Anđelo Jurkas, 37-godišnji redatelj i jedan od plodnijih umjetnika mlađe generacije, otvoreno govori za Story.hr o trenutnom stanju hrvatske filmske industrije, ljudima i inspiraciji. Nedavno je održana premijera njegovog najnovijeg projekta 'Do kraja smrti', filma koji, poput svakog Anđelovog projekta vrvi sirovim emocijama. Riječ je o ljubavnoj drami koja se temelji na njegovoj još neobjavljenoj knjizi 'Pokrij me tijelom'.  Ovaj magistar prava, koji se našao u umjetničoj profesiji, govori iskreno o motivima koji ga pokreću.   

Umjetnički krugovi znaju vas kao iznimno plodnog pisca, redatelja, scenarista, glazbenika, liričara...Koje od tih zanimanja vas  najviše opisuje? Koje prevladava?

Ako pišeš knjige, zovu te piscem, ako pišeš stihove – pjesnikom, ako skladaš glazbu – glazbenikom, ako snimaš filmove - filmašem, ako radiš po medijima - novinarem, urednikom, voditeljem, ako se ne daš zaj****** od strane licemjera – konfliktnim, a ima ih i koji cijene stav i rad (smijeh). Ako radiš u nekom periodu ili si radio sve od pobrojenog odjednom skuže da je previše ladica otvoreno pa se zbune i ne znaju kamo te staviti. Svejedno je koje su etikete, bitno je da me čini sretnim i da ima svoju publiku. Tako da najdraža etiketa od svih je buduci Mr. Theron, ali pssst...ona to još ne zna.

Što vas inspirira? Gdje nalazite sve te ljudske priče?

Potreba za radom, druženjem, širenjem kruga ljudi koji se okupljaju oko zdravih i kvalitetnih projekata s kojima pokušavamo doći do novca, sponzora, investitora, ekonomski zdravog tržišta. Nadalje, 'drive' je potreba za 'feelgoodom' i zabavom, kreiranjem paralelnog svijeta od ovog okoliša i ove depresije u kojoj živimo. Priče su tu oko nas, samo otvoriš oči i uši i bereš.  Okreni se u redakciji. Izađi na ulicu. Susjedstvo. Zaspi pa sanjaj. Maštaj. Od sebe, iz sebe, bliskih, dalekih, impresivnih, svakodnevnih, ljudi su zakon i vječna inspiracija. Svaki čovjek je vrijedan filma i svaki je neispričana priča, garantiram. I ljubav, osjećaji, veze između nas. Sve ono što mi na kvalitetan način nedostaje u realnom životu, pokušavam kompenzirati u filmskom. Matrix bez specijalnih efekata.

Ove godine su svjetlo dana ugledala dva vaša filma, 'Ana' i 'Do kraja smrti', ali unatoč iznimno pozitivnim recenzijama struke, jako se malo u medijima o njima piše. Što mislite zbog čega?

Ana nije još vani, tek je u montaži, bit će nadam se do početka lipnja spremna za inozemne i regionalne i nacionalne festivale, kina i DDD - direct digital download - TV linkove za gledanje filma bez posrednika publika direktno od produkcije naručuje. "Do kraja smrti" je klasična priča nebrige i neinteresa za domaći film ako nemaš zaleđa i friendove u medijskim redakcijama koji bi gurali sadržaj koji im se nudi, a kako bez HAVC-a i zasad HTV ne postoji marketinški budžet za promociju tako da smo ostavljeni na samoinicijativu profesionalnih novinara, urednika i redakcija koji objektivno prate aktualnosti s domaće pop kulturne, kulturne i showbizz scene. Također ne pomaže "profesionalizam" nekih redakcija koji misle da je domaći dugometražni igrani film kulturno zlo, a ne dobro. Jako vjerujem u naš sljedeći film “4:2” koji će spojiti ljude na dvije razine: makro (Finale Svjetskog nogometnog prvenstva Hrvatska: Francuska) i mikro svijetu (intimna drama jednog ljubavnog para uhvaćenog u krivo vrijeme na krivim mjestima). Prema reakcijama ljudi koji su vidjeli scenarij radi se o nečem što obećaje na internacionalnom, svjetskom nivou.

Zašto se, prema vašem mišljenju, tako malo ulaže u financiranje filmova?

Jer su sponzori nezainteresirani za domaći film iz dva desetljeća sađenja i građenja istog na krivim premisama plus činjenica nezdrave hrvatske tržišne ekonomije po kojoj su filmovi apsolutno nekomercijalna djelatnost. I država i publika se i poneki sami autori prema domaćem filmu odnose se s gnušanjem i pokušajem minimiziranja njegove kvalitete i same činjenice postojanja. Evo ti matematika. Prosječna gledanost domaćeg filma je cca 3000 do 5000 gledatelja. Cijena kinoulaznice je prosjek 35 kuna. Od 35 kuna 60 % uzima multipleks, 20% uzima distributer i 20% ostaje producentima filma. Dakle, 5, 6, 7 kuna ostane autorima filma od cijene ulaznice. 5000 gledatelja puta 35 kuna je 175 000 kuna. Film ako prođe po festivalima i proda se distributivno po svijetu, što se desi vrlo rijetko - bude to po cca tisuću do dvije tri eura po državi. Dakle, u najboljim slučajevima od filma koji košta 10 milijuna kuna, on ako je hit u kinima (50.000 gledatelja) svim alatima vrati jedva do jednu četvrtinu budžeta. A to je izdvojen i rijedak slučaj koji ako se desi jednom ili dva tri put godišnje, super je. Da bi bio isplativ trebalo bi ga u kinima pogledati oko 400.000 ljudi samo da se dođe do cca nule uloženog, a da bi autori filma ikad išta zaradili film bi u kinima trebalo gledati oko 4 milijuna ljudi, dakle cijela Hrvatska i dijaspora. Mission Impossible 9 dio bez Toma Cruisea u misiji: Balkan. A sad zamisli što znači mimo državnih kuna, dakle s 0 kuna od HAVC-a u pet godina napraviti pet igranih filmova s kojima obiđeš sve (tj. većinu) referentne regionalne festivale i uz limitiranu kinodistribuciju, ideš dalje snimati peti "Ana" i pretproducirati šesti "4:2". I da, nikad se ne snima i ne radi za 0 kuna, trošimo svoje ideje, vrijeme, znanje, novac, opremu.

Smatrate li da kvaliteta nekad padne na drugo mjesto nauštrb drugih interesa? Postoji li tu nekakav nepotizam pri odlučivanju?

Naravno. Pa balkanski gen je urastao u nepotističke modele pogodovanja, poznanstava, osobnih interesa, simpatija, davanja prostora samo onima koji su poslušni i paše im spuštati glavu u sistemu u kojem se traže i promoviraju isključivo istomišljenici. Rijetkost je, ako uopće postoje slučajevi prolaska kvalitetnih djela bez poznanstava i drugih oblika lobiranja ili otvaranja vrata ljudima koji se bave filmom mimo interesnih sfera i pripadnosti klanovima.

Zašto većina publike nepreferira hrvatski filmovim?

Publika ne postoji, bar ne u dovoljnoj brojci kritična masa od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća gledatelja po filmu. Godinama je sustavno minimizirana i desetkovana zbog maćuhinskog odnosa prema filmu, kako medija, tako države. Današnja nezahvalna pozicija je kombinacija više faktora: poneki loši filmovi, pa bazna površna psihologija prosječno nezainteresiranog gledatelja koji pamti samo ono "Hrvati rade loše filmove", kardinalan tretman od strane kina i medija, loš marketing i promocija i razmaženost publike. Zbrojiš i to je to.  

Što je po vama karika koja nedostaje u hrvatskoj kinematografiji?

Karike su, nije jedna na žalost. Poštenje, kvalitetni ljudi koji se ne boje raditi, timski rad, medijski back up. Zdrav način razmišljanja prema filmu u svakom segmentu produkcije. Sustavni rad na razvoju produkcije filmova i kvalitetnog plasmana istih u filmski zapadnjački ili istočnjački svijet. Nelicemjerni i nezraženi egotripovima i taštinama profići. Kvalitetni profesionalci, a ne jalni i taštinski kompleksaši i klanski igrači koji u drugima vide prijetnju, a ne zdravu konkurenciju - u svakom segmentu bavljenja filmom. Izostanak klanova, magloprodavača, i podmetanja. Mahom dakle, zdrava ekonomija i zadovoljni ljudi.

Što planirate od projekata u bliskoj budućnosti?

Godišnje producirati jedan dugometražni igrani i dva dokumentarna filma, razvijanje spomenute DDD direct digital download platforme, brdo video spotova i namjenskih filmova. "4:2" dugometražni igrani film o intimnoj drami dvoje ljudi u sjeni najvećeg sportskog događaja i uspjeha domaćeg sporta – lanjskog finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Hrvatske i Francuske. Nadalje spremam glazbenu komediju "Rock je mrtav, stari moj", horor/psihološki triler "Ubojice", SF komediju "Film", Cure" - crnohumorni krimić o dvije cure Srpkinje i Hrvatici koje ubiju nasilnog dečka Bosanca, "Desire USA" - američko hrvatsku koprodukciju jednog lutalice, dječji superherojski "Nema malih superheroja", ljubavnu SF romantičnu komediju "Totalno drukčiji od drugih" i još nekoliko dugometražnih igranih projekata kao i podosta dokumentaraca.