Nakon što su zajedno osvajali medalje i slavili najveće uspjehe hrvatskog rukometa, zlatni olimpijci Nikša Kaleb i Petar Metličić udružili su snage u jednom potpuno drukčijem pothvatu - proizvodnji maslinovog ulja čuvanog u amforama odležanim na dnu mora.
„Petar proizvodi ulje na Braču. Njegov je otac Jure maslinar, a Pero sada sve više preuzima posao. Amfore će odležati na morskom dnu da poprime patinu, ali se ulje neće stavljati odmah unutra kako ne bi gubilo na kvaliteti. Kad se vade, tada se puni ulje. Znamo da su se pobjednici u staroj Grčkoj nakon pobjeda mazali maslinovim uljem, pa je to još jedna simbolična poveznica. Zgodna priča, dvojica Olimpijaca bave se nečim sasvim drugim”, kaže Nikša, kojega uz 48-godišnjeg Petra, osim desetljećima dugog prijateljstva, veže i kumstvo - Nikša je kum njegovu sinu Roku, a Petar njegovu Toniju.
I dok Petar vodi brigu o proizvodnji, u ovom projektu 52-godišnji Nikša zadužen je za ronilački dio - pozicionira amfore na pravu dubinu. Naime, on je godinama zaljubljenik u more i ronjenje, još u srednjoj školi počeo se baviti tim sportom, učio iz knjiga u vrijeme bez interneta, pohađao tečajeve i edukacije, a hobi koji je s vremenom prerastao u životnu strast sada je postao i iznimna poduzetnička priča. Zanimljivo, ni sportski ugovori nisu ga spriječili u tome da istražuje morske dubine.
„Kad sam postao profesionalni igrač, u ugovorima su često stajale klauzule koje zabranjuju skakanje padobranom, vožnju rola, skijanje, bungee jumping i ronjenje. A ja bih pitao: Imate li vozačku dozvolu? Kažu - imaju. A dozvolu za ronjenje? Nemaju. Pa kako mi onda brane nešto o čemu nemaju pojma? Uspio sam izbaciti ronjenje iz ugovora tako da sam ronio cijelo vrijeme, i za vrijeme karijere“, priznaje.
Najimpresivnije mjesto na kojem je ronio bio je nacionalni park na Mauricijusu. „Neopisivo - koralji, boje, ribe. Oko mene jato dupina. Ronio sam tada na dah, bez boca, i to se ne može opisati”, prepričava nam.
A što se tiče straha od morskih pasa? „Za to je najviše zaslužan Spielberg. U 30 i nešto godina ronjenja samo sam jednom vidio morskog psa, i to bezopasnog. A ronio sam na svim pučinskim otocima Jadrana - Palagruži, Svecu, Jabuci, Brusniku - i nisam ga vidio tamo gdje bismo ga možda najviše očekivali“, priznaje nekad nagrađivani reprezentativac, koji je kao ronilac sudjelovao i u izgradnji Pelješkog mosta.
More za Kaleba nije samo inspiracija, već i polje novih izazova, koje je spremno podijelio s prijateljem iz zlatnih dana. Iako je maslinovo ulje najnovije poglavlje, priča zapravo počinje s vinom. Prije godinu dana Kaleb je osmislio i realizirao originalni projekt u kojem vino iz vrhunskih berbi odležava u ručno izrađenim amforama na dnu mora, uz Pelješac.
„Ronjenjem se bavim više od 30 godina i često smo na dnu mora nailazili na ostatke amfora i raznih antičkih predmeta. Pitao sam se kako bi bilo spojiti to iskustvo s nečim konkretnim, poput vina. Znamo da su amfore nekada bile ambalaža, nešto poput današnjih najlonskih vrećica. U njima se čuvalo vino, žito, med, ulje… I tako su se kockice počele slagati, detalj po detalj”, priča nam Nikša, čija je zamisao bila stvoriti dojam da vino doslovno izlazi iz antičke amfore.
Naravno, ono je unutar staklene boce, ali nalazi se u unutrašnjosti glinene posude čiji je vrh iznutra glaziran kako bi se spriječilo nakupljanje prljavštine dok je u moru. ‘‘Na taj način zaista izgleda kao da vino ide direktno iz amfore“, pojašnjava Kaleb.
Cijeli projekt realiziran je uz pomoć hidroarheologa Smiljana Gluščevića, koji je nekoć bio i ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru, a inače je iz Metkovića, baš poput Ernesta Tolja, vlasnika vinarije Saint Hills. Amfore su hrvatski proizvod, izrađene ručno u Petrinji, a zatim su više od godinu dana odležale na morskom dnu, gdje su poprimile morski ambijent - školjkice, pužiće, okamine.
„Smiljan je dao ideju da to bude grčka amfora, što je odlična stvar jer prije dvije tisuće godina nije bilo autorskih prava, pa je svatko može replicirati. Osim toga, grčka amfora simbolički se povezuje s Olimpijskim igrama u Grčkoj, što se savršeno uklapa u ovu priču”, kaže.
Ipak, Kaleb ne želi da se ovaj proizvod pretvori u masovnu robu. „Nije mi cilj svake godine raditi seriju, baviti se trgovinom i prodavati pod svaku cijenu. Vino ćemo puniti u amfore samo kad je godina iznimna. Godina 2019. bila je odlična, a kako sad stvari stoje, i 2025. mogla bi biti takva. Princip je isti kao kod luksuznih auta ili satova - tko uspije kupiti, uspije, a tko ne, čekat će dvije, tri ili četiri godine na iduću seriju. Ali će znati da je to kvaliteta i jedinstven proizvod u svijetu”, objašnjava nam.
Svaka je amfora unikat, a isto vrijedi i za kutije u koje se vino pakira. „Kutije će biti od drveta trešnje, masline ili drugog kvalitetnog materijala. Nijedna neće biti ista. Na njima će biti natpis na starogrčkom s olimpijske medalje, uz ime vina OLICRON što je spoj riječi ‘Oli’ kao Olimp, ‘Cro’ kao Croatia i ‘N’ kao Neretva. Svaka će kutija imati broj iz serije i ime osobe kojoj se poklanja - želimo da to budu personalizirani, posebni pokloni”, kaže ovaj Metkovčanin.
Za razliku od mnogih sportaša, Kaleb nije imao problema s prijelazom iz profesionalnog sporta u civilni život. Kratko je trenirao djecu, ali rukomet mu nije bio primarni izbor. Ipak, priznaje da život sportaša ima svoju specifičnu dinamiku.
„Rekla mi je jednom supruga mog kolege da profesionalni sportaši imaju problem kad prijeđu u civilni život jer smo naučeni na red, disciplinu, brže razmišljamo i ne podnosimo kad drugi ne mogu pratiti taj tempo. I to je doista tako”, kaže otac dvoje djece, sina Tonija i kćeri Paole koje je dobio sa suprugom Tamarom.
Njih su dvoje danas odrasli, samostalni ljudi. “Super su studenti, dobro odgojeni, empatični. Supruga je preuzela najveći dio tereta jer sam zbog sporta često bio odsutan. Kći je završila fizioterapiju i zaposlila se, a sin je student strojarstva u Zagrebu”, otkriva Nikša kojemu je danas baza njegov rodni Metković - kraj mora.
