On je 32-godišnji stručnjak za ljubav i međuljudske odnose, naravno, kad sve zasoli s puno satire i humora. Zadranin Ivan Šarić i ove je godine rasprodao KD Vat-roslava Lisinskog 23. studenoga i 11. prosinca, kad će zabavljati publiku temama o religiji, povijesti, politici... Stand-up komičara nakon toga očekuje turneja u Rijeci, Puli, Splitu, Zadru, Osijeku, Va-raždinu, Šibeniku, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Velikoj Gorici i Sisku. Tim nam je povodom govorio o svom putu, spoznajama, čime ga je osvojila zaručnica, voditeljica Korana Gvozdić, te ekskluzivno otkrio kad planiraju vjenčanje.
Story: Prošle ste godine imali dva rasprodana nastupa u Lisinskom, a istu ste priču ponovili i ove godine. Jeste li i u najluđim snovima mogli zamisliti da ćete imati ovoliku publiku kad ste počinjali zabavljati ljude u malim klubovima?
Hoće li biti glupo ako vam kažem da sam zamišljao takav scenarij?
Story: Ne. Zašto?
Prije svega, ovim bih putem pozdravio prijate-lja Andriju Lončara, koji je sa mnom od drugog razreda osnovne škole, i on je jedan od rijetkih, ako ne i jedini čovjek, koji je vidio da kada zapnem za nešto, do toga i dođem. Prije deset godina rekao sam mu: Stari, vidjet ćeš, doći ću do Lisinskog, na što mi je on rekao: “Znam da hoćeš.” Nisam imao plan, jednostavno sam znao da se ovaj posao može razvijati u tom smjeru, da se može dosegnuti puno toga, a ne ostati samo u malim klubovima. U Americi je stand-up apsolutni hit posljednjih 50 godina. Steve Martin je 1977. okupio 120 tisuća ljudi na stadionu, tu je i Chris Rock, Kevin Hart prošle je godine četiri puta napunio Staples Center u Los Angelesu. Takav oblik zabave ljudi žele i znao sam da bih, radeći na sebi, mogao doći do nastupa u velikim dvoranama. To je bio cilj. Ljudi odlaze na koncerte, uživaju i pjevaju, a u ovakvoj vrsti zabave dođeš se smijati dva sata i ostaviš probleme kakve god imaš kod kuće. Cura ti je nasmija-na, prijatelji, sretan ideš kući i tjedan si dana pun energije. Dajem sve na pozornici, poslije takvih nastupa budem prazan, ali sretan. Nije da sam se bojao, ali kad sam osvijestio da želim nastupi-ti u Lisinskom, rekao sam si: Ajme meni, jer nikad ne znaš kakav će biti odaziv. Prošle su godine nastupi rasprodani u rekordnom roku, ove godine u deset dana, tako da napredujemo. Nije ovo moj kraj, ni vrhunac, ovo je tek početak.
Story: Vaš nastup traje dva sata i sami ste cijelo vrijeme na pozornici, nemate predah...
Zar to nije strašno?!
Story: Sve te priče, skečeve, viceve zapravo unaprijed pripremite. Koliko se zapravo igrate, improvizirate?
Kad se kod nas pojavio stand-up, većina je mislila da komičari na pozornici sat vremena govore svaki put novi materijal koji odmah smišljaju. Apsolutno je nemoguće za svaku predstavu imati nešto novo. Za pripremu pedeset minuta dobrog materijala moraš raditi godinu dana. Smišljati, pisati, isprobavati i onda imaš show. Improviziram jer volim raditi s publikom. Volim tijekom izvedbe imati trećinu improvizacije jer nikad ne znaš što se taj dan dogodilo. Primjerice, Ivica Todorić je uhićen, Hajduk je izgubio od Rudeša i onda su te interne šale koje stvoriš s publikom najčešće i najbolji dio jer je određena fora u tom trenutku bila samo za njih i mene. Zbog toga obožavam ovaj posao i imam tremu prije svakog nastupa. Uvijek želim stvoriti posebnu, intimnu energiju, bilo u Lisinskom ili u Quasimodu u Splitu. Kad sam prvi put gledao Robina Williamsa i njegov nastup od gotovo dva sata, pitao sam se kako to uspijeva. Sada znam.
Story: Pretpostavljam da ste, gledajući velike stand-up zvijezde, ipak nastojali graditi svoj stil. Rekli ste da u jednom trenutku treba - ubiti svoje heroje.
Nisam učio od njih, ali sam proučavao i čitao o svemu što se tiče ovog posla. Primjerice, knjigu o govoru tijela, kako hodati po pozornici, namje-stiti svjetlo... sve sam to naučio u hodu. To me najviše i izgradilo jer sam počeo od nule, čak i neke stvari za koje sam mislio da sam ih otkrio, uvidio sam da već postoje. Znate li onaj stolić koji komičari često imaju na nastupima? Jednom sam bio jako umoran, imao novi materijal i odlučio si napisati natuknice koje sam stavio na stolić jer ih publika neće vidjeti kad budem išao popiti čašu vode. Godinu poslije, gledajući američkog komičara, otkrio sam da taj stolić tome i služi. Ipak, ne volim uz sebe imati tekst. Vidim sve u prostoriji i dok govorim, razmišljam, što je iscrpljujuće, ali u svakom trenutku moram biti prisutan. Osjetila mi rade milijun na sat.
Story: Mnogo djece sanja o tome da postanu glumci, pjevači, sportaši, no ipak malo tko priželjkuje biti komičar. Što vama znači ta riječ i jeste li još kao dijete nasmijavali obitelj svojim dogodovštinama?
Zapravo sam tek prije jedanaest godina primijetio stand-up kao formu. Jesam li oduvijek želio glumiti i pjevati? Jesam! Izvođačka me umjetnost oduvijek zanimala. Hvala svemiru što je stand-up došao jer sam se u tome pronašao. Kad sam prvi put stao na pozornicu i sišao s nje, rekao sam si da to moram raditi do kraja života. U školi sam bio razredni klaun, hiperaktivno i grozno dijete, a mislim da je na mene utjecao i odgoj. U mojoj se obitelji oduvijek na teške stvari, poput smrti, gubitka posla - gledalo kroz humor. Kao što bi Chris Rock rekao: “Ako misliš biti dobar komičar, moraš imati jako s*ebano djetinjstvo.” Humor je u mojoj obitelj bio mehanizam za preživljavanje. Mene je stand-up našao. To mi se nekako prirodno razvilo. Čak mi je prvih pet, šest godina bilo neugodno reći da sam komičar jer se kod nas na to gledalo posprdno. Svi su nekako na to odmahivali rukom.
Story: Pretpostavljam da vam je smetalo kad biste primijetili da vas ne doživljavaju zato što ste komičar?
Da, smetalo mi je. Nevjerojatno je koliko se ljudi naljuti na humor. Primjerice, čovjek će otići gledati dramu o ratu, gubitku, bolesti... Ako se ne rasplače, neće od toga praviti dramu. Ali ako ode gledati komediju i ne nasmije se, postaje ljutit. Moram istaknuti da su svi moji izleti u televi-zijskim emisijama uvijek bili promocija stand-upa. Oduvijek mi je bilo nevjerojatno koliko je teže nasmijati čovjeka nego ga rasplakati. Da budem pošten do kraja, možeš imati ne znam kakve odnose s javnošću, ali ako nemaš ono nešto s publikom - nije to to. Nastupao sam svugdje; od podruma, opskurnih kafića i po svim mjestima, gradićima i gradovima u Lijepoj Našoj. Znao sam da, ako ondje osvojim publiku, stvaram svoju bazu.
Story: Što mislite zašto je to tako?
Znanstveno je objašnjenje za humor da je to latentna agresija. Zato što kad nasmiješ osobu, pogotovo onu koja te ne voli ili ima rezerve prema tebi, osvojio si je, srušio barijere. Nećeš se nasmijati nekom koga ne voliš. Nećeš lajkati status osobi koju ne voliš, što god ona napisala.
Story: Prvi nastup imali ste 2006. u zagrebačkom Boogaloou. Kako je to izgledalo?
U to vrijeme radio sam za MTV Adriju i za jedan portal dao intervju tijekom kojeg su me pitali što bih još htio probati u životu. Odgovorio sam da bi to bio stand-up i da sam baš nešto napisao. Ekipa iz kluba to je pročitala i kontaktirala me e-mailom da dođem nastupiti. Taj strah nikad neću zaboraviti. Ali kad sam se popeo na pozornicu i kad je nešto ‘probilo’ iz mene, to je bilo to. I dalje taj nastup pamtim kao jedan od top tri u karijeri. Nećemo si lagati, nakon njega trebalo mi je sigurno pet godina da se potpuno opustim. Najveći je strah svakog komičara da će mu netko nešto dobaciti iz publike. Sad mi je faza - neka samo probaju. Stand-up je kazališna disciplina koja nema četvrti zid, svi su unutra. I to je super. Sjećam se pljeska prošle godine u Lisinskom, ta me energija pomaknula s mjesta. A sad sam odlučio Lisin-ski gledati kao klub u kojem ne nedostaje one dobre interakcije s publikom.
Story: Je li vam se dogodilo da ste nekad zablokirali, zaboravili tekst?
Dogodilo se. Iz loših nastupa najviše naučiš. Jed-nom sam zaboravio gdje sam i oprala me takva paranoja, ali svejedno sam rekao publici: Sad sam zaboravio što sam trebao reći. Shvatio sam da, kad publika osjeti tvoj strah, gubiš je. Ali kad si iskren s njom, možeš što god hoćeš.
Story: Je li skupa iskrenost? Kako vam je posložen emotivni i racionalni dio?
Dobro pitanje. Mislim da nije dobro biti potpuno racionalan jer postaješ previše hladan, a čista emocija vodi te u brzopletost. Ali iz emocija izvlačim humor - od ljubavi, smrtnosti, prolaznosti. Činjenica jest da je razum dobar u biznisu, ali sve više shvaćam da su neke izreke moje majke bile potpuno točne. Znala mi je reći: “Sine, pazi se ljudi.” Oduvijek sam jako otvoren prema ljudima i stvarno sam shvatio da mnogi ne zavređuju tu iskrenost. žao mi je zbog toga. Kao čovjek imaš potrebu podijeliti slabosti, a onda to neki iskoriste. Počeo sam birati s kime se družim. Svi se žele ogrebati. Zašto? Pomogao bih ionako.
Story: Uspijete li se kontrolirati, odglumiti, biti pravi diplomat i prema onima koji su izigrali vaše povjerenje?
Baš i ne. Radije bih izbjegao nekog ili mu rekao da ga ne volim nego mu se smješkao. Obo-žavam reći ljudima ono što ih ide, pogotovo kad znam da sam u pravu i ispričati se kad sam pogriješio. Tako se razvijaš.
Story: Kakve su reakcije kad nekom kažete u lice da ga ne volite?
To mi je zabavno. Volim to komešanje, to je njegov stand-up. U psihologiji postoji pojam dehumaniziranje neprijatelja - nakon nekog vremena, iako su pogriješili, mislit će da su u pravu. To je njihov obrambeni mehanizam.
Story: Jeste li se usudili to reći i nekima o kojima vam je ovisio angažman, poslovna prilika?
Da. Meni bliskim ljudima trebalo je da shvate moj način funkcioniranja. Moja je teorija da ne mogu propasti. Novac mi nije toliko važan kao život. Da sam želio imati puno love, vjerojatno bih bio u Upravi Konzuma, ali živim od publike i za publiku. Kad ne bude bio Lisinski, uvijek mogu doći u klub. Ovo nije posao u kojem moraš biti dobar s redateljem, scenaristom. Nema hijerarhije koju moraš poštovati.
Story: Osim što ste pravi geek, poznavatelj informatike, malo ljudi zna da ste i zaljubljenik u tetovaže. Koliko ih imate?
Uvijek su me zanimali kompjutori. Točno, pravi sam geek. Kad me ljude vide s Koranom, vjerujem da mnogi imaju apsolutno pogrešnu predodžbu o meni. U srednjoj sam školi bio onaj zabavni lik koji bi sate provodio za kompjutorom i nije znao prilaziti curama. A tetovaže? Imam ih trinaest. Tetoviran sam od koljena do prsa.
Story: Ima li svaka vaša tetovaža priču?
Svaka ima smisla. Neke su podsjetnik na nešto što želim postati, a druge se odnose na ono što ne smijem ponovno biti. Budući da jako volim povijest, pogotovo Spartu, prvu tetovažu napravio sam na zapešćima i na starogrčkom piše: Sa štitom ili na njemu. Znači, ako si se vratio bez štita, kukavica si i izdajnik.
Story: Koji vam je najveći strah?
Strah je jedino čega se bojim. Imam jedan život, za pedeset godina me nema. Uvijek postoji opasnost, ali strah ne. Strah blokira svaku važnu promjenu ili životnu odluku. Ne volim kukavice, nikad ti neće čuvati leđa.
Story: Jeste li koju tetovažu posvetili zaručnici Korani Gvozdić?
Nisam još. Bit će jednom. Što je najbolje, ona me na to nagovara posljednje tri godine. Imam neke ideje. Stavit ću je na čelo. Bit će sigurno nešto posvećeno njoj. Šalu na stranu, mnogo je utjecala na mene i na moj posao.
Story: Kako?
Pa ja sam momak koji je došao s Bilog Briga iz Zadra u Zagreb i ona mi je objasnila kako metropola funkcionira.
Story: Na što vam je skrenula pozornost?
Osjećao bih se anksiozno kada bismo išli po raznim šminkerskim događanjima. Ne znam ondje što bih, gdje bih. Onda bi me uhvatila za ruku i rekla: “Diši”. Tada se oslobodim. Korana je jako suosjećajna. Čak bolje čita ljude od mene. Jednog moga bivšeg prijatelja pročitala je odmah, a meni je trebalo godinu dana. Rekao sam joj: Zar svaki put moraš biti u pravu?
Story:Mislite li da ima mnogo lažnog sjaja i lažnih odnosa u našem svijetu poznatih?
Apsolutno. To mi je jako smiješno. Mislim da neki ljudi iz našeg svijeta poznatih počnu vjerovati u ono što o njima piše u Storyju. Zabo-rave da je puno toga igra.
Story: Razmišljate li o pisanju knjige?
Rado, pogotovo scenarija, ali muče me dislek-sija i disgrafija. Znate li koliko sam fora napisao, a nisam ih mogao pročitati? Kad sam živio kod bake i djeda u Rijeci, probudio sam se u tri u noći nakon što sam sanjao nešto o Napoleonu i njegovoj gradnji cesta u Hrvatskoj. Zapisao sam foru, ali ujutro je nisam mogao pročitati.
Story:Korana i vi u vezi ste pet godina. Možete li nam otkriti kako su izgledale vaše grčke zaruke?
Dakle, umro sam od straha. Bili smo na Banana Beachu na Zakintosu, plaži koja nam je jako draga, mislim da smo već četiri puta bili ondje. Čak nas i konobari pozdravljaju. Mene su prozvali Meta zbog tetovaža. Kupio sam prsten i kad smo prolazili kroz rendgen na aerodromu, molio sam Boga da me ne oda. Ali vidio sam ga na ekranu. Korana me pogledala i ništa nije rekla. Volim svoju ženu i znam kako funkcionira, ali moram dati savjet svim muškarcima. Kad idete zaprositi djevojku ljeti, nemojte to raditi prvi dan, čekajte da pocrni, da fotografije budu lijepe. Zato sam je odlučio zaprositi nakon sedam dana. Prvo nisam spavao dva dana. Ko-rani ništa nije bilo jasno, odbijao sam i odlaske na plažu. I napokon posljednji dan na plaži uzmem kutijicu s prstenom i procijenim da je to taj trenutak. Korana me pozvala da se idemo okupati, a ja sam počeo nešto muljati i napokon došao do nje u plićak. Onda je zaplakala, pa ja. Prvo me pitala: “Šališ se?” Korana je i danas iznenađena kako sam se prepao, a nije mi problem stati pred dvije tisuće ljudi u Lisinskom.
Story:Najavili ste da ćete se vjenčati u odijelu iz ‘Zvjezdanih staza’?
To nije šala. Nakon dva mjeseca veze rekao sam joj: Stara, ako se ikad budemo ženili, biraj hoćeš li da nosim odijelo iz ‘Zvjezdanih staza’ ili ono iz filma ‘Maska’. Rekla je, ako već mora birati, neka bude ovo prvo. Rukovali smo se, i to je bilo to. Nakon prosidbe podsjetio sam je na to i onda je shvatila da je nagrabusila.
Story:Imate li već zakazan datum?
Kako smo stalno u poslu, Korana radi u agenciji Mad Props koja mi pomaže u produkciji i logostici nastupa, a dosta je angažirana i na mojoj kaza-lišnoj turneji, nismo odredili točan datum. Na-dam se da će biti sljedećeg proljeća. Nisam znao da su svadbe toliki biznis, od rezerviranja dvorane, cateringa...
Story: Zbog čega je Korana ona prava za vas?
Jako je dobra. Prilično smo različiti kad je o odrastanju riječ, ukusu za filmove, ali svjetonazori i moralne vrijednosti su nam jednaki. To je jako važno da bi veza funkcionirala. Nema veze što ne razumije ‘Zvjezdane staze’ ili ne čita Marvelove stripove koje obožavam. Sa mnom je posljednjih pet godina bila na premijerama svih filmova o superherojima. Jednostavno me oduševljava. Čista je duša i energija.
Story:Planirate li možda neko putovanje nakon turneje?
Ne volim snijeg pa bih volio da u siječnju odemo nekamo gdje je toplo.
Autor: Antonija Nazor
Fotografije: Mario Poje, arhiva Story
