Damir Markovina: U pravo doba sva su mora pouzdana

Za glumca Damira Markovinu, široj javnosti poznatog po ulogama u tv-serijama ‘Villa Maria’ te ‘Balkan Inc.’, na poslovnom je planu godina počela burno. Naime, nakon nedavne zagrebačke filmske premijere ‘Lavandermana’, redatelja Zvonimira Rumboldta, u kojem tumači glavnu ulogu, brzo je na red stigla i ona druga, ali kazališna premijera. U zagrebačkom HNK, čiji je Markovina stalni član ansambla Drame devet godina, praizvedena je drama ‘Zagorka’, autorice i redateljice Ivice Boban, a u predstavi Markovina tumači čak tri uloge, od kojih je najveća ona bana Khuena-Héderváryja. Story: Trese li vas nervoza uoči premijere? Ako do dana premijere nisam mogao riješiti sve probleme vezane uz ulogu, taj dan to sigur­no neću napraviti. Određeno je uzbuđenje uvijek prisutno i motivirajuće. Ali s tim se već ob­računam nekim ritualom ili opsesivnom radnjom koju uvijek izvodim na dan premijere - pospremanje stana, primjerice. Story: Trenutačno se pojavljujete u dvjema ulogama: u ‘Lavandermanu’ glumite tipi­­čnog dalmatinskoga galeba, a u ‘Zagorki’ hrvatskog bana. Koju vam je bilo teže iznijeti? Film smo snimali potkraj kolovoza 2009., u Jelsi, Pitva­ma i okolici, isključivo vlastitim sredstvima, koja su bila ta­­kva da film zovemo prvim hrvatskim filmom bez budžeta. Drukčije ne bi išlo jer je ‘Lavanderman’, i prema veličini uloge i prema vrlo specifičnim uvjetima snimanja, bio toliko opsežan posao da ne vjerujem da bih uz to uspio realizirati bilo što drugo.

Story: Svako ljeto provodite u Lumbardi na Korčuli, odakle vam je otac. Jeste li ondje upoznali nekog tipičnog dalmatinskoga galeba, nekog tko vam je pomogao da skinete karakter za ulogu u filmu ‘Lavanderman’? Naravno. Odrastao sam u zlatno doba socija­lističkog turizma, koji je u kombinaciji s urođenim smislom za lijepo i hedonizam Korčuli dao mnoge heroje ljeta, koje sam imao čast poznava­ti. Korčulanin, pokojni Robert Tomović, autor je jedinog meni poznatog romana posvećenog galebovima i galebarenju - ‘Bra­tovština Labuda Lumbrelaša’, koji sam davno otkrio i često mu se vraćam i koji bih volio pretočiti na ekran. Story: Kako izgleda tipičn dalmatinski galeb? U očima moje majke, loše, ali ipak bolje nego u očima moje bivše djevojke. Mis­lim da svima ostalima uspije izmamiti osmijeh na lice već i samom pojavom - ukratko, Lavanderman. Story: Lavander je superjunak koji moć crpe iz biljke, a bori se protiv komaraca, moljaca, glavobolje, nesanice, vrtoglavice, bolesti jetara i slezene te ostalih zala. I veliki je zavodnik. Što vam je bilo najteže pri stvaranju uloge? Svladati jezik. Jelšanski je dijalekt definitivno najteži zadatak. Moje otočko podrijetlo nije puno pomoglo, dapače, forski (hvarski) je znatno drukčiji od korčulanskog ili lumbarajskog govora. Mjesec dana, satima sam na iPodu preslušavao izvornoga govornika, pokušavajući uhvatiti melodiju i naglasak. Nađem si poneku pogrešku svaki put kada gledam film, ali čini se da je to u granicama tolerancije kad su me pustili kući živa i neozlijeđena nakon jelšanske premijere. Bilo mi je puno lakše svlada­ti kajkavski kojim govorim kao Marko Labudan u ‘Brezi’ u HNK Varaždin nego jelšanski. Story: Je li vam ikad žao što ste prekinuli stu­dij medicine? Ne. U potpunosti sam zadovoljan svojim odabirom. Medicina je divna i humana stvar, ali ne mislim da bih bio sretniji. Story: Trenirali ste vaterpolo, svirali klarinet...Kako se dogodila ljubav prema glumi? Negdje između bazena i muzičke škole. Po­čelo je nastupima u mostarskim alter bendovima, suradnjom s amaterskim kazalištima, pa je naraslo do ljubavi koja je postala profesija. Odu­vijek sam volio kazalište i filmove, a roditelji su podržavali tu moju potrebu. Žao mi je što je grad u kojem sam odrastao, Mostar, izgubio interes za kazalište i kino, s obzirom na to da oba teatra životare, a kina nema. Story: Kako ste dobili nadimak Čiko? U Dalmaciji, pogotovo na otocima, mnoge obitelji koje se isto prezivaju dobijaju nadimke zbog lakšeg raspoznavanja, tako je obiteljski nadimak mojih Markovina u Lumbardi - Čiko, pa me tako zovu svi iz mjesta. Pone­­kad dodaju i zanimanje, pa sam Čiko Glumac. Story: Kakav je vas trenutačni status: sretno zaljubljen ili sretno slobodan? Trenutačno sam sretan i ne mislim da ljubav podrazumijeva gubitak slobode, dapače. Imam jako puno ljubavi u životu i zadovoljan sam. Story: U prosincu ste napunili 37 godina. Koje su idealne godine za brak, potomstvo? Ja još nisam donio takvu odluku pa doista ne znam, ali mislim da ću znati prepoznati pravi trenutak. Moj otac ima jednu divnu rečenicu, koju često citira: “U pravo su doba sva mo­ra pouzdana.” Vjerujem u to. Story: Što prvo primijetite na ženi? Uvijek je to dojam koji se stvori u prvih nekoliko sekundi. Neka energija, neko malo čudo koje se dogodi ili ne - doista je jednostavno. Iako smo, društveno, cijelu tu priču jako zakomplicirali. Mene osvoje iskrenost, samouvjerenost, originalnost... Story: Koliko ste puta bili zaljubljeni? Bio sam, ali doista, nekoliko puta. I sa svim važnim osobama u svom životu sam u dobrim odnosima. Story: I kakvi ste kad ste zaljubljeni? Blesav, uglavnom. Hiperaktivan. Story: Što mislite o instituciji braka? Ako par čini sretnim, odlično. Jedan lijepi tradicionalni običaj koji ne mijenja i ne jamči ništa. Iako ne mislim da je nužan. Story: A što mislite o istospolnim brakovima? Odobravam ih, naravno. Dapače, mislim da je obveza države da omogući jednaka zakonska prava svim građanima, bez obzira na njihovu spolnu orijentaciju. Smatram to mjerilom civiliziranosti društva. Story: Biste li podržali i inicijativu homoseksualaca o posvajanju djece? Nažalost, izrazi otac, majka i roditelj - često nisu istoznačni. Crna kronika i domovi za napuštenu i zane­marenu djecu svjedoče o tome. Biološki je jako lako postati otac, za to je potre­ban samo trenutak odsustva koncentracije ili kontracepcije, a jako je teš­ko biti roditelj u obiteljskom i odgojnom smislu. Za svako je dijete najvaž­nija ljubav tako da napuštenom djetetu spolna orijentacija roditelja nije na prvome mjestu. Grozno je kada je to samo marketinški trik ili trend. No ipak vjerujem u službe koje odlučuju o posvojenju i koje kontroliraju posvojitelje. U svakom slučaju, mislim da je važno da dijete raste uz nekoga tko ga voli i želi. Story: U čemu uživate kad ne radite? Volim izlaziti. Često odlazim u kino, kazalište. Družim se s prijateljima. Uz to, imam pu­no hobija. Trenutačno me drži biciklizam. Zavolio sam odlaske na regate. Imam neki novi odnos s morem pa jedva čekam proljeće jer ću više vremena provoditi na neudobnim krevetima i nemirnim vodama. Posljednje dvije godine idem na jogu. Budući da sam temperamentan, joga me smiruje. Danas, kad mi netko pred nosom zauzme parkirališno mjesto, samo potražim drugo. Story: Jako volite putovati. Prije ne­koliko mjeseci posjetili ste sibirski grad Omsk, gdje ste gostovali s predstavom ‘I konje ubijaju, zar ne?’ Gdje biste još putovali? U Južnu Ame­riku! Toliko sam o njoj čitao i gledao da mi se čini poznata kao moja dnevna soba. I Japan mi je jako zanimljiv. Story: Najimpresivnije mjesto? Palagruža i New York. Story: S kim obično putujete? Volim putovati sam. Ne volim klasični turizam ni grupna putovanja. Od onih sam koji će kad se probude, odmah otići u grad i istraživati novo mjesto. Mogu hodati cijeli dan, snimati kamerom i u hotel se vratiti tek kasno navečer, nestrpljiv da ujutro krenem na drugu stranu.