Život ide dalje, život brzo prolazi..., ali u Vrboskoj na otoku Hvaru lakše ga je podnijeti uz umirujuće šumove mora. Svoj je mir ondje pronašao i legendarni pjevač grupe Plavi orkestar, 45-godišnji Saša Lošić. Ipak, uživanje mu kvare dvije stvari: ozljeda noge koja mu pomalo otežava kretanje i prisilna samoća s obzirom na to da njegova dugogodišnja djevojka Špela Možina zbog posla boravi u Bruxellesu. Ovih će se dana zabaviti u rodnom gradu, gdje će biti dijelom 15. Sarajevo Film Festivala. Story: Film Pjera Žalice o Plavom orkestru, suprotno najavama, ipak neće otvoriti Sarajevo Film Festival? Već se dvije godine snima film radnog naziva ‘Plavi orkestar’, gdje smo kroz prizmu jednog istočnoeuropskog benda pokušali ispričati priču o vremenu, našoj generaciji, životu koji smo živjeli i pitanjima na koje smo željeli naći odgovore. Uz ljude koji su vezani za karijeru grupe, naših prijatelja i rodbine, intervjuirali smo i javne osobe koje su važne za doba u kojem smo živjeli: Stipu Mesića, Gorana Bregovića, Radu Šerbedžiju, Milana Kučana, Laibach, Idole, Severinu, Arsena Dedića... Žao nam je što nećemo otvoriti festival jer bi to bio prirodan početak života našeg filma. Story: Nedostaje li još puno do završetka? Pjer kaže da je bolje imati film kakav je zamislio nego da ga napravimo brzopleto. Snimit će se i istoimena serija koja će dati više prostora ljudima s kojima smo razgovarali. Dugo sam se opirao snimanju jer mislim da smo premladi za rezimiranje karijere. Ali kada sam vidio da kao posrednik mogu pridonijeti da se kroz razgovore ostavi neko kulturno i duhovno naslijeđe, učinilo mi se to jako dobrim razlogom. Story: Kako ste se odlučili na ponovno okupljanje Plavog orkestra? Kod Plavog orkestra to je uvijek stvar trenutka. Nismo znali da ćemo ove zime ponovno postati članovi grupe Plavi orkestar, ali čini se da nitko od nas nije želio propustiti taj trenutak. Ne volim patetične oproštajne turneje, ali imam snažan osjećaj da je ovo zatvaranje jednog kruga. Story: Kad ćete izdati novi album? Već je trebao izaći singl ‘Revolucija’, ali zbog obiteljskih obveza, otac mi je imao zdravstvenih problema, sve sam pomaknuo. Sada je bolje pa ćemo u rujnu izdati singl, a potkraj listopada ili početkom studenoga album. Story: Hoćete li imati samo manje koncerte ili ipak planirate puniti i velike stadione? Producenti iz cijele regije gledaju naš povratak većim nego što ga mi sami zamišljamo. Žele veće prostore, ali odsvirat ćemo malo koncerata, onoliko koliko nama bude energetski dobro. Kad ponavljaš koncerte iz dana u dan, to postaje automatizam i počinješ gledati kako je zavarena scena, misliti o nečem drugom dok pjevaš. Story: Jeste li Plavi orkestar osnovali i zbog lakšeg osvajanja djevojaka? Koliko se sjećam, uz taj motiv da budeš netko i osvojiš baš tu jednu koja te nije primjećivala u gimnaziji, postoji i snažan umjetnički motiv. Nije to bila samo prazna pop glazba. Story: Smatrate li da i danas imate puno obožavateljica? Ne. Tada je bilo nemoguće proći ulicom. Kad je sve počelo, živjeli smo u predgrađu Sarajeva i poštar nam je donosio pisma u velikim vrećama. U početku je moja majka odgovarala na sva pisma. Poslije su na naše adrese počele dolaziti i ekskurzije. Svakih su deset dana dolazili autobusi puni obožavatelja vidjeti gdje živimo. Prošlo je to kao san, ali da mogu birati, ne bih ponovno odabrao ovaj put. Story: A koji biste? Bio bih dizajner i radio neki posao koji nije atraktivan javnosti. Story: Razlikujete li se sada kao umjetnik i tinejdžerski idol s početka karijere? Neki estradni štabovi nisu mogli svladati euforiju koja se tih osamdesetih spontano rodila oko nas pa su nas stavili u tu ladicu tinejdžerske atrakcije. Mi smo uvijek bili pop art bend, nikada nismo imali namjeru biti tinejdžerski bend, ali nismo mogli spriječiti te neke nuspojave na koncertima. Uvijek smo voljeli eksperimentirati, pjesme su imale ironičan odmak, ali kad su se prodale u pola milijuna primjeraka, svi smo ušutjeli. Možda je tu naša pogreška što smo se uljuljkali u spokojstvu mainstreama. Story: Što je ono što vas motivira na stvaranje? Ne želim racionalizirati taj proces, lovim trenutke. Inspiracija mi sleti kao kondor na nekim najneočekivanijim mjestima. Kada želiš pisati, ništa ne napraviš. Davno sam naučio da moram slušati svoje srce, raditi ono što bi i meni bilo zanimljivo, a te pjesme prepoznaju i drugi. Story: Skidate li ikad kapu? Samo u trenucima ronjenja i kad idem na tržnicu - koliko stane krumpira i repe u nju. Moja kapa nije estradni stereotip, nosim je još od gimnazijskih dana. Gledam na to kao svoju uniformu, a ako sam u javnosti, baš kao i poštar, nosim uniformu. Kad bih napokon skinuo tu kapu na koncertu pred dvadeset tisuća ljudi, imam osjećaj da bi svi izašli iz dvorane. Story: Želite li se preseliti na Hvar? Čini mi se da sam jedini životni kontinuitet ostvario na Hvaru, tu sam od prve godine i želim ovdje ostarjeti. Prvi sam put ovdje došao u zimu 1965. Imali smo kuću, koju su moji poslije prodali. To mi je teško palo, ali nastavio sam dolaziti i dalje, a nadam se da ću uskoro i ostvariti svoj stari san, živjeti ovdje. Najveći mi je kompliment što me barbe pozovu da sjednem s njima na klupu, to ne može svatko. Story: Živite u Sloveniji, zašto ste se ondje preselili? Došao sam kad je bio neki humanitarni koncert za Bosnu. Misliš da je nešto privremeno pa se okreneš i vidiš da je prošlo 15 godina. Moj je život u fluidu, najljepše mi je kad sam na putu, to je moja baza. Ipak, ljudi koji čine tvoj život su najvažniji, gdje god oni bili. Story: Dakle, ostali ste zbog Špele? Da, to je primaran i najjači razlog. Story: Špelu ste upoznali prije 15 godina, kako, gdje? Joj, ubit će me Špela... Bio je sunčan dan, sjedio sam ispred neke galerije, bile su mi potonule sve lađe. Prošla je neka djevojka, ja je pogledam, a ona mi se samo nasmije. Mislio sam, nisam ja te sreće, ovakve samo promaknu i nikada ih više ne vidiš u gradu. Nakon tri mjeseca vidio sam je u nekom kafiću. U glavi mi je odzvanjalo - ovaj trenutak ne smiješ propustiti. Rekao sam: “Sjećaš li se da smo se vidjeli ispred one galerije?” Ona je rekla: “Da,da, nasmijala sam se.” Tako smo počeli razgovarati i otkrili da volimo iste knjige, glazbu... Tako to krene, ništa spektakularno. Story: Planirate li brak i djecu? Znam da sam propustio neke vlakove, nije bio neki poseban razlog za to osim te, tipične za glazbenike, kasne zrelosti. Nadam se da ćemo u godinama koje slijede uspjeti realizirati taj san. Volio bih, nemam ništa protiv, ali u životu mi se sve događa u pogrešnom trenutku - ili prerano ili prekasno. Ne žalim se i ne želim dopustiti da išta pokvari moj optimizam i znatiželju. Stalno odgađam sastanak sa samim sobom, ali ovo su godine u kojima ću morati rješavati i te stvari. Ali da, namjeravam se oženiti ove godine. Story: A koji je datum svadbe? Vi ćete to sigurno znati prije mene, samo mi vi možete reći koji će biti datum moje svadbe.
Razgovarala Maja Šitum Snimke Dražen Kokorić; Story Press; Oslobođenje
