Skromnost je odlika velikih ljudi, a takvom jednostavnošću zrači i jedna od naših najuspješnijih manekenki, 24-godišnja Mate­ja Penava. Prve modne korake napravila je sa 16 godina u agenciji Midikenn i nije dugo trebalo da mladu Karlovčanku zamijete neki od poznatih svjetskih dizajnera u čijim je kreacijama koračala pistama Milana, Pariza i New Yorka. Unatoč tomu što je nosila revije razvikanih modnih kuća, bila zaštitno lice svjetske kampanje za Givenchyjev parfem Amarige Mariage, krasila stranice Marie Clai­rea, Ellea, Voguea, ove se godine odlučila posvetiti fakultetu. Manekenstvom će se, kaže, baviti do kada ne naiđe posao koji joj se učini zanimljivim. Nedavno je s Tanjom Ivanišević, Helenom Šopar i Ljupkom Go­jić Mikić snimila editorijal za novi broja StoryBooka posvećen preminulom vizažistu Tomi Vrbanu. Izme­đu fakultetskih obaveza i modelinga, Mateja vrijeme krati u društvu svojih prijatelja. Story: U novom broju StoryBooka Tanja, Hele­na, Ljupka i vi snimile ste editorijal posvećen vizažistu Tomi Vrbanu. Koliko ste dugo razmiš­ljale o tome? Ne mogu govoriti u ime Tanje, Ljupke i Hele­ne, no meni je neka vrsta posvete Tomi pala na pamet dan nakon što sam doznala za njegovu smrt, no u toj fazi nisam imala ideju kako bi to trebalo izgledati. Tek kad sam se ovo ljeto vratila u Hrvatsku, kontaktirali su me Saša Joković i Tanja Dragović koji su, čini se, na drugom konti­nentu razmišljali o istoj stvari. Tada sam doznala da i Ljupka i Helena sudjeluju u snimanju. Story: Sve ste ostvarile uspjeh u inozemstvu. Koliko se u Hrvatskoj cijeni to što ste napravile? Iskreno, ne znam. Nisam razmišljala o tome, o svom poslu kao nečemu što drugi trebaju cijeni­ti. Važnije je da nas cijene oni za koje radimo. Story: Prepoznaju li vas ljudi? Ne. Story: Izjavili ste da vam je želja raditi do tridesete, a onda ne želite da vas itko prepoznaje i smatra zvijezdom. Zašto priželjkujete anonimnost? Zato što je život dovoljno kompliciran i kad se odvija daleko od očiju javnosti, a i zato što mi se ne da zamarati time izgledam li dobro dok na trž­nici kupujem krumpire. Story: Malobrojni su oni koji znaju kakav je osjećaj kada svoje lice ugledaš na nas­lovnicama prestižnih časopisa. Koliko to, baš kao i to što ste nosili revije najboljih svjetskih dizajnera, utječe na vaš ego? Uspjeh u poslu uvijek mazi ego, ali nikada rad s velikim dizajnerima nisam shvaćala kao osobni kompliment. Osobno bi tek postalo kada ne bih do­bila posao do kojeg mi je bilo stalo. Story: Na koji način sačuvati samopouzdanje u svijetu u kojem te često odbijaju, a i konkurencija su vam brojne druge ljepotice? Ni sama ne znam. Možda razmišljati o budućnosti, misliti na život koji slijedi nakon manekenstva te što prije početi raditi na njemu. Kad osoba ima još jedan način vrednovanja samog s­ebe, a ne samo taj površni koji vlada u manekenstvu, lakše će podnijeti kritiku, konkurenciju i odbijanje. Uz to, treba biti pragmatičan, razmišljati o manekenstvu kao poslu, a ne životu.

Story: Postoji li iskreno prijateljstvo među djevojkama koje su si ipak u prvom redu konkurencija? Jeste li imali ružnih iskustava? Iskrena prijateljstva postoje u manekenstvu kao što postoje među suradnicima u svakom drugom poslu. Neke od mojih najdražih prijateljica su manekenke s kojima sam živjela i ponekad snimala. Nikada nisam smatrala da je njihov uspjeh nauštrb moga. Ako ja ne dobijem posao, to nije zato što mi ga je preotela neka druga djevojka, nego zato što moj izgled nije ono što su klijenti željeli. Tako da se ne sjećam nikak­vog ružnog iskustva.
Story: S obzirom na to da ste rano otišli iz Hrvatske, s koliko ste prijatelja ostali u kontaktu? Jesu li ljudi općenito promijenili odnos prema vama otkako ste postigli velik uspjeh? S dobrim sam prijateljima ostala u kontaktu i jedino sam propustila stvaranje novih poznanstava na fakultetu, a možda i pomalo zapustila određene veze zbog daljine i životnih okolnosti, no prava prijateljstva su se održala i čak postala čvršća. Ne primjećujem da me ljudi gledaju ili se ponašaju drukčije. U Karlovcu je sve onako kako bi, pretpostavljam, bilo da sam umjesto u Pariz otišla u Zagreb. Story: Dosta radite s ljudima. Znate li prepoznati kada je netko neiskren i zlonamjeran? Voljela bih reći da prepoznajem, ali ipak ću stati na onome - nadam se. Oduvijek sam se povodila za instinktom i nikada se zbog toga nisam ispričavala. Ako me netko ne zanima, ili mi se ne sviđa, nije mi važno je li dobra ili loša osoba, moj će kontakt s njom biti uljudan, kratak i neza­interesiran. No ljudi uvijek mogu iznenaditi tako da moj stav o nekome nije isklesan u kamenu.
Story: Što je najružnije što vam se dogodilo u karijeri? Možda trenutak u kojem sam shvatila da sam u ovom poslu samo potrošna roba i da to neće biti neka vrsta opipljivog i trajnog izvora zadovoljstva. Da se taj odnos svodi na uzajamno iskorištavanje i da se borim protiv vremena. Tada je uslijedi­la neka vrsta buđenja, ali onog koje te sili da napustiš predivan san i zamijeniš ga suhoparnom stvarnošću. Sve je izgubilo prvotni sjaj. Story: Je li vam ikada došlo da odustanete i vratite se u Hrvatsku? Tisuću puta. Dio odgovora sam već dala; buđenje i to, a ostali su razlozi pretpostavljam slični kod svih vrsta odustajanja, u svim aspektima života: umor, razočaranje, dosada, strah, manjak samopouzdanja, usamljenost, monotonija i slično. Story: Iz Karlovca ste otišli kao mlada djevojka. Prekinuli ste školovanje i odvojili se od roditelja. Biste li jednako postupili i danas?
Da, jer se ne poznajem onakvu kakva bih bila da sam ostala, a i nisam toliko naivna da vjerujem kako bih bila sretnija. Bila mi je pružena prilika koju sam iskoristila najbolje što sam znala. Mijenjala bih samo to da sam bila malo starija i zrelija. Story: Kako su vaši roditelji reagirali u tom trenutku na tu odluku? Roditelji su bili dio te odluke, njihova mi je potpora omogućila da skupim hrabrost i odvažim se učiniti nešto drukčije. Put kojim se rjeđe ide puno je strašniji kada njime koračaš sâm. Story: Vode li vas više razum ili osjećaji? Protiv osjećaja ne mogu, čak i kad bih željela. Story: Rekli ste da niste fascinirani svjetskim facama. Tko vas fascinira? Moja majka koja je najveća faca na planetu. Iskreno mogu reći da bez njezine spremnosti da žrtvuje sve za mene, bez njezina strpljenja i predanosti nikada ne bih bila ni uspješna ni sretna. Story: Što mislite da su vaše najveće kvalitete? Kad mi je do nečega stalo, kad sam inspirirana ili zaintrigirana, pre­dana sam, temeljita i ne odustajem. To je jedino što mi pada na pamet. Mislim da imam puno više mana. Story: Kako se ponašate kad se zaljubite? Glupa sam, poput većine. Opči­njena, optimistična, lakovjerna, pu­na energije, slijepa, a i gluha, vese­log koraka, makar išla ravno u provaliju. Story: Prošli ste dosta toga. Zamjećujete li zre­le i podjednako uspješne muškarce ili smatrate da se suprotnosti uistinu privlače? Suprotnosti se mogu privlačiti, ali prema mom iskustvu, takve veze rijetko opstaju. Kompati­bilnost je veliki plus u dogotrajnoj, ozbiljnoj vezi, iako ponekad može biti malo dosadna. A kad zamjećujem, ni sama ne znam na što obraćam pozornost, najčešće se sve dogodi u jednom trenutku na nekoj potpuno nesvjes­noj razini i nakon toga jedino vidim tu osobu koju sekundu prije nisam primjećivala. Story: Bez čega nikada ne izlazite iz stana? Mobitela, sunčanih naočala i ključeva od stana. Story: Na što najviše trošite novac? Na obrazovanje, putovanja, hobije i druženja s prijateljima. Shvatila sam da su te stvari isplativije od cipela i dizajnerskih torbica, a i da mi pružaju puno više zadovoljstva. Story: Sa 24 godine postigli ste više nego netko tijekom cijelog života. Je li vam žao što ipak niste iskoristili svoje tinejdžerske godine? Nije. Kad se sjetim sebe u tim godinama i kad vidim današnje tinejdžere, sigurna sam da sam vrijeme iskoristila na najbolji mogući način. Story: Koliko vas je manekenski posao promijenio? Učinio me puno fleksibilnijom, snažnijom, ali me i dosta umorio. Danas sam sposobna prilagoditi se gotovo svakoj situa­ciji i iz nje izvući ono najbolje; sprijateljiti se, udomaćiti, napredovati. Također sam zbog svog posla iskusila ‘stvarni svijet’ i na taj način shvatila koji su mi prioriteti u životu, koliko sam energije i vremena voljna žrtvovati za novac, a gdje se nalazi ona gornja granica nakon koje moje vrijeme postaje neprocjenjivo. S druge strane, u proteklih sam nekoliko godina doživjela velike krize, poraze, izdaje i razočaranja - od kojih su neka bila gotovo pa nepodnošljiva s obzirom na moju dob. Sve to iscrpi osobu, posebno onu koja se tek treba uhvatiti ukoštac sa životom. Story: Smanjili ste radni tempo. Hoće li vam s vremenom početi nedostajati ta užurbanost? No to ne znači da sam smanjila tempo kojim živim svoj život. Višak slobodnog vremena popunila sam drugim obvezama i postavila si nove izazove. Story: Kakvi su vam planovi za idućih nekoliko godina? Studirati, diplomirati i u međuvremenu otkriti čime se želim baviti nakon manekenstva.

Razgovarala Nikolina Kunić Fotografije Matea Smolčić Šminka Ana Rajić Frizura Salon Ruža Styling Petar Trbović