Ima svoju ulicu, jedna je od prvih sorata u Hrvatskoj za koju je provedena klonska selekcija, istraživali su i polifenolni sastav škrleta, odnosno koliko je u njemu antioksidansa koji usporavaju starenje ljudi, a stih je o njemu sročio i bard Dragutin Tadijanović. "Drago mi je što sam ovdje bio. Ne samo bio, nego i škrleta pio", uspomena je na zidu vinarije Mikša u Repušnici na Tadijin posjet 2001. godine.
Da škrleti danas, 20 godina poslije, putuju u dobrom smjeru pokazalo je kušanje 20-ak vina koje su u zagrebačkom Vinskom klubu predstavile vinarije Ilovčak, Košutić, Mikša, Kezele, Klet Romić, Jančar i Trdenić. O četiri tipa škrleta pisao sam nakon sličnog kušanja prije četiri godine na kojem je bilo najviše tradicionalnih škrleta, s ostatkom neprovrela šećera i bez izraženijih kiselina. Tako su ih nazvali sami vinari, a opravdavali su slatkoću argumentom da potrošači to vole i da vina lako prodaju. Tome se, naravno, teško suprotstaviti, no dugoročno nije opravdano. Škrlet zaslužuje priliku u ponajboljim restoranima, a sladunjavost ne otvara njihova vrata. Slijedili su škrleti s pokojim gramom šećera, ali i izraženijim kiselinama. Pili smo vino sa šest grama šećera i 6,2 grama kiselina po litri i bio je vrlo ukusan, no to je put za ziheraše. Sorta će postati popularna, ali prosječni potrošači koji prate "modu" brzo će potražiti nova, drukčija vina. Pravi je put raditi sasvim suha vina, bez neprovrela šećera, kojima samo voćnost može dati slast, a ugodne kiseline i mineralnost osigurati svježinu. Problem je što takva vina ne osvajaju na prvu, ali nakon što se dobra priča pročuje ne gube popularnost. Četvrti tip su vina duljih maceracija ili odležana pa i odnjegovana na kvascima. Njima se nijedan vinar neće obogatiti, iako su poprilično skupa, ali takve vinifikacije će pokazati pokazati stvarni domet sorte i dugoročno donijeti korist svim proizvođačima škrleta.
Danas sladunjavih škrleta gotovo da i nema. Prevladava drugi tip. To su vina koja osvajaju na prvu, ali problem slatkoće od neprovrela šećera je to što većina vina nalikuje jedno drugome. Vinarija Mikša izdvojila se suhim vinom za kakva je Srećko Ljubljanović, prvi specijalizirani novinar za vina na ovim prostorima, lijepo rekao kako su iskrena poput žene bez odjeće i šminke. Najzahtjevnijim, odležanim i maceriranim škrletima iskazao se Nikica Katić, koji vodi Klet Romić bake Nade i djeda Drage. Predstavio je, među ostalim vinima, škrlet iz 2019. koji je macerirao 35 sati pa šest mjeseci držao u rabljenoj bačvi, Ovnek 2019. od probranih bobica maceriranih 190 dana pa berbu 2018. maceriranu čak 313 dana koja je napunjena u bocu bez dodanog sumpora, ali i izvrsnu mješavinu sorata Dragonada, nazvanu po djedu i baki, od škrleta (60 posto), graševine i malo bijelog pinota.
Hrvoje Košutić donio je prvaka među škrletima s ovogodišnjeg ocjenjivanja Mosla-Vina, berbu 2020. koja je klasično vinificirana. Kaže samo kako je vrenje jako dugo trajalo i kako im je "ispilio živce" u očekivanju kad će stati, a izgleda da je polagana fermentacija rezultirala dobrim vinom. Pohvalio se i škrletom Rustik 2020. koji je dva dana maceriran, a sad ga njeguje na finim kvascima u staroj bačvi od 440 litara. Punit će ga, kaže, krajem ljeta, uoči berbe i to bez stabilizacije i filtracije. Zreli Škrlet Private collection 2017. imaju i braća Trdenić iz Popovače, a od vinarija koje se nisu sad predstavile u Zagrebu svakako treba obratiti pozornost i na škrlete Voštinić-Klasnić iz Graberja Ivanićkog, Miklaužić iz Volodera te Florijanović iz Potoka pokrajh Popovače.
Osnovne arome škrleta su proljetno cvijeće, sijeno i nježno voće, a odlikuju ga niži alkoholi i izraženija svježina. Nazvan je po dječjoj bolesti koja izaziva osip, temperaturu, bolove u grlu, glavi i mišićima pa i malaksalost, ali vino od škrleta izaziva samo veselje. To je "kroatizirana" inačica njemačke riječi scharlach. Zrele bobice na osunčanoj strani grozda ospu se crvenim pjegicama poput djece oboljele od šarlaha. Zovu ga još i vinek i žutak, ali i škrtec te osukač zato što je mu je oplodnja slabija pa manje grožđa daje. Naziv ovnek žuti, pak, stekao je po obliku grozda koji podsjeća na ovnovu glavu.
Prema dostupnim podacima kod nas je posađen na 76 hektara, od čega je 68 u Moslavini. Izvan Hrvatske malo ga ima samo u Mađarskoj gdje ga zovu czeiger. Među rijetkim je hrvatskim sortama s provedenom klonskom selekcijom. Prije 21 godinu tim stručnjaka pregledao je 15.000 trsova škrleta. Izdvojili su 80 klonova, izbor smanjivali na 22, pa na 12. I tih je 12 prošlo najstrože zdravstvene testove na Institutu za vinovu lozu u njemačkom Geisenheimu i australskom laboratoriju za virologiju u Adelaideu te su 2008. posađeni u predmatičnom nasadu. Dvije godine potom odabrali su osam klonova i posadili ih u pokusnom vinogradu Marka Miklaužića u Repušnici. Među njima su se tri pokazala kao najbolja i njih su 2015. prijavili Zavodu za rasadničarstvo u Osijeku, a moslavački su vinari od njih počeli raditi vina za tržište.
Prije pet godina ekipa sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta istraživala je i polifenolni sastav pošipa i maraštine iz Dalmacije, istarske malvazije te kraljevine i škrleta iz sjeverozapadne Hrvatske i pokazalo se da pošip i škrlet imaju najveći potencijal. Polifenoli su antioksidansi, spojevi koji povoljno utječu na stabilnost i čuvanje vina, ali i na one koji vino piju. Oksidacija je u stvari starenje, pa antioksidansi, pojednostavljeno rečeno, produljuju mladost. Otkrili su i da škrlet među ispitanim sortama ima najviše terpena, koji su glavni nositelji aroma kod muškata i traminaca, pa bi poput njih mogao mirisati na ružu. Ima i najviše spojeva koji potiču razvoj mirisa jabuka i krušaka, a također su poželjni u vinu.
Priča o škrletima jedna je od najljepših u Hrvatskoj, no svaki put kad je pišem žalim što sličnu pozornost Moslavci nisu posvetili i svom moslavcu, velikoj sorti koja se u svijetu proslavila kao furmint, a Međimurci rade čuda od nje pod robnom markom Pušipel. Zato svaka čast Zoranu Jančaru čiji je slatki Moslavac 2017. od bobica prosušenih nakon berbe bio i najbolje vino na ovogodišnjem ocjenjivanju Mosla-Vina. Jančar je i jedini moslavačkim vinar koji radi vina od sve tri autohtone moslavačke sorte, a osim škrleta i moslavca to je i dišeća ranina. Imaju Moslavci i odličan, vrlo zreo pjenušac Glamour od moslavca koji šampanjskom metodom radi Marko Miklaužić.
