim valovima novije povijesti, i dalje se njeguju mačistički ideali kao jamstvo kompetencije – muškarci na proverbijalnom vrhu svoju će moć često uspostavljati i afirmirati disociranom agresijom, a mnoge će im žene nastojati parirati preuzimajući isti obrazac, iako zaokružena inteligencija zapravo podrazumijeva intelektualnu, odnosno racionalnu stranu, kao jednako vrijednu emocionalnoj, odnosno empatičnoj.
Imaju li suze rod?
Žene plaču osjetno više nego muškarci, i to ne samo u javnosti i popkulturnoj reprezentaciji nego i iza zatvorenih vrata, iza kojih sam se i sama našla, te se nameće pitanje zašto je tomu tako. 'Imamo razloga vjerovati da možda postoji određeni ženski hormon koji potiče suze, no društvena je uvjetovanost znatno važniji faktor', kaže Vingerhoets, naš stručnjak za pitanja plača. 'Postoje faktori koji oblikuju naše ponašanje kada je riječ o plakanju: izloženost emotivnim situacijama (žene se više angažiraju u emotivnu materiju, bilo da je riječ o knjigama, filmovima ili prijateljstvima); izbor profesije (povijesno gledano, više je žena radilo u emotivnim industrijama poput zdravstva) te koliko se općenito nemoćno i bespomoćno osjećamo', što na potpuno očit način povezuje fenomen za politički i društveni položaj žena. 'Kao terapeutkinja, ne mislim da muškarci plaču manje od žena, ali u mom društvenom okruženju, ta bi opservacija bila ispravna', kaže psihologinja Natalie Cawley. 'Istraživanja pokazuju da prije puberteta nema razlike u učestalosti plakanja između muške i ženske djece, što sugerira da muškarci uče putem svog društvenog konteksta, poslije puberteta, da je manje prihvatljivo da ih netko vidi kako plaču ili pokazuju ranjivost.' Pisac i aktivist na području mentalnog zdravlja Matt Haig objašnjava: 'Naličje patrijarhata je to što smo, uza svu privilegiranost i društveni prostor koji muškarci zauzimaju, emocionalno natjerali sami sebe u kut. Plačem prilično često, ali ne pred muškim prijateljima i poznanicima. No sada barem mogu razgovarati s muškarcima o plakanju pa pretpostavljam da je to osobni napredak. Toksični maskulinitet diktira uske parametre u kojima muškarci izražavaju osjećaje, primjerice, u kontekstu sporta'. U tom slučaju količina patosa nadilazi sve granice racionalno objašnjivog – obratite samo pozornost na leksik koji se koristi u navijačkim pjesmama ili broj emocionalno devastiranih muškaraca na utakmicama kako ridaju od razočaranja ili sreće, kolektivno i besramno.
Cry Me A River
Plakanje je 'iscjeljujuća praksa', važna za 'procesiranje misli i sjećanja', kaže Cawley, te nam pruža osjećaj katarze. Ispirući oči slanom vodom uz povremeno iskonsko zavijanje proživljavamo emocionalno rasterećenje kao fiziološko, psihološko, emocionalno i duhovno iskustvo. Međutim, Vingerhoets otkriva da je društvena važnost plača također iznimno važna jer 'ono drugima signalizira da su nam potrebni. Pokazuje da nismo agresivni te da su nam namjere miroljubive. A kada plačemo u pozitivnim situacijama (primjerice, kad nas nešto dirne), to otkriva naš moral.' Istraživanje kliničkog psihologa Corda Beneckea pokazalo je da se ljudi koji ne plaču više emocionalno povlače te doživljavaju negativnije osjećaje poput bijesa i gađenja, znatno više nego mi, plačljivice, koje načelno pokazujemo više empatije te se snažnije povezujemo s drugima. Tendencija da se ukloni sram plakanja dobiva na važnosti, no hoće li ljudi koji ne plaču jednoga dana implodirati ili eksplodirati? Vjerojatno nijedno. Stručnjaci imaju različita mišljenja, no u osnovi neki ljudi plaču puno, neki malo. Jedno je sigurno: kada osjetite da vam je svega malo previše i oči vas počnu peći, prepustite se.
