Zagrebački glumac Igor Mešin još od malih nogu zavolio je glumu, a taj 44-godišnjak, uz stalni angaž­man u kazalištu Komedija, uspješ­no plovi i televizijskim vodama. Voditelja ‘Supertalenta’ na Novoj TV gledali smo i u glazbenom showu ‘Ne zaboravi stihove’, čije će se reprize uskoro početi prikazivati na Doma TV-u, a mnogobrojne simpatije gledatelja ispred malih ekrana, osvojio je i ulogama u humorističnim serijama ‘Naša mala klinika’ i ‘Odmori se, zaslužio se’. Iako puno radi, glumac uvijek pronalazi vremena za svoje najmilije; 12-godišnjeg sina Roka i suprugu Antoninu, s kojom već 16 godina us­pješno plovi mirnom bračnom lukom. Story: Treću sezonu vodite ‘Supertalent’ na Novoj TV. Je li vam dosadio taj format ili ga i dalje radite sa zadovoljstvom? Zasad mi nije nimalo dosadio i baš ga radim sa zadovoljstvom jer mi je to nešto novo u životu. Uži­vam kao i prvog dana. Zanim­ljivo je, a i ekipa s kojom radim jako je profesionalna. Story: Budući da ste glumac, je li vam žao što u emisiji ne mogu doći do izražaja vaše glumačke sposobnosti? I Rene i ja trudimo se da ponekad pokažemo i neke naše glumačke sposobnosti, ali s time da previše ne budemo nametljivi. Nadam se da nam to polazi za rukom, a prema reakcijama ljudi, vidim da nisu previše razočarani. Story: Mnogi glumci imaju voditeljske angažmane na televiziji. Radite li to zato što to uistinu volite ili ipak samo zbog dobrog honorara? Ne mogu reći da sam od malih nogu zaljubljen u posao na televiziji jer je to došlo samo od sebe. Naravno da je i hono­rar bio jedan od razloga što sam prihvatio vođenje ‘Supertalenta’. A i na moju odluku da se upustim u cijelu avanturu utjecalo je to što je uistinu riječ o jednom zahtjevnom i zanimljivom projektu. Ne do­življavam to kao neki težak posao, s obzirom na to da uvijek nađem vremena za neku razonodu, pogotovo tijekom ljetnih mjeseci, kad također snimamo. Story: Kakvi su ovogodišnji kandidati? Nazire li se već neki supertalent? Već se lagano naziru, ali tko će ponijeti titulu - to u ovom trenutku ni u snu ne bih mogao pogoditi. Story: Imate li vi neki skriveni talent? To me svi pitaju. Vjerojatno imam, ali je toliko skriven da ga ne mogu pronaći. Story: Već s osam godina, gledajući rock operu ‘Gubec beg’ zaljubili ste se u glumu. Što vas je tada, kao dijete, privuk­lo tom pozivu? Tada o glumi nisam razmišljao na način kao danas. No svidjela mi se sama spektakularnost te predstave, veličina i gracioznost. Ne mogu reći da sam tada odlučio postati glumac, ali u meni je zacijelo proradio jedan određeni žar prema tom pozivu. Žao mi je što je danas jako loša situacija u kazalištu, ljudi nemaju novca i nekako se najlakše odriču kulture. Žalosno je to. Story: Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Kako ga pamtite? Sretno! U Novom Zagrebu i s puno prijatelja. Pamtim ga samo po sretnim danima, kako bi rekla Gabi Novak. Nisam imao traumatičnih iskustava. Story: Iz tog vam je razdoblja ostao i po­neki ožiljak. Pretpostavljam da ste bili nestašan dječak. Jeste li često upadali u nevolje? Kao i svako dijete, bio sam nestašan pa sam pun ožiljaka. Razlog jest nestašnost, ali u nekim slučajevima i nespretnost. Story: Dakle, ništa ozbiljnije? Nisu to bile neke velike nevolje, ali sam bio sklon ozljeđivanju. Story: Bavili ste se nogometom i vaterpolom. Je li vam žao što ste moguću sportsku karijeru zamijenili glumom? Ne, jer mislim da je mojim odustankom hrvatski sport mnogo profitirao. Story: Jeste li bili vatreni navijač, išli na Dinamove utakmice, potukli se ponekad? Tada mi je stadion na Maksimiru bio daleko s obzirom na to da sam živio u Novom Zagrebu, no znao sam otići na poneku utakmicu, kad ih ne bih gledao kod kuće s tatom. Nisam bio sk­lon fizičkom nasilju. Story: Akademiju ste upisali iz trećeg pokušaja. Po čemu ćete najviše pamtiti studentske dane? Doista nam je bilo lijepo. Akademija se dosta razlikuje od ostalih fakulteta; nema nas puno, zbog čega je i komunikacija s profesorima puno lakša. Akademiju pamtim po lijepom i nije mi je bilo teško studirati, premda su mi neki teoretski predmeti zadavali dosta glavobolje. Bila su to krasna druženja. Bilo nas je devetero, u mojoj je generaciji, među ostalima, bio i Vedran Mlikota, moj dragi kolega i prijatelj. Story: Što su vam roditelji rekli kad ste obznanili da želite postati glumac? Nisu bili toliko euforični, ali podržali su me. Nadam se da danas nisu požalili. Story: Kako je tada izgledao vaš život? Gdje ste živjeli, izlazili? Što ste slušali? Živio sam s roditeljima i često sam izlazio na Jarun. Obožavao sam Davida Bo­wieja, Rolling Stonese, a manje domaću glazbu. Story: Jeste li ikad pripadali nekoj supkulturi, primjerice, pankerima? Nisam jer je moj kvart bio imun na takve stvari. Pripadao sam društvu koje je bilo mirnije naravi. Igrali bismo nogomet ili sjedili na klupicama. Story: Dakle, moglo bi se reći da ste bili miran dečko iz susjedstva? Pa da. Story: Jeste li u mladosti prilazili djevojkama ili one vama? Nisam čekao da mi djevojke priđu, uvijek sam radio prvi korak. Za flert nisam imao vremena, s obzirom na to da sam brzo pronašao ženu s kojom i danas živim. Story: Čime vas je privukla vaša supruga Antonina? Izgledom i pameću. Općenito, svojim karakterom i osobnošću. Nekim životnim stavovima. Puno se toga poklopilo. Story: Vaš se prvi susret dogodio na bazenu. Kako je izgledao? Da, tada su mladi ljeti puno vremena provodili na bazenu jer se na moru nije ostajalo kao danas. Mnoge su se prve ljubavi rodile na bazenu. Kad smo se upoznali, upravo sam upisao Akademiju, a ona je bila u srednjoj školi. Story: U kojem ste trenutku shvatili da je ona žena vašeg života? To se rađalo svih sedam godina koliko smo hodali. I u meni i u njoj. Čovjeku u jednom trenutku ne treba puno da bi shvatio kako je spreman za jedan novi životni korak. Story: Proslavili ste 16. godišnjicu braka. Što ste darovali supruzi? Nismo od onih ljudi koji se obasipaju darovima. Ili se počastimo večerom ili nam taj dan prođe kao i svaki drugi. Trudim se da taj dan ne radim i budem kod kuće. U našoj se obitelji, pak, više organiziraju proslave dječjih rođendana nego godišnjice braka. Story: A jeste li ove godine slavili godišnjicu? Mislim da smo ostali kod kuće. Nismo nikamo išli. Story: Supruga vam je defektologinja. Ima li razumijevanja za vaš posao? Pa ima, jer vjerojatno i ja ulazim u domenu njezinih ‘pacijenata’. Kad me upoznala i vidjela što studiram, shvatila je kakav će nam biti život. I sam imam razumijevanja za njezin posao, čovjek ne može nemati razumijevanja za nešto tako plemenito što ona radi. Mislim da njezin posao unapređuje našu obitelj i odnose u kući, kao i odgoj djeteta. Story: Dolazi li vas gledati u kazališe? Nije žena koja prezire teatar, tako da dođe. Na moje, a i na tuđe predstave. Osim toga, često me pogleda i na televiziji kako bi me mogla kritizirati kad dođem kući. Story: Poznato je kako se danas svaki treći brak u Hrvatskoj raspada. Koja je tajna uspješnog braka, poput vašeg? Prvenstveno ljubav. Na prvome mjestu. Po­tom uzajamno razumijevanje te normalni međuljudski odnosi, bez previše traumatičnih da­na u životu. Ali nema tu recepta. Svatko sebi na svoj način treba odrediti brak, da bude zadovoljan i da brak potraje. Život oko nas jako je težak i sigurno traumatično djeluje na ljude, pa tako i na brakove. I ne čudi što se u kriznim vremenima većina ljudi razvodi. Story: Kako se nosite s krizama u braku? Oboje se trudimo biti što pametniji i ne zaoštravati neke stvari. Naravno da ima kriza i da one uvijek postoje, ali pokušavamo razmišljati hladne glave. To nam uspijeva jer nismo baš previše nagli. Dosad smo sve uspjeli izgladiti, a i nismo imali previše traumatičnih iskustava. Story: Koliko često vam se javljaju krize? Kad očekujem premijeru neke predstave ili showa, razdraženiji sam i usmjeren na posao, više nego na obitelj. Naravno da supruzi to može smetati, pa dolazi do trzavica. Kao i kad ona ima problema na poslu. Story: Tko od vas dvoje prvi popušta kad je o sitnim svađama riječ? Dijelimo to uzajamno, 50:50. Story: Biste li ikad mogli prijeći preko prevare? Teško mi je to reći. Nemam to is­kustvo, barem se nadam. Ovisi o situaciji. U ovom trenutku mislim da ne bih, iako nikad ne reci nikad. Story: Poznato je da jako dobro kuhate. Iznenadite li Antoninu dob­rim ručkom ili večerom? Često kuham, tako da je više ne mogu iznenaditi. Story: Što najbolje skuhate? Znam što mi je najteže u kuhinji - sastavljanje jelovnika. Volio bih da mi netko sastavi tjedni jelovnik pa bih onda kuhao što god treba. Story: Imate 12-godišnjeg sina Roka. Po kome je dobio ime zato što je ono češće u Dalmaciji nego u Zagrebu? I moja i obitelj moje supruge s očeve strane vuku korijene iz Dalmacije. Iako, nismo se vo­dili time kad smo birali ime za Roka, no djedo­vi su bili jako zadovoljni. Story: Kakvo je dijete? Je li nemiran i nestašan kao što ste vi bili? Nemiran je poput svakog djeteta njegovih godina. Pametan je i svjestan svojih obveza. Hvala Bogu, zasad s njim nemamo nikakvih problema u školi. Story: Koji ide razred? Sad je u šestom. Super je učenik, savjestan i ne trebamo ga tjerati na učenje. Ali nemiran je i ima svoje mušice. Story: Pokazuje li on neku umjetničku crtu? Nedavno je krenuo na ples u Atomic Dance Factory, što ga jako veseli i privlači. On svoja zanimanja mijenja iz dana u dan. Kao mali govorio je da želi biti forenzičar, sada spominje i glumu, premda mislim da će ga to proći. Jedno je vrijeme trenirao nogomet, a sad ga je to prošlo. Toliko je zaluđen plesom da mu je sport u drugom planu. Story: Što biste vi voljeli da bude? Volio bih da završi fakultet, ima dobar posao i bude odličan u tome. Story: Komu više slični? Vama ili supruzi? On je jedna velika mješavina nas oboje. Za­pravo mislim da najviše sliči na djedove. Story: Pomažete li mu oko nekih predmeta u školi? Danas je školovanje teže nego nekad, tako da mu svakako pomognemo oko nekih stvari. Ali ne iskorištava to. Story: Biste li ga podržali da jednom krene vašim stopama? Naravno. Ne bih ga odgovarao od toga i pokušao bih mu objasniti neke stvari vezane za taj posao. Story: Koja mu je vaša najdraža uloga? Vjerojatno ona iz ‘Naše male klinike’, jer su takve uloge djeci u toj dobi najzanimljivije i najdraže. Draga mu je i ona iz ‘Odmori se, zaslužio si’. Story: Pita li vas često za savjete? Kad je bio manji, ponekad me pitao. Sad misli da je najpametniji i da bih ja njega trebao pitati. U nekoj smo fazi nerazumijevanja njegova stila života i potreba. Story: A pribojavate li se dolaska puberteta? Više se bojim mogućih problema u školi, nasilja i prvih izlazaka nego samog puberteta. Nemam neki suludi strah od toga, ali ponekad razmiš­ljam o tome i pomalo me to počinje zabrinjavati. Story: Homoseksualci vas često stavljaju na liste najzgodnijih muškaraca. Kako biste reagirali kad bi vam sin jednog dana rekao: “Tata, ja sam gay!” Moram priznati da bi mi bilo teško. Ne bi mi bilo lako i jednostavno. Bio sam na tim listama, evo i sad u kazalištu igram homoseksualca, no ne bih sinu rekao: Čestitam Roko, to mi je oduvijek bio san. Kad bude odrastao čovjek, samostalno će donositi odluke, na koje ja neću moći utjecati. Story: Kakvo je vaše mišljenje o osobama istospolne orijentacije? Ne mogu o njima razgovarati kao o posebnoj vrsti osoba, zato što su za mene sve osobe iste. Mogu razgovarati o njihovoj orijentaciji, koja je za mene strana. Bilo koja osoba, bila ona homoseksualac ili heteroseksualac, može biti dobar prijatelj. Story: Biste li jednog dana voljeli imati još djece? Da. Story: Radite li na tome? Radimo već godinama. Stvar je zapela na Roku i sad... Što je tu je. Nikad se ne zna. Vidjet ćemo. Možda se još nešto dogodi. Story: Imate 44 godine, kako održavate tako mlađahan izgled? Je li riječ o dobrim genima? Imam razdoblja kad se udebljam, pa smršavim, zbog čega volim paziti na to što jedem. Nemam neki poseban recept. Ne idem na nikakve tretmane ni išta slično. Story: Vježbate li? Posljednjih nekoliko mjeseci. Story: Jednom ste rekli kako imate veliki strah od letenja, što najčešće liječite viskijem. Prakticirate li to još uvijek? Ne, zato što sam shvatio da ta metoda ništa ne pomaže. Zbog toga pokušavam manje letjeti avionom. Story: Gdje ste najdulje putovali? U Kanadu, gdje mi živi sestra. No teško bih se odlučio za let u Australiju. Trebao bih imati jako dobar razlog. Story: Čega se još bojite? Nemam neke velike strahove, u meni su više prisutne neke tjeskobe i neizvjesnosti. Trenutač­no se najviše bojim da ne ostanem bez posla, a usredotočen sam i na budućnost svog djeteta. Roko mi je najvažniji. Story: Također ste jednom izjavili kako najviše trošite na taksi, i to kad popijete. Dogodi li vam se to često? Koliko izlazite? Ne trošim previše na taksije, ali i dalje se dr­žim te metode. Ako popijem čašu više, kući idem taksijem. Kad je o izlascima riječ, moji su se baš prorijedili. Gubim želju za tim, ne mislim da nešto propuštam, a i ljepše mi je kod kuće. EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY Razgovarao Vinko Paić Fotografije Dražen Kokorić Stilist Marko Grubnić, asistentica Tea Samardžić