Zavesti ženu lijepoga glasa za Don Juana nije nikakav problem, a njegov šarm bio je koban i za 37-godišnju Ivanku Mazurkijević. Ne, nije ona nesretno zaljubljena u jednog ženskara, nego glumi i u istoimenoj predstavi kazališta Ulysses. Iako joj je ljeto rezervirano za rad, pjevačici Stampeda posao olakšavaju predivni Brijuni na kojima boravi s ostatkom kazališne ekipe. A i pomalo asketski život nije problem kada ti “zebra prekida rečenice ili bufloni skaču po izgubljenim badićima na livadi”. Story: Kako ste zadovoljni s ‘Don Juanom’? Stvarno sam jako zadovoljna, znam da zvuči kao floskula, ali ne mogu je ne izreći. Ovo je ljeto za pamćenje. Story: Kako je došlo do suradnje s Teatrom Ulysses? Redatelj Paolo Magelli i ja poznajemo se malo više od dvije godine. Upoznala nas je Senka Bulić na ‘Piru malograđana’, u toj sam predstavi radila neke glazbene intervencije. On je genij i ne znam nikoga tko je s njime radio da se nije u njega zaljubio, naravno platonski. Story: Okrećete li se to nekim novim umjetnostima nauštrb glazbe i izdavanja novih albuma? Sve je ovo glazba, ali danas je izdavanje albuma kao skupljanje poštanskih maraka. Tehnologije napreduju i nemamo mi tu što kukati. Imam nekomercijalni habitus i iako je Stampedo radiofoničan i iako smo imali neke svijetle trenutke, nikada nećemo imati milijunsku nakladu. Ali snimit ćemo novi album, imamo već dosta materijala. Ne znam kada će točno krenuti, trebalo bi u razdoblju od godinu dana. Story: Što vas motivira na umjetnički rad? Na jedan me čudan način motiviraju rokovi. Kada nemam neki krajnji rok, opustim se i ništa ne radim, ali, koliko to zvučalo paradoksalno, najbolje ideje dobijem u zadnji čas ili na silu. Autoriteti, neki ljudi kojima se divim, mogu me zastrašiti i tako uplašena dobro radim. Dobro radim pod pritiskom, barem je zasad bilo tako. Story: Postoji li kod vas strah od kritike? Ne postoji toliko strah od kritike koliko strahujem je li ona u pravu. Kada nešto napravim jako dobro, okrenem se oko sebe i želim pohvalu, a kada nešto napravim loše, željela bih se skriti u mišju rupu. Bavim se javnom djelatnošću pa sam se morala pomiriti s tim da ću imati najbolji i najlošiji dan, a moje me reakcije na to čine čovjekom. Zabrljala sam nekoliko puta, ali treba se nasmijati i te kritike shvatiti kao dio života. Kakav je uspon ako nema pada?! Story: A najveći kritičar je? Mama Nevenka, ona je rendgen, vidi kroz sve i uvijek je u pravu. Uzruja me negativna i opravdana kritika, ali nakon kratkog egocentričnog dječjeg uzrujavanja je prihvatim. Volim konstruktivnu kritiku i ljude koji ti kažu nešto da bi ti pomogli. Story: Rekli ste da volite pravi savjet u pravom trenutku, koji je najbolji koji ste ikada poslušali? Nema baš nijednog koji pamtim, ali kada ti je teško ili lijepo, treba pjevati jer kroz pjesmu čovjek rješava stvari sam sa sobom, to je za mene najbolja vrsta ozdravljenja i oduševljenja. Ali za savjete se uvijek obraćam genijalnoj Coelhovoj knjizi ‘Ratnik svjetlosti’. Story: Rođeni ste u Njemačkoj i ondje ste živjeli, što vas je nagnalo na povratak? Žal za domovinom i narodom kojemu pripadaš, tipična gastarbajterska priča. Svugdje se prave te neke ograde od kojih želiš pobjeći, ne želiš se osjećati kao građanin drugog reda. Ipak, gdje god dođeš, uvijek će postojati neki koji će te staviti u neke redove, mezanine ili balkone… Smeta mi što smo dosegnuli mogućnost da slobodno živimo, a nikako da je počnemo konzumirati na pravi način. Story: Imate li vi svoga Don Juana? Nemam svoga, imam onoga koji je svačiji tu i tamo. Ponekad naletim na Don Juana koji nije samo moj, ali s obzirom na to da su to neki magični ljudi koji su zaslužili taj epitet, u tom trenutku ne znam da sam samo jedna u nizu. Toga postajete svjesni tek poslije. Svi smo mi u nizu, ali kod Don Juana to je prilično okrutno i to ga čini različitim, on priča jedno, želi drugo, a radi treće. Story: Jeste li u vezi? Nisam, ali sam od trećeg razreda osnovne zaljubljena - što sretno, što nesretno ili u više ljudi istodobno ili dugo u jednoga. Sada sam sama, ali nikada nisam bila tako prazna, a tako puna. Ljubav je najljepši eliksir života, ali sam sada prvi put shvatila da je ovo genijalno. Mogu gdje hoću, nitko te ne ograničava... Trenutačno sam si najvažnija, osim, naravno, obitelji. Ljubav je prekrasan užitak, ali i teret koji ja sada nemam i nekako lebdim. Story: Čime vas muškarac može privući? Jako gledam humor u posljednje vrijeme, tijekom godina estetika i vrijednosti se mijenjaju. Kad sam bila mlađa, gledala sam dosta fizički izgled, a sada ako je netko zgodan, nije preduvjet da ga nastavim gledati. Ako je netko samo atraktivan, a to ne može podcrtati nekom vrstom humora, karizmom ili čvrstim pogledom, kod mene nema budućnosti. Jako je važno da se možemo zajedno smijati. Gledam ljude i tražim gdje su im bore, zanimaju me oni koji imaju bore smijalice. I zato mislim da estetska kirurgija ne treba toliko napredovati jer nas te bore određuju i ubrzavaju proces upoznavanja u srednjim godinama. Story: Srednjim godinama? Da, to mi je jedna novinarka rekla. Imala sam 31, vozila sam, ona me nazvala i rekla da bi napravila priču o mojim srednjim godinama. Umalo sam se sudarila od šoka. Kao da me nazvao sam Bog i obznanio da mi je mladost prošla. Story: Kakvi ste u vezi? Želim ugoditi, ali da se i meni ugodi. Ne dramatiziram, za sada nisam imala nikakvih kritičnih trenutaka, čak ni kod prekida. Sve je nekako klizilo. Za mene je ljubav uvijek bila nešto lijepo, čak i kada je završavala. Story: Kako gledate na brak? Doživjela sam trenutke kad mi se činilo da bi vjenčanje bilo super, a i druga strana je isto mislila, ali nikada se nije ostvarilo. Bilo mi je važnije da i osoba s kojom sam bila to želi, a ne toliko da se to realizira. Voljela sam imati osjećaj da ako želimo, da to i možemo. Jako sam teška u tim nekim stvarima, studiram već petnaest godina, imam problem s krajevima, s papirima, sa završecima. Za mene kao da je to sve gotovo i podsvjesno ne želim staviti točku na neke stvari, više volim tri točkice. Volim to kod sebe. Story: Biste li željeli imati djecu? Ne po svaku cijenu. Neko sam vrijeme ozbiljno razmišljala o posvajanju, a potom su se dogodile neke stvari pa nisam stigla. Zakoni nisu baš pozitivno nastrojeni prema slobodnim umjetnicima. Može se posvojiti, ali uz jako puno truda koji, priznajem, nisam uložila. Divim se ljudima koji su to uspjeli, to je za sada moj neuspjeh, ali okrećem se u tome smjeru. Ništa me ne tjera da imam dijete koje će imati iste oči kao ja, to mi je važno kao i prošlogodišnja moda. Story: Je li vaš stil odijevanja također vaš umjetnički izraz? On je prvi došao. Mama mi je rekla da sam od prvog dana vrtića imala neki svoj stil. Uvijek sam voljela boje i kombinacije, to mi je fascinantno i poput terapije. Percipiram boje na jedan optimističan način, duh i tijelo mi živnu kada vidim boje. Story: Što vas može povrijediti? Najviše me mogu povrijediti prijatelji. Jednom me povrijedio bliski prijatelj, odnosno više sam bila razočarana njime, ali i sama sobom. Pitala sam se kako sam mogla imati takvu osobu za prijatelja. Ali to su neke srednjoškolske zabune. Posljednjih petnaest godina imam isti krug prijatelja koje kao da sam nekom srećom odabrala. Mogu reći da sam osoba s možda najmanje ožiljaka od svih ljudi koje poznajem. Znam što su smrt i gubitak, i to mi je veliki ožiljak, ali i dio života koji se jednostavno mora upoznati. Story: U jednom ste intervjuu rekli da uživate u sado-mazo seksu? To nije točno, bilo je pogrešno preneseno. Cure koje su radile intervju bile su super, ali ja nisam bila fer jer sam pristala razgovarati o seksu s namjerom da ništa ne kažem. Počela sam filozofirati i bilo mi je žao što naposljetku nisam ništa rekla ni o čemu. Na posljednje pitanje o tome volim li da me netko udari po guzi, rekla sam kako to nije nikakav problem, tek toliko da na nešto potvrdno odgovorim. Ispalo je potpuno drukčije nego što sam mislila. Ali udarci, tučnjava i bilo kakva fizička zlostavljanja za mene nemaju nikakve veze sa seksom. Nadam se da moj budući to nije čitao i da me neće zatući u nekoj mračnoj noći zbog loše definiranog članka... Nisam sado-mazo, konzervativna sam i jako mi dugo treba da pustim nekoga u svoj život na taj način. Ali to je moj izbor i to je ta sloboda da mogu biti i konzervativna ako želim. Nisam u kavezu i konzervativnost mogu odložiti u korist veće strasti, ali ona mora biti nešto posebno. Story: Što nikada ne biste prihvatili? Riječ ‘nikad’. To moram izbjegavati i jako sam oprezna s njom. Nikad - to je provokacija. Genijalna mi je ta James Bond filozofija i filozofije bakinih izvezenih stolnjaka. Story: A što ne biste nikada oprostili? Prije ne bih oprostila nevjeru, sada bih. Moraš se naći u nekoj situaciji i biti u njoj. Nikada ne bih prosuđivala o nekim ljudima a da u potpunosti ne znam o čemu je riječ. Kratkotrajne presude, poput onih da je preljubnik uvijek krivac, prerasla sam prije nekoliko godina. Uvijek postoji dvoje, ponekad i troje. Sve bismo htjeli pojednostavniti, ali to nije nikada tako. Story: Koja je vaša neispunjena želja? Ovisnik sam o putovanjima i glazbi i željela bih spojiti te dvije strasti. Htjela bih surađivati s nekim ljudima, ne treba biti nitko poznat, samo da je riječ o zanimljivim ljudima i različitim kulturama. To si želim, glazbeno putovanje.
Razgovarala Maja Šitum Snimio Tomislav Može Šminka Marija Bingula Styling Romano Decker Zahvaljujemo Upravi Nacionalnog parka Brijuni
