Branko Schmidt: mračnjak sam po prirodi

Kao što je za uspješnog 52-godišnjeg osječkog redatelja Branka Schmidta najveći i­z­azov u karijeri bio snimiti realističan film o mračnijoj strani života, tako je izazov razgovora bio iz vrlo emotivn­o­g, a­l­i zatvorenog Slavonca, koji uporno skriva svoje osjećaje, doznati zbog čega se smatra mračnjakom po p­r­i­r­odi. Njegov posljednji pečat koji će teško izblijedjeti n­a repertoaru domaćih filmova jesu ‘Meta­sta­ze’ u k­o­jima se hrabro dotaknuo margine hrvatskog društ­v­a. Životni bedem te intrigantne slavonske duše su o­b­itelj, supruga i kćeri, s kojima je mir pronašao daleko od grada, u selu Kupinečki Kraljevec. No posljednjih ga godina srce vuče negdje drugdje... Story: Vaš osmi film ‘Metastaze’ prošao je jako dobro kod publike i kritike. Jeste li vi zadovoljni? Da, mislim da smo napravili odlič­nu stvar što smo film pustili u kina p­r­ije pulskog festivala. Film je pogledalo 30 tisuća ljudi, a u jednom je trenutku jedan suradnik stavio film na internet. A kad se mog­a­o skinuti film, kinodistribucija je propa­la. Obi­č­no se u kinodistribuc­i­j­u ide na jesen, nakon pulskog festivala, a iako nas je direktor festivala upozoravao da ne idemo prije u distribuciju, mi smo to napravili. Mislim da je to bio dobar potez. Sve su kritike jako dobre, a posebno me veseli što sam se vratio iz Mo­skve, gdje je na A festiv­a­lu film ‘Meta­staze’ bio u dvije natjec­a­teljske kategorije. U Moskvi nismo n­i­šta osvojili, ali bila je jako velika p­o­sje­ćenost, veliko zanimanje za film, odlična pre­sica. Čini se da Ruse zan­i­m­aju takve stvari, imaju slične probleme.

Story: U ‘Metastazama’ su glavni motivi narkomanija i alkoholizam, a u filmu ‘Put lubenica’ obradili ste temu trgovine ljudima i branitelja oboljelog od PTSP-a. Zašto birate zahtjevne teme? Inače sam mračnjak po prirodi. ‘Metastaze’ su težak film u kojem se 80 posto vremena smije­te, sve je tragikomično. Bilo je kritika da se prika­zalo prelako, da je trebalo podcr­tati društveno crnilo. Ali ako želiš publici prod­a­ti neku tešku stvar, moraš joj dati neki mamac, a mi smo dali h­u­mor koji je mali trik kojim smo pokazali dio hrvatskog društva. Story: Dakle, kroz život vas rijetko vodi humor? Ne može se reći da sam cijepljen od humora, što se vidi i u filmu. Neke replike filma, primjeri­ce ‘krpa Sava’, ušle su u narod. Ipak, nisam od onih koji s­v­e gledaju kroz ružičaste naočale. Kad primijet­i­m neki problem, potreban je proces da to prođe k­r­oz mene. O samom redatelju ništa vi­še ne gov­o­ri od njegova filma, vidi se tko je mračnjak, d­uhovit, štreber, tko precrtava kadrove, tko je lijenčina... Story: Iz Zagreba ste se preselili na selo. Da­nas s obitelji živite u Kupinečkom Kraljevcu, kako to da ste se odlučili na to? Rodio sam se u Osijeku, kao i mo­ja su­pruga, bili smo gradska djeca, no p­o­stojala je opasnost da će ‘91. Osi­jek p­r­oći kao Vukovar pa smo sku­pi­li novac i kupili kuću u Kupinečkom K­r­aljevcu, koja je bila rezervni položaj i za roditelje. Prije toga supruga i ja s­t­a­n­ovali smo u Petrinjskoj u Zag­re­bu, i to od 1978., kad sam upisao studij u Z­a­grebu. Kupili smo to samo na jednu godinu i mislili da ćemo se mak­n­u­ti. Prvi sam put imao veliki dnevni boravak, psa, vrt, što mi se svidjelo. To mi je bilo otkriće jer sam o­d­gojen u stanu. Kako su godine išle, tako smo uveli g­r­ijanje, pa krov i tako 19 godina. U međuvrem­e­n­u su se rodila djeca. Eva ima trinaest, a Ema devet godina. Story: Jeste li razmišljali o povratku u gradu, ne ograničava li vas malo život na selu? Svake zime zapadamo u krizu. Ujutro odem na posao u Zagreb, vraćam se po mraku. Kad dođe Uskrs, Zagreb nam ne pada na pamet. Iako s­v­ake godine kažemo da se selimo u Zagreb, ipak ostajemo u Kupinečkom Kraljevcu. Razmišljamo i donosimo najčvršće odluke da se vratimo u grad jer je nezgodno z­bog djece s obzirom na to da ih moramo voz­i­ti u školu i na­t­rag. Život na selu me og­ra­ničava jer kad se nav­a­čer vratim, ne ide mi se u kaza­lište ni u kino, nemam energi­je za povratak u grad. Djecu sigurno ogra­ni­ča­va jer u okolici nemaju baš vršnjaka pa više vremena provode na internetu. Story: Što kažu na to vaša žena Blanka i kćeri Eva i Ema? Curama sve više nedostaje grad, rekao sam im da do fakulteta jednostavno moraju izdržati. Story: Komentiraju li one vaše filmove? Supruga komentira, a i cure sve više. Blanka je defek­tolog; hvala Bogu što je izvan moje profe­sije, smatram da je zato naš brak tako dugovječan. Djeca se sve više zanimaju za moj posao. Starija Eva želi biti glumica, a ja je odgovaram jer znam kakav je to posao, znam da je teško postići nešto u tom području. Ako dij­e­t­e uistinu želi, bit ću zadnji k­oji će to braniti, ali pok­u­šat ću je odgovoriti. Mlađa je zasad realističnija od starije. Ne znam što će biti, ali nije tako zainte­resira­na za glumu. Razveselila bi me kad bi p­ostala redateljica. To bih prije podržao nego glumu jer ba­rem ja ne želim biti predmet na polici. Kao glumac ne znaš hoće li te netko odabrati ili neće ili jednostavno nemaš sreće, bez obzira na talent. Kao reda­telj možeš utjecati na nešto, imam osjećaj da ti pruža veću kontro­lu nad tvojim životom. Story: Kaže se da ljudi na selu postaju romantični, je li i kod vas takav slučaj? Niti vidim niti čujem u kojoj idili živim, a pogotovo to ne vide moja djeca. Počinjem sanjati o betonu, kako bi bilo romantično sa mojoj ženom otići u neki lažni kafić. To je teško opisati. Najteže mi je zimi navečer, teško mi je ispuni­ti vrijeme, a u gradu znam kako bih ga ispunio. Čim prođe siječanj, osjećam da život ponovno počinje kolati mojim v­e­nama. Najteže mi je božićno razdoblje tako da mi je to postao blagdan koji ne mogu smisliti. Toliko je lažan, milijunima kilometara od o­nog što bi trebao biti. Nedostaju mi ljudi k­o­jih više nema, roditelji, za razliku od Uskrsa kad se sve budi i moj život na selu počinje i­m­ati smisao. Story: Kad ste upoznali suprugu Blanku? Supruga i ja zajedno smo od prvog razreda s­r­ednje škole, bili smo susjedi u Osijeku. Naravno da je bilo kriza i prekida jer je sav taj posao pun emocija - kad napravite film, pa vas hvale, pa pop­ljuju, sve to ona prolazi sa mnom. Meni je kod žene najvažnija osobnost. Da bih s nekim bio, ljubav je ono što me drži za nekoga, to je hrana za preživjeti dan, ovisnik sam o ljubavi. Drago mi je što mi je žena neutraln­o­g zanima­nja. Ne bih mogao zamisliti vezu s glumicom, smat­ram da je jedna taština u kući sasvim dovoljna. Story: Slavite li godišnjice, rođendane...? Ne volim ništa slaviti. Posljednje što smo obilježili bila je proslava prije dvije godine, ‘Sto godina Schmidta’, kad smo o­boje slavili 50 godina. Prije je svaki vikend bila zabave kod mene, no prestao sam s tim. No obilježi­mo važne događaje. Danas sam najsretni­ji kad sam sâm kod kuće s obitelji. Sjećam se svog tate, kad je napunio pedeset, počeo se manje družiti - povijest se očito ponavlja jer mi premijere, fešte i sve ono što ide uz moj posao postaje beskrajan napor. Story: Jeste li čovjek koji pokazuje osjećaje? Ne baš, za razliku od moje žene koja se razveseli sva­koj sitnici pa je lijepo darovati joj nešto jer uistinu rea­g­ira prekrasno. Ubrajam se u one koji nisu euforični... Story: Jednom ste rekli da ste se kao mladi r­e­d­a­t­elj zakleli da se nikad nećete vjenčati i imati djecu, no danas je drukčije. Kad provedete jednu noć pokraj kreveta boles­nog djeteta i vidite koliko pati, a vi mu ne možete pomoći, shvatite da su svi cirkusi kojima se bavimo, sve energije i taštine nevažni. Boga molim za zdravlje ljudi koje volim i koji su mi be­dem, a za sebe ne tražim ništa. Story: No sigurno ima smijeha kod vas s obzirom na to da vam na večeru često navrate prijatelji Miroslav Škoro i Ivo Gregurević. To je bilo ovog proljeća, gledali smo radnu verziju ‘Metastaza’. Kuhao sam čobanac koji je Škoro popljuvao, rekao je da će skuhati bolji, no još to nije napravio. Napravio je izvrsnu glazbu za moj film ‘Put lubenica’ i osvojio međunarodnu nagradu za glazbu. Story: Kako to da ste se odl­u­č­ili na režiju, jesu li vas roditelji podržavali? Rano sam išao u amaterski kinoklub u O­sije­ku i snimio prvi amaterski film. No roditelji nisu imali novca za studij u Zagrebu pa sam upisao ekonomi­ju u Osijeku. Na­kon dvije godine studiranja, u tajnosti sam otišao na prijemni u Za­greb i primili su me na Akademi­ju. Tata je burno reagirao, nije želio razgovarati sa mnom, rekao mi je da mogu ići, ali da me neće financijski pomagati. Po­sli­je mi je rekao da je shvatio koli­ko to želim i da će mi pomoći ko­liko može. Kad sam počeo ra­diti nešto za televiziju, nitko nije bio ponosniji od njega. Mama me od početka podržavala. Režija je svakako ono što sam oduvijek želio raditi.