Da je, kojim slučajem, Đorđe Novković još uvijek s nama, u rujnu bi proslavio 82. rođendan. Njegovo ime već desetljećima odzvanja najvažnijim stranicama glazbene povijesti ovih prostora, a njegove pjesme oblikovale su generacije. Osamnaest godina nakon njegove smrti, diskografska kuća Croatia Recordsa odlučila je snimiti veličanstveni projekt njemu u čast i to u kultnom londonskom studiju Abbey Road Studios.
Jedan je od sudionika projekta i njegov sin, uspješni glazbenik Boris Novković, koji je nedavno tri dana proveo u londonskoj prijestolnici gdje je u suradnji s Royal Philharmonic Orchestra i pod dirigentskom palicom Stevea Sidwella sudjelovao u stvaranju, kako kaže, glazbenog spomenika svom ocu. U razgovoru koji slijedi, 57-godišnji Boris, koji iduće godine i sam slavi 40. obljetnicu karijere, vodi nas iza kulisa toga glazbenog putovanja, dijeli najintimnije trenutke iz Abbey Roada, prisjeća se oca - skladatelja, mentora, ali i obiteljskog čovjeka - i otkriva zašto vjeruje da će ovaj projekt nadživjeti vrijeme.
Kako biste opisali trenutak kada ste ušli u kultni Abbey Road Studios gdje ste snimali u suradnji s Royal Philharmonic Orchestra? Što vam je prošlo kroz glavu kad ste prvi put stali pred mikrofon u tom prostoru?
Za mene je to bilo ostvarenje sna. Oduvijek sam bio veliki obožavatelj Beatlesa, oni su razlog zbog kojeg sam se počeo baviti glazbom. Osjećao sam se kao da sam došao u sveti hram glazbe. Pogotovo jer je bilo nevjerojatno vidjeti toliko turista koji se slikaju ispred Abbey Roada i na čuvenom pješačkom prijelazu, a ja ulazim u Abbey Road raditi.
Spomenuli ste da ste ostvarili san. Jeste li imali vremena zastati na trenutak, udahnuti i zaista osvijestiti gdje ste i što se događa?
Snimanje je trajalo od 10 ujutro do 20 sati navečer, tako da jesam, imao sam prilike ručati u kantini gdje glazbenici iz svih studija Abbey Roada dolaze na pauzu, a da bi stvar bila još bolja, mi smo snimali u Studiju 1 koji je najprestižniji, najveći i najcjenjeniji studio u Abbey Roadu.
Kako je došlo do ideje da se Đorđevo stvaralaštvo obilježi na ovako veličanstven način?
Ova veličanstvena ideja da se na taj način obilježi glazbeno stvaralaštvo mog pokojnog oca Đorđa potekla je od gospodina Želimira Babogredca, predsjednika uprave Croatia Recordsa. Naravno, kontaktirao je mene kao najbližu osobu Đorđu, a ja sam, uz mnoge najveće izvođače u Hrvatskoj i regiji s kojima je Đorđe surađivao, samo dio tog projekta, jedan mali kotačić.
Koje ste pjesme odabrali za ovaj projekt i po kojem su kriteriju birane?
Ovo su pjesme i izvođači koji sudjeluju u projektu, a kriterij su legendarne pjesme i neki od najznačajnijih izvođača s kojima je Đorđe surađivao. Uvrstili smo pjesmu ‘Zora je’ koju pjeva Neda Ukraden, ‘Nada’ Gabi Novak, Severinina ‘Virujen u te’, ‘Stari Pjer’ koju izvodi Mia Dimšić, ‘Žuta ruža’ Željka Bebeka, ‘Ostala si uvijek ista’ Miše Kovača, ‘Prva noć sa njom’ koju pjeva Vlado Kalember, ‘Južnjaci’ Zdravka Čolića, ‘Ako me ostaviš’ koju izvodi Petar Grašo, a ja izvodim pjesmu ‘Takav je život’ grupe Proarte. Odabrao sam nju jer mi je Đorđe u našim razgovorima nekoliko puta rekao da mu je to jedna od najdražih pjesama, na nju je bio posebno ponosan iako ona, poput nekih drugih, nije bila mega hit. Ali grupa Proarte bile je vezana uz moje djetinjstvo i s tri godine prvi sam put pjevao njihove pjesme. Obožavao sam pjevača grupe Vladimira Savčića Čobija te već tada zapjevao s njim popevši se krišom na pozornicu i uzevši mu mikrofon iz ruku 1971. na jednoj ljetnoj gaži.
Koja je vama najdraža njegova pjesma?
Teško je odabrati jednu od najdražih, ali možda bi pjesma koja ima najzaokruženiji umjetnički i hitoidni izričaj za mene bila ‘Ostala si uvijek ista’. Uz nenadmašnu Mišinu interpretaciju.
Kako je izgledala suradnja sa Steveom Sidwellom i orkestrom?
Nevjerojatan je profesionalizam londonskog Royal Philharmonic Orchestra. Također, suradnja sa Steveom bila je toliko fluidna i sve je išlo tako brzo i bilo tako jednostavno, gotovo bez ponavljanja. Odsvirano je kirurški precizno, iz najviše jednog ili dva ‘takea’. Uostalom, Royal Philharmonic Orchestra surađivao je s Elvisom, Beatlesima, snimali su glazbu za filmske klasike, tako da je to svjetski vrh, a Steve je dirigirao koncertom Robbieja Williamsa u Royal Albert Hallu, snimao glazbu za film ‘Bohemian Rhapsody’ i još mnogo toga. Posebno je emotivan trenutak bio na kraju snimanja kad sam u ime pokojnog Đorđa zahvalio Steveu i orkestru, rekavši da će njihovom izvedbom njegove pjesme zasjati još većim sjajem.
Što za vas osobno znači snimiti glazbeni projekt u čast ocu, 18 godina nakon njegove smrti?
Ovo je za mene zapravo nevidljivi spomenik, ali veći od svih mramornih. Neopipljiv spomenik glazbi i stvaralaštvu Đorđa Novkovića koji će ostati za vječnost, nešto što će ostaviti trajni pečat i biti tu za mnoge generacije, nešto što se može usporediti s klasičnom glazbom i što će s vremenskim odmakom i biti klasična glazba.
Kada bi projekt koji ste snimali trebao ugledati svjetlo dana?
Ne znam točno, ali mislim da će tamo negdje do sredine studenog izaći audio i video dokumentarni film o tome kako je nastao projekt, kako se snimao i kako su izgledale sve one situacije koje smo doživjeli u Londonu.
Kako bi Đorđe, po vašem mišljenju, reagirao na ovu ideju i izvedbu? Bi li bio ponosan?
Kako je Đorđe uvijek bio decentan i emotivno suzdržan, vjerujem da bi spoznaja o ovako nečemu konačno izmamila suze na njegovo lice. Vjerujem da bi bio dirnut do suza jer su Abbey Road i Beatlesi također dio početaka njegove ljubavi prema glazbi. Mislim da bi to bio vrhunac onoga što bi počast glazbi za njega značila.
Vaš otac bio je jedan od najvažnijih autora glazbe na ovim prostorima, no kako biste ga opisali iz obiteljske perspektive?
Pragmatičan, odan, mudar i netko tko je puno uložio u približavanje i razumijevanje svijeta mladom čovjeku poput mene. Najbitnije što je usadio u mene bili su rad i disciplina. Kad sam bio mlad, nije mi dozvolio da odem u dekadencije mladosti, već me disciplinirao i stvorio u meni predanost u želji za uspjehom. Tako da u mladosti nisam, kao mnogi mladi ljudi, imao vremena ni afiniteta za izlaske, već sam se posvetio pisanju pjesama i ostvarivanju svog sna da budem glazbenik.
Kakav je bio vaš odnos dok ste bili dijete, a kasnije glazbeni kolege? Je li vam bio mentor, kritičar, saveznik?
U mom djetinjstvu uvijek je prvenstveno bio očinski. Taj je odnos uvijek bio temeljit, s puno primjera o svim onim životnim situacijama koje je smatrao bitnima da ih naučim. U kasnijoj dobi bio je prvenstveno kolega i prijatelj, ponekad i oštar kritičar, ponekad mentor, što znači da je davao ključne savjete o tome što je dobro za karijeru, a što nije, i često je imao konstruktivnu kritiku na moj stvaralački rad. Nedostaju mi naša druženja i analize o glazbi.
Postoji li neka njegova rečenica, savjet ili gesta koju i danas nosite sa sobom?
Nikada se nemoj naslanjati na tuđi rad ni kopirati ga, inspiraciju crpi iz dubina vlastitog univerzuma - takve pjesme ostat će originalne i vječne. Vodeći se tim savjetom, mogu se pohvaliti da imam nešto vječnih pjesama u svojoj karijeri.
Po čemu ćete najviše pamtiti oca, ne samo kao autora, nego kao čovjeka?
Đorđe je bio čovjek koji je volio ljude i često im pomagao, okupljao je oko sebe ljude različitih socijalnih sfera i družio se s naizgled nespojivima, to je bila odlika njegove plemenitosti. Davao je priliku kolegama, mladosti i nikada nije bio zavidan na tuđi uspjeh.
Koje vam je vrijednosti prenio, osim očite ljubavi prema glazbi?
Skromnost, oslanjanje na sebe i svoj rad, neovisnost, individualnost, iskrenost.
Što biste voljeli da publika osjeti kad bude slušala ove nove verzije pjesama?
Volio bih da publika osjeti neizmjernu ljubav koja je utkana u ove pjesme, kao i ljubav svih onih koji su sudjelovali i prenijeli toliko pozitivne energije u ovaj projekt. Počevši od svih izvođača koji su dali neizmjernu ljubav kroz svoje izvedbe pa do kompletnog Royal Philharmonic Orchestra, Stevea i svih iz Croatia Recordsa. Svi su oni učinili ovaj projekt velikim i sjećanje na Đorđa zauvijek upisali zlatnim slovima.
Nedavno je izašao i vaš novi, 17. studijski album po redu.
Novi album ‘Zbog nas’ izašao je još u lipnju. Skinuli smo tri singla do sada, u radijskom eteru uspješno su se emitirale pjesme ‘Nesanica’, ‘Kad on te ostavi’ i ‘Tko te ljubi ove noći’. Nastavit ćemo skidati singlove s najnovijeg albuma. Nadam se što više spotova i singlova.
Ako se ne varamo, iduće godine slavite 40 godina karijere...
Iduće godine bit će 40 godina od izlaska mog prvog albuma ‘Kuda idu izgubljene djevojke’ iz 1986., poznatog po velikom hitu ‘Tamara’. Nisam ni svjestan da je prošlo 40 godina, tako da za 2026. spremam niz iznenađenja u obliku diskografskih i koncertnih aktivnosti.
Kad zatvorite oči i prisjetite se proteklih dana u Londonu, koji vam je trenutak najdublje ostao urezan u sjećanje?
Dva su mi se trenutka najdublje urezala u sjećanje. Prvi je ulazak u studio Abbey Road, kao ostvarenje jednog od najvećih snova, a drugi je trenutak kada mi je drhtao glas dok sam ispred Stevea i 60 ljudi u orkestru na engleskom jeziku izgovarao zahvalu u Đorđevo ime. Tada sam definitivno osjetio emociju i njegovo prisustvo i jedva sam suspregnuo suze. Nakon toga dvoranom se prolomio veliki aplauz mom i našem Đorđu.
