Iako je Dan žena iza nas, mnogi bi se složili, na ravnopravnost u društvu valjalo bi misliti svakoga dana - odgajati sinove i kćeri kao jednake, ali i preodgajati društvo. Jedna osoba koja zasigurno to živi i odgaja dva sina upravo u tom duhu jest 40-godišnja voditeljica Ida prester Peševski. U razgovoru za Story.hr objasnila je kako to u njezinom domu izgleda. U braku sa srpskim poduzetnikom Ivanom Peševskim s kojim ima dvojicu sinova, petogodišnjeg Roka i trogodišnjeg Rija, Ida je otkrila, postoje i kaotični trenuci, ali prinicip 'da svi rade sve' neće nikada nestati.

Kada su Roko i Rio krenuli pomagati u kućanskim poslovima?

Za sada je to samo igra. Premali su da ja od toga imam neke stvarne koristi, ali bar uče sudjelovati. Bitno mi je da rad po kući ne doživljavaju kao 'ženski' posao, već pomažu i tati. Svako radi ono što stigne i prema afinitetima.

Vidjeli smo da im se to sviđa. U čemu Vam sve pomažu, što im je najdraže, a što ne vole baš?

Sve što ima veze s vodom obožavaju. Trackali bi pod i katu satima. Ja ih pustim da uživaju, ne želim da shvate da je to zapravo posao. Vole i 'češljati frandže' na tepihu, a i brisanje posuđa im je zabavno. Usisavač im je također zanimljiv, ali više ga koriste kao superheroj letjelicu, nego kao alat za čišćenje, ali i to je početak. Slaganje ormara i pidžame im je zato teška dosada, to nisam uspjela podvaliti kao obiteljsku zabavu.

Jeste li ikada s njima razgovarali o tome i općenito o podjeli po spolovima (npr.igračaka, boja, zanimanja...)?

Stalno im držim predavanja o tome, ali dosta teško ide, moram priznati. Jedan dan mi Rio nije htio obući crvenu majicu jer je to - boja za djevojčice! Taj dan ga nisam uspjela nagovoriti, ali već sljedeći je na sreću zaboravio na svoj 'muški' princip. To mi se uopće ne sviđa i puno pričam s njima o tome, ali upijaju takva pravila u trgovinama, reklamama, vrtiću.. Najteže mi pada što glazbu dijele na mušku i žensku. Čim je nešto laganije, sa ženskim vokalom, odmah je muzika za curice. Nadam se da je to samo faza i da će shvatiti koliko sami sebe na taj način ograničavaju.

Na koje ih još načine učite ravnopravnosti spolova?

Djeca najbolje uče kad vide na primjeru. Moj suprug mi tu dosta pomaže, nije stereotipni 'mužjak'. Često kuha, pere rublje, on je taj koji drži red u kući, ja sam opušteniji tip. Čak i na simboličnoj razini - njegove omiljene boje su zlatna i ljubičasta, pa ga svako jutro djeci pokazujem kao skulpturu u muzeju: 'Vidite što je tata obukao, znači nisu to samo ženske boje!'. U autu slušamo Denis & Denis, Vani zna svaku riječ, pa ja opet likujem kako to nije glazba za curice.. Mislim da u kući imaju u redu primjere.

Jesu li i Vas odgajali tako ili ste sami s godinama razvili takve stavove?

Mene je odgojila prvenstveno baka Ana koja je bila glavna figura u kući. Tata je puno radio na svom Institutu za fiziku, od jutra do večeri ga nismo ni vidjeli, a navečer ga je još čekao posao kućne radinosti kojim smo krpali skromni obiteljski budžet. Moj glavni princip je da svi moramo biti fleksibilni, nema krutih pravila. Svak pridonosi koliko može.

Obavlja li Vaš suprug kućanske poslove? Koje? Dijelite li obveze poput kuhanja, peglanja, usisavanja...ili se spontano dogovarate?
Sve se dogovaramo.

S obzirom na to da u Vašem domu vlada ravnopravnost, znači li to da i Vi popravljate kućanske aparate, kosite, mijenjate gume na automobilu...?

Kućanski aparati se nose u servis, nemamo što kositi jer imamo samo balkon, gume se mijenjaju isto u servisu. Nema danas puno poslova koji su striktno muški ili striktno ženski. I ja sastavljam namještaj iz Ikee, brusim i bušim po potrebi, nije to neka nauka, a i muž zna ispeglati košulju kad treba. Sva sreća da košulje nosi samo kad ide na sud, a to su rijetke situacije. Uglavnom - gdje ima volje, ima i načina. Nismo savršeni, dogodi se da 'kiksamo' i da nam je kuća u kaosu, da smo nervozni i neorganizirani. Međutim, princip da svi radimo sve - ostaje kao zlatno pravilo.