Iako je u mladosti željela biti slikarica, poziv prijatelja da glumi u njegovoj predstavi Jelenu Jovanovu Perić odveo je sa 16 godina u svijet glume. Da u odabiru profesije nije pogriješila, potvrđuje i njezina druga inozemna uloga, ovaj put u španjolskom filmu ‘El desentierro’, o kojoj prvi put ekskluzivno govori za Story. U novom filmu Jelena utjelovljuje Veru, ženu teške prošlosti izloženu okrutnim životnim prizorima. Uloga joj nije donijela samo nove izazove nego i promjenu imidža koju je rado prihvatila. Osim toga, za potrebe snimanja filma zamijenila je zagrebačku adresu koju dijeli sa suprugom, glumcem Stjepanom Perićem, koji joj je ujedno najveća potpora, čarobnom Valencijom, gdje je stekla nove prijatelje, ali i dobila priliku za daljnje poslovne uspjehe. Story:Trenutačno radite na inozemnom projektu, možete li nam otkriti o čemu je riječ? ‘El desentierro’ je španjolski triler redatelja Nacha Ruipereza. Sigurna sam da će se u budućnosti mnogo govoriti o tom mladom redatelju u svjetskoj kinematografiji. Film, nažalost, govori o stvarima koje su nam gotovo svima poznate, o svijetu u kojem su materijalni interesi iznad moralnih, gdje su istina i iskrenost utišani, a nasilje i korupcija dio svakodnevice. No, prije ili poslije, istina uvijek nađe put. Konkretno, u ovom filmu trebalo joj je 20 godina. Priča nije linearna, sadašnjost ne postoji bez prošlosti pa se stalno isprepliću. Svaki fleš i svaki novi lik u filmu gura radnju naprijed ili natrag, ovisno o tome koju istinu ili laž donosi sa sobom. Zanimljiv Rašomonov efekt koji uvijek donosi novi sastojak istine, šokira i neprestano iznenađuje. Producent filma je Ximo Pérez, a direktor fotografije Javier Salmones. Story:Koji ste vi lik utjelovili? Igram Veru. ‘Vero’, ‘la verdad’, što na španjolskom znači istina. Vera je 35-godišnja žena. Kako joj je majka bila prostitutka, djetinjstvo je provela u nimalo zavidnim životnim uvjetima, izložena okrutnim prizorima koji eskaliraju silovanjem kada je imala 15 godina. Dvadeset godina poslije potisnuta prošlost učini svoje. život Veru dovodi u situaciju da pomažući drugima u otkrivanju istine, otkrije i suoči se sa svojom. Zbog uloge sam skratila kosu i obojila je u crno. Šminke gotovo da i nema, osim pojačanih bora na licu. Story: Koliko se možete poistovjetiti s dramatičnim likom poput Vere? Bogu hvala, nisam doživjela ništa slično što i Vera. No spaja nas uzdignuta glava i pokušaj da nakon svake životne pljuske idemo dalje. Nisam metodska glumica, u glumi se vo-dim srcem i umom. Mogla sam samo zamisliti kakav je pakao proživjela, a kao čovjek i glumica ohrabriti se da u njezino ime te u ime tisuću takvih primjera glasno i odgovorno progovorim u nadi da se takve stvari više neće ponavljati. Story:U kojem gradu snimate? Snimanje je počelo sredinom rujna, a završava sredinom prosinca. Filmski set smješten je u predivnoj Valenciji i čarobnim rižinim poljima oko Albufere i Suece. Story:Kako izgleda jedan dan na setu? Kao organizirani kaos koji na kraju dana, barem dosad, uvijek ispuni očekivanja. Atmosfera je radna, nije suhoparna i svatko daje maksimum. Vjerujem da će to biti odličan film čija se premijera očekuje iduće godine na filmskom festivalu u San Sebastiánu.

Story:Kako je došlo do suradnje? Nikad ne znaš tko te gleda dok radiš, zato uvijek radi najbolje što možeš. Tako bi mogao glasiti savršen naslov ove priče. Prije gotovo tri godine prijavila sam se na Berlinale Talent Campus u sklopu Berlin Film Festivala. Primili su me s još 17 glumaca iz cijeloga svijeta. U tjedan dana imala sam iznimnu šansu upoznati važne ljude i sudjelovati u raznim radionicama. Presudna je bila radionica Jean-Louisa Ro-dri-gueza posvećena tehnici Alexander. Radionice su bile otvorene za javnost pa su svi zainteresirani mogli ući i gledati što glumci rade. Radila sam zadatke kao i svi ostali i ne sluteći da me netko budno prati. Moje scene bile su favorit jedne indijske glumice koja živi i radi u Indiji i Španjolskoj. Godinu dana nakon Campusa, dok je snimala film u Španjolskoj, našla se za stolom s redateljem ‘El desentierra’ koji je bio u potrazi za glumicom za prvu žensku ulogu u filmu. Kada joj je objasnio što traži, Sanghamitra se sjetila mene i predložila mu da se upozna s mojim dotadašnjim radom. Nekoliko mjeseci nakon tog susreta, nazvao me redatelj i poslao mi scenarij. Pročitala sam scenarij i dogovorili smo suradnju, što mi je bila samo još jedna potvrda da nijedna investicija nije uzaludna i da čovjek stalno treba raditi na sebi. Story:Je li vam ovo prva inozemna uloga? Ako se vodimo formulom da nije zemlja u kojoj živim i da ta zemlja nije u ulozi koproducenta, onda je to druga. Prva je bila u filmu Angeline Jolie ‘U zemlji krvi i meda’. Story:Koliko vam je suradnja u redateljskom prvijencu Angeline Jolie pomogla u sadašnjem projektu? Taj mi je film na neki način promijenio život. Nakon njega otvorila su se vrata inozemnoj karijeri i rasle su moje ambicije da kao glumica širim granice i plasiram se na stranom tržištu. Tako sam došla i u Hrvatsku, upoznala Stjepana i ostala u Hrvatskoj. Sarajevo Talent Capmus bio je presudan za moj angažman u filmu ‘U zemlji krvi i meda’. To pozitivno iskustvo odvelo me u drugi kampus u Berlinu, mjesto gdje je i ova priča na neki način počela. Kada sve zbrojim, samo su mi se lijepe stvari dogodile nakon suradnje s Angelinom. Story:Što ćete najviše pamtiti sa snimanja u Španjolskoj? Ima još do kraja snimanja, ali tu priča ne završava. Vjerujem da će film imati mnogo festivalskih premijera koje će, nadam se, donijeti lijepe uspomene. Svaki dan snimanja donio je nešto svoje, nešto što ću ponijeti sa sobom. Zapamtit ću sve one pogreške koje sam radila u kadrovima dok govorim španjolski, a ekipa se smije do suza. U sjećanju će mi ostati i dragi ljudi, zabavni i temperamentni, koji su činili sve da mi bude dobro, da slobodno radim uz svu njihovu podršku. Story:Kako ste se snašli sa španjolskim jezikom? I dalje ga učim i mislim da ću rado nastaviti usavršavati jezik i nakon završetka snimanja filma. Ovo mi nije bio prvi posjet Španjolskoj. Prvi sam put bila u toj zemlji kada smo Stjepan i ja išli u Barcelonu proslaviti njegov rođendan. Odlično smo se proveli i vratili se kući u nadi da ćemo je opet posjetiti. Story:Je li suprug Stjepan Perić i ovaj put išao s vama u Španjolsku? Zbog obveza koje je imao prva dva puta išla sam sama. Sljedeći put ići se sa mnom na nekoliko dana s obzirom na to da mora obaviti neke poslovne sastanke. Story:Koliko se strani filmski setovi razlikuju od domaćih? Film je skupa igračka. Naravno da je lakše raditi kada su financijski uvjeti bolji, ali to ne znači nužno i uspjeh. Odlično je kad imaš sve što ti treba, kad su svi na setu poletni, a usto su i financijski motivirani pa se stvari odvijaju lakše. Ali na muci se poznaju junaci. Svaka priča, pozornica i kadar zaslužuju jednako poštovanje i posvećenost, bez obzira na to gdje su ispričani. Svaki drugi pristup je površan i ne zanima me. Story:Jeste li uspjeli sklopiti nove kontakte ili možda steći prijatelje? Španjolci su jako srdačni, topli i otvoreni pa  nije bilo teško sklopiti prijateljstvo. Divni su to ljudi i veseli me osjećaj koji mi govori da će biti još zajedničkih priča. Već se nešto novo i kuha, ali o tome ćemo neki drugi put. Najčešće se na setu sprijatelje glumci koji dijele zajedničke scene. Tako sam i ja ostvarila bolji kontakt sa svojim partnerima Janom Cornetom, koji je nama poznat po Almodó-varovu filmu ‘Koža u kojoj živim’, te argentinskim glumcima Michelom Noherom i Leonardom Sbaraglijem. Story:Vidite li se u budućnosti u inozemnim ulogama? Lagala bih kada bih rekla ne. Mislim da ne postoji glumac koji to ne priželjkuje, ali da bi se to dogodilo, uz talent treba jako puno sreće. Čudna je to lutrija. Ono što si iskreno uvijek mogu poželjeti jesu dobri projekti, projekti koji me izvlače iz moje sigurne zone, postavljaju važna pitanja, čuvaju istinu i pomažu da netko tamo u mraku, koji gleda očima širom otvorenima, zna da nije sam. Story:Osim u ovom projektu, na čemu ste još radili posljednje vrijeme? Paralelno sam radila četiri projekta. Snimala sam makedonsku verziju serije ‘Na terapiji’. Istodobno smo snimali i drugu sezonu makedonskog sitcoma ‘Prespav’, koji ima odličnu gledanost pa smo dobili novac za još dvije sezone. Snimala sam i mjuzikl ‘Crno i bijelo’, što mi je bilo posebno iskustvo. S mjuziklima sam se susretala samo na kazališnim daskama pa je bilo vrlo zabavno to raditi ispred kamera. Kada sam sve to završila, otišla sam u Beograd i snimala film ‘Zlogonje’. Zlogonje su lovci na vještice, a ja sam glumila vješticu. Nakon toga slijedio je dug odmor, a potom odlazak u Španjolsku. Story: Iako ste danas uspješna glumica, u djetinjstvu ste željeli biti slikarica. Jeste li ikada požalili što ste se ipak odlučili za glumu? Nikad se nisam pokajala i nadam se da se nikad neću izliječiti od kazališnog i kinematografskog virusa. Čvrsto sam vjerovala da ću biti slikarica, ali život nije išao tim putem. Naravno, postoje dani kada se propitkujem, zapravo to često radim. No želim vjerovati da je taj skepticizam nešto što me gura prema osobnom i profesionalnom napretku, a ne prema nazadovanju. Story:Kažu da je odlika dobroga glumca sposobnost kontroliranja emocija. Jeste li vi privatno emotivni ili ponekad skrivate osjećaje? I jedno i drugo. I toliko o tome. Story:Prije dvije godine svoju ste ljubav okrunili brakom. Što ste najvažnije od tada naučili o bračnom životu? I prije braka Stjepan i ja živjeli smo zajedno pa su papiri donijeli samo trošak jer sam dodala njegovo prezime i morala sve to administrativno obaviti kako bih dobila nove dokumente. Ljubav je odabir. Odabrati nešto znači biti slobodan da bi mogao izabrati, a sloboda donosi i odgovornost. Zajednički život je neprestana investicija. Divan je osjećaj pripadnosti, ali s druge strane, papir ne znači ništa i neće popraviti stvari ako one ne funkcioniraju. Story:Unatoč poslu, pronalazite li vremena samo za vas dvoje? Kako ga provodite? Drago mi je što smo ljudi koji posao ne donose tako često kući i raduje me to što imamo život izvan svih poslovnih izazova. Volimo putovati i često putujemo. U posljednje smo vrijeme fokusirani na Hrvatsku pa svaki slobodni vikend koristimo za izlete izvan Zagreba. Story:Razmišljate li o majčinstvu? Jednom ste izjavili da priželjkujete troje djece. Je li se ta brojka možda promijenila? Nije se promijenila. Sve u svoje vrijeme.
Story:Nedavno ste proslavili 33. rođendan, kako ste ga obilježili? Šetnjicom oko Ozlja, kušanjem vina u Vrhovcu i Krašiću te punim kamionom želja. Story: Podrijetlom ste Makedonka, koliko često posjećujete Skoplje? I dalje radim u Makedonskom narodnom kazalištu pa u Skoplje idem jednom ili dva puta mjesečno na nekoliko dana kako bih odigrala svoje predstave. U posljednje vrijeme često smo bili u Makedoniji jer sam dugo snimala. Story:Što vam najviše nedostaje iz Skoplja? Uvijek mi nedostaju obitelj i prijatelji. Ono što s užitkom radim jest ‘davljenje’ u makedonskoj kuhinji. Kavana, žuta rakija, razne salate, sirevi, jela s roštilja... sve to, ponekad i satima za istim stolom, su ‘must do’. Story:Što je sljedeći korak u vašoj karijeri? Priželjkujete li nešto? Zdravlje, ispunjenost i sreću, sve ostalo će doći kada bude trebalo i kada budem spremna za to. Važno je biti spreman. Autor: Nikolina Guja Foto: Davor Višnjić/PIXSELL; Grgur Zucko/PIXSELL; Danijel Berković/PIXSELL