Već treći put njemački glumac Lars Eidinger gostovao je na zagrebačkim kazališnim pozornicama. I ovaj put u sklopu Festivala svjetskog kazališta na kojem je ove godine pred prepunom dvoranom HNK u Zagrebu dvaput izveden ‘Rikard III.’ slavnog njemačkog kazališta Schaubühne, u režiji nagrađivanog Thomasa Ostermeiera, u kojem tumači naslovnu ulogu. Raspravljali smo o njegovoj ulozi, kao i o ulozi kazališta u današnjem svijetu, a otkrio nam je i zašto obitelj skriva od javnosti, što ga ispunjava osim glume te čemu se najviše veseli u budućnosti.

Story: Festival svjetskog kazališta prilika je za sve ljubitelje kazalište, a posebno glumce, da vide što se u teatru događa izvan naših granica. Je li vama kao mladom glumcu mnogo značilo kada biste dobili priliku gledati tuđe predstave?

Baš i ne. Mislim da sam prvi put otišao u kazalište kada sam već studirao glumu. Prije studija više me zanimala filmska gluma, želio sam postati velika filmska zvijezda. Mislio sam tada da glumac postaješ samo tako, preko noći, da se tu nema što studirati.

Story: Rikard III. je, čini mi se, jedan od najokrutnijih kazališnih likova. Je li on samo to ili je i nešto više?

On nije isključivo zao, okrutan lik. I sam je iznenađen kako je lako manipulirati i instrumentalizirati druge ljude za svoje potrebe i ciljeve. U jednoj od prvih scena na grobu uspijeva zavesti Lady Anne kojoj je ubio supruga i svekra. Nakon toga u dugom monologu govori kako ne vjeruje da je to bilo tako lako. Ova predstava nije toliko o jednom lošem čovjeku nego o zlom svijetu u kojem živimo. 

Story: Likove poput Rikarda susrećemo posvuda. Ima ih među političarima, ali i među običnim ljudima - u tramvaju, na ulici... 

Bilo bi dobro kada bi ih bilo samo među političarima. Svi smo mi takvi, nije svijet okrutan, nego je riječ o našoj okrutnosti. Sve su Shake-speareove predstave kao zrcalo. Ideja je da gledatelji na kraju vide sami sebe u zrcalu. Mi kao kazališna trupa ili ja kao glumac želimo da ljudi iziđu iz kazališta s mišlju da su i sami okrutni. Tada možda nešto može krenuti nabolje. Nadajmo se.

Story: Može li kazalište išta promijeniti?

Iskreno, ne vjerujem u to. Shakespeare je bio genij, ali nije uspio ništa promijeniti. I dalje imamo probleme i konflikte koji su postojali i u njegovo doba. Ti su konflikti uvijek prisutni i ne vjerujem da će ikada doći trenutak kada ćemo moći reći da smo ih nadišli. Brecht je vidio što nam se sprema s Trećim Reichom, opisao je to, no nije mogao spriječiti da se dogodi zlo koje je predvidio. Prije smrti David Bowie rekao je da nijedna pjesma, nijedan glazbenik ili neki drugi umjetnik nije uspio promijeniti svijet. Potpuno se slažem s njim.

Story: Je li Rikardov invaliditet neka vrsta okidača za sve zlo koje počini?

To je vrlo zanimljivo. Iako ne bih išao tako daleko i rekao da su Angela Merkel ili Donald Trump invalidi, njih dvoje imaju nešto u svom izgledu što baš i nije reprezentativno za ljude koji su na vlasti i imaju moć. Takve ljude ponekad podcjenjujemo, mislimo da oni zbog svog izgleda nisu opasni. Smijemo im se i rugamo. Ljudi se rugaju Trumpu i pritom zaboravljaju koliko je opasan. Tako je i s Rikardom. On je, djelomično zahvaljujući i izgledu, zadnja osoba za koju bi svi rekli da bi mogao postati novi kralj. No on je i vrlo iskren, njegovo najveće oružje je istina. Često suočava ljude s istinom i time ih šokira jer na to nisu naviknuti. On ne nosi masku poput ostalih.

Story: U dijelu predstave obraćate se izravno publici. Zašto to činite?

U Ibsenovim i Molièreovim dramama to ne radim. Jednostavno pokušavam glumiti u skladu sa Shakespeareom. Mnogo se njegovih likova obraća izravno publici u tzv. monolozima, koji su zapravo dijalozi s publikom. Kada se obraćam publici, pokušavam gledati izravno u njih i njima govoriti. Pokušavam se potpuno posvetiti gledateljima i zavesti ih da prijeđu na moju stranu. Ako netko tijekom predstave izlazi iz kazališne dvorane, pitam ga zašto odlazi. To je ljudima jako neobično, ali mislim da je baš u šekspirijanskom duhu.

Story: Vaša metoda glume odlična je za umjetnost, za publiku. No pretpostavljam da je vama zahtjevna i naporna.

Istina, no što više dajem, to više dobivam natrag, inače se ne bih ni bavio kazalištem. Što više uložim, to bolje razumijem samog sebe. U trenutku kada si ekspresivan, imaš vrlo impresivnu povratnu reakciju publike. 

Story: Treba li vam puno vremena da iziđete iz uloge nakon predstave? 

Ne, to se kod mene događa u trenutku. Tako mi je i s ulaskom u lik. Lik koji glumim koristim kao lutku. Kada ga se poželim riješiti, mogu tu lutku odložiti. Lutka nije dio mene pa mi nije problem odbaciti je. Ipak imam obitelj, suprugu i kćer, pa tako imam više vremena za njih. Trebam doći u kazalište samo pola sata prije predstave, a poslije se odmah mogu vratiti kući. 

Story: Vrlo je aktualna priča o zaštiti privatnosti, GDPR-u. Štitite li vi obitelj od javnosti?

Da. Vodim suprugu na svoje premijere, ali ona nikad nije sa mnom na crvenom tepihu. Potpuno odvajam privatni život i javni posao. Odredbe GDPR-a smatram dobrima. Fotografije  kćeri ne objavljujem na Instagramu, jer što kad bi ona u nekom trenutku, kada odraste, odlučila da ne želi biti u javnosti, da ne želi da je poznaju isključivo kao moju kćer, da ne želi biti poznata osoba?! Prisutnost u javnosti svakako bi trebala biti njezina odluka, a ne moja.

Story: Već gotovo 20 godina u berlinskom Schaubühneu surađujete s Thomasom Ostermeierom, predstave su hit i imaju stotine izvedbi. Nastane li ponekad zamor materijala?

Teško je izbrojiti sve predstave koje smo radili zajedno. Mislim da ih je devet. ‘Hamleta’ igramo neprekidno od 2007., a ‘Rikarda III.’ tri godine. ‘Hamleta’ smo izveli više od 300 puta, a ‘Rikarda III.’ više od 200. Zato i ne radim ništa novo. No nedostaje mi proces nastajanja nove predstave, probe... želio bih uskoro raditi neku novu predstavu. 

Story: Jednom ste izjavili da želite biti negativac u filmu o Jamesu Bondu. Imate li još takvih ambicija?

Da, apsolutno! To bih rado radio, to je pravi klišej, a ja ih volim. Ta uloga ne bi trebala biti previše zahtjevna, previše intelektualna, nego nešto crno-bijelo, zabavno. Za opuštanje.

Story: Imate li neke uzore u poslu?

Nemam baš uzore, više glumce čiji rad jako cijenim. Toliko je odličnih američkih glumaca poput Leonarda DiCaprija, Joaquina Phoenixa, Jamesa Franca... Volim i francuske glumce poput Gérarda Depardieua i Charlotte Gainsbourg. Najveći idol ipak mi je Marlon Brando, impresioniraju me njegov životinjski instinkt i nepredvidivost.

Story: S Depardieuom ste nedavno snimili film ‘Twins’.

To je bilo loše iskustvo. Film je žanrovski horor, a bio je horor i na setu. Nas dvojica nismo  se susreli na snimanju i još mi to nisu platili. 

Story: U budućnosti vas čekaju brojni zanimljivi projekti, a početkom iduće godine u kina stiže film ‘Dumbo’ u kojem ste surađivali s redateljem Timom Burtonom. Kako je to izgledalo?

Snimao sam samo tri dana, ali bila je to odlična prilika da radim s Burtonom, bila je baš kreativna atmosfera. Snimao sam veliku scenu s Dannyjem DeVitom. To je bilo pravo ostvarenje sna! Bio je divan, zajedno smo vježbali, bio je jako prijateljski raspoložen. Na setu su bili i Michael Keaton, Colin Farrell, Eva Green... Moja uloga nije velika i nadam se da me neće izrezati iz filma. Mislim da i ne mogu jer sam onaj koji prodaje slona Dumba liku kojega glumi DeVito.

Story: Bavite se glazbom - skladali ste kazališnu glazbu, često nastupate kao DJ. Odakle vam vremena i energije i za to?

Ponekad odigram ‘Hamleta’, a potom odem u klub i odradim gažu kao DJ, do šest ujutro. Nakon predstave nikad nisam iscrpljen nego pun energije, sva su mi osjetila budna i zato mi je DJ gaža sjajan kanal za trošenje viška energije.

Story: Spavate li ikad?

I u tome sam zbilja odličan. Mogu se dobro naspavati u avionima, ovdje u fotelji, bilo gdje...