Ljeto je radno jer je jučer premijerno iz­veo predstavu ‘Tko je ovdje lud?’, ali pravi posao glumca i redatelja Marka Torjanca očekuje u rujnu, kada preuzima vodstvo šibenskog HNK. Osim posla, očekuje ga i preseljenje u grad na obali, a za sve to ima potporu svojih najbližih prijatelja, obitelji i sina Jana. S njim 43-godišnji glumac ima odličan odnos, a prije nešto više od godinu i pol dana, kada je Jan nastradao u prometnoj nesreći, s bivšom suprugom, glumicom Slavicom Knežević svakodnevno ga je posjećivao u Krapinskim toplicama, gdje se oporavljao... Story: Prvog dana rujna preuzimate vodstvo HNK Šibenik, zašto ste to isprva odbili? Postojali su neki preduvjeti za koje sam mislio da trebaju biti ispunjeni prije preuzimanja dužnosti. Nakon što smo se Grad, koji je osnivač Kazališta, i ja, kao odabrani kandidat, oko toga uspjeli usuglasiti, promijenio sam odluku. Po­sebno je važno da je postignut dogovor da zajednički kontinuirano radimo na rješavanju spornih problema vezanih uz područje financiranja. Story: Jeste li se i u kojem trenutku uplašili uloge vođe jedne institucije? Nisam. Story: Znači li to da se selite u Šibenik? Da. Vjerujem da ću uspjeti organizirati i posao i život tako da dođem i do Zagreba. Čim sam se prijavio na natječaj, preseljenje je bila opcija. Prvo sam svoje najbliže pitao što misle o tome i kada sam dobio podršku, odlučio sam se javiti. Story: Prije nešto više od godinu dana rekli ste da radite po 20 sati na dan, kako ćete sa­da sve stizati uz nove obaveze? Zahtijevat će neke organizacijske preinake. Planet Art nastavit će raditi s uigranom ekipom koja će preraspodijeliti neke obveze. Repertoar je već unaprijed zacrtan. Kad je Šibenik posrijedi, veselim se poslu koji nam predstoji posebno zato što vjerujem u ekipu u kazalištu koja se pokazala strastvena, željna i voljna posvetiti se poslu. Story: Kako je raditi s Natalijom Đorđević s kojom glumite u predstavi ‘Tko je ovdje lud?’ Prekrasno, ona je izvrsna glumica potpuno posvećena poslu. Story: Poludite li vi ponekad? Da. Mislim da nema čovjeka koji ponekad ne poludi, samo je pitanje kako to kanalizirati. Mislim da zapravo svakodnevno i više puta poludimo i onda možemo, primjerice, zapaliti ciga­retu, otići trčati, pustiti glasno glazbu, visiti na Facebooku, biti ovisan o bilo čemu, od kocke nadalje... najgora je varijanta iskaliti se na nekomu, a malo manje loša jest iskaliti se na nečemu. Mudrost je ovladati time. Story: Predstava propituje što danas znači biti normalan. Što vi pod tim podrazumijevate? Za mene to znači slušati sebe, vjerovati sebi, pitati se, biti dosljedan svom biću unatoč svemu što nas može pokolebati. Story: Kako se tomu oduprijeti? Djelovanjem u skladu s vrijednos­tima koje zastupate. Kompromisi koje činimo ili ne činimo oko tih vrijednost zauzvrat nas čine slobodnima ili neslobodnima, normalnima ili nenormalnima, nekompatibilnima ili kompa­tibilnima. Odmah se postavlja i pitanje gdje i kako između toga povući granicu i na temelju kojih vrijednosti se oni uopće percipiraju. Ponekad je bolje u tom smislu biti i nekompatibilan i imati svoj mir. Mirno spavati. I o tome govori ova predstava. Story: Vi mirno spavate? Da. Story: Predstava se dotiče i psihijatara, jeste li ikada potražili njihovu pomoć? Još nisam. Story: Mislite li da u današnjem svijetu, osim u psihijatriji, mnogi traže pomoć i u raz­nim tabletama za smirenje? To je postao dio svakodnevice. Istraživanja su pokazala da je u zapadnom svijetu depresija u porastu i da kreće prema samom vrhu liste ras­prostranjenosti bolesti. Život svakodnevno pred nas postavlja velike zahtjeve kojima je teško svima udovoljiti a da čovjek ne našteti sam sebi. Tehnološki napredak, uz to što je apsolutno fascinantan i neosporno poboljšava kvalitetu života i prostor osobnih sloboda, ponekad je očito previše zahtjevan. Moramo ga stizati. Kako bismo se mogli suočiti sa svim tim zahtjevima i preprekama, bilo kakvi lijekovi za smirenje postali su najprodavanija roba. I ne samo oni. Story: Kako ste odabrali baš tu predstavu? Zato što, kazališno zanimljivom formom, ukazuje na bolne točke i nudi percepciju današnjeg svijeta koji mi se čini da ćemo svi prepoznati. Riječ je o šest psihoterapeutskih seansi i jednom uvidu koji, čini mi se, jako dobro progovara­ju gdje smo danas, kamo idemo i postavljaju pitanje što i kako dalje. Uz to što je zabavna, pred­stava je i dovoljno refleksivna da se možemo nasmijati samima sebi i prepoznati se u nekim situacijama. Story: Prepoznali ste se u njoj? Da, naravno. Story: Spomenuli ste stres, kako se vi nosite s tim? Uglavnom druženjem s prijateljima, to mi se pokazalo kao najbolji antistresni program. Story: Stres je bio prisutan i prije godinu i pol dana, prisjetite li se katkad tog razdoblja? Tada ni na koji način nisam dopustio da me stvari koje su se dogodile svladaju i blokiraju. Samo sam gledao što se sve može učiniti, kako najbolje djelovati da krene nabolje. Story: Tko vam je tada bio najveća podrška? Slavica i ja međusobno smo si bili najveća podrška. I, naravno, obitelj. No sa svih smo strana doživjeli toliko veliku podršku od kolega, prijatelja, ljudi koji su nam se javljali, koje bismo slučajno susreli i imam dojam da smo pomoću te količine pozitivne energije i prošli sve to. Story: Kakav je vaš odnos s bivšom ženom? U dobrim smo odnosima, zajedno i radimo. Ovo što se dogodilo naš odnos je samo učvrstilo. Bez obzira na to što smo bivši, uvijek smo bili svjesni da imamo zajedničko dijete i da nikada ne možemo biti toliko bivši da bismo jedno drugome izašli iz života. Story: Je li teško graditi takav odnos? To se ne dogodi odmah i potrebno je neko vrijeme. No ne razmišljate u kategorijama ‘teško’ jer vam je oboma u interesu da dijete ima roditelje u zdravom odnosu. Story: Mislite li da i nakon razvoda obitelj ostaje obitelj ako je tu i dijete? Mislim da bi barem tako trebalo biti. Bez obzira na to koliko se vaše životne priče raziđu, dijete vas zauvijek i stalno povezuje. Story: Nakon Janove nesreće svakodnevno ste odlazili u Krapinske toplice, o čemu ste razmišljali dok ste vozili? O svačemu... tada sam ostajao sam sa sobom i ti su mi trenuci bili i potrebni i korisni. Story: Što ste osjećali kad je Jan ponovno progovorio, prohodao…? To se ni s čim ne može usporediti: sreća, strepnja i strah... Svi se ti osjećaji miješaju i ne usudite se radovati koliko biste željeli.

Story: Tada ste tražili utjehu u vjeri ili ste se oslanjali jedni na druge? Oslanjali smo se jedni na druge i, pretpostavljam, svatko na vlastitu snagu, duhovnost, no prvenstveno na konkretno djelovanje. Story: Koliko se vaš život promijenio? Znatno, pogotovo prvih godinu dana, kada je sve ostalo palo u drugi plan. No ne bih govorio o mijenjanju života. To je jednostavno postao moj život. I tako je i trebalo biti. Story: Je li se promijenio odnos sa sinom? Naš je odnos oduvijek bio dobar. U šali kažem da smo mi neka kozmička braća. Story: Je li vam ikada bilo žao što nije krenuo glumačkim stopama, nego upisao pravo? Ne. Važno je da je upisao ono što voli. Story: Kako mu je na fakultetu? Dobro, vrlo je zadovoljan. Story: Iako se o vašem poslovnom životu dosta toga zna, o privatnom je malo toga poznato. Jeste li zaljubljeni? Trenutačno nisam. Razgovarala Maja Šitum Fotografije Matea Smolčić, Andrej Kreutz / Pixsell