Svestrana redateljica Petra Radin otkriva ˝kakav se impresivan posao i ekipa kriju iza predstojeće premijerne predstave ‘Ježeva kućica’, kako će dati svoj obol 50. godišnjici Novih fosila te što naš očekuje 17. studenoga u suradnji sa Storyjem. Govorila je i o izvoru goleme stvaralačke energije i svojim strastima kad se svjetla pozornice ugase...
Story: U završnim ste pripremama za najnoviji projekt Zagrebačke filharmonije, Minimini ciklus, posvećen najmlađoj publici. Prva izvedba je ‘Ježeva kućica’ čiju režiju potpisujete. Možete li nam približiti o čemu je riječ?
Zamislite, cijeli orkestar vrsnih glazbenika samo u službi djece. Pa gdje to ima? Minimini je novi ciklus Zagrebačke filharmonije osmišljen u suradnji s vrhunskim timom predvođenim ravnateljem Mirkom Bochom i producenticom Silvanom Bakijom Šimić, s ciljem da djeca nauče slušati koncerte klasične glazbe i da razviju dobar ukus. Već mjesecima radimo na tome da svaki ton priča svoju priču, da djeca ostanu prilijepljena za sjedala i nakon kraja te traže još. Moguće? Vjerujem da jest. Samo je važno poznavati djecu, osluškivati ih, jer oni su najbolja publika. Oni ne mogu lagati, najoštriji su kritičari jer ljube istinu. I zato ih neopisivo poštujem i smatram mjerodavnim kada je riječ o uspješnosti nekog projekta. Kada dijete usred predstave kaže: “Tata, idemo na sokić”, znam da sam nešto gadno zabrljala. Predstava nije gotova s premijerom, to je tek prvi izlazak. Nakon što osluhnemo reakcije djece, na nama je da popravljamo, modeliramo i dobijemo najbolje. Volim premijere. Taj osjećaj kada osluškuješ publiku je neprocjenjiv i jedva čekam 28. rujna, kada ćemo prvi put izići s ‘Ježevom kućicom’ na potpuno nov, snažan i moćan način. A riječ je o klasiku svih klasika, najvećoj odi skromnosti i ljubavi prema domu ikad napisanoj. Ona vraća one stare dobre vrijednosti koje moraju opstati i postati dio nas. Srce mi je bilo veliko kada nam je Hrvoje Hegedušić, autora glazbe, dao originalne, olovkom napisane note. Kad vidite rukom ispisane note, kao da ste proniknuli u dušu tvorca. Držati takvo blago u rukama velika je odgovornost, jer Ćopićeve stihove i Hegedušićevu glazbu napamet znaju najmanje četiri generacije. Kad smo dobili note, Marin Rabadan, član orkestra Zagrebačke filharmonije, napravio je predivne aranžmane i krenuli smo u postavljanje na scenu. Ivana Husar Mlinac osmislila je vokalne aranžmane i svakodnevno komunicira s glumcima. Sve to postat će čarolija pod dirigentskim vodstvom karizmatičnog Austrijanca s američkom adresom, Davida Danzmayra, koji je na naše veliko veselje odlučio podržati projekt koji stvara novu publiku. Glumci Vladimir Tintor, Borko Perić i Hana Hegedušić, koji igraju glavne uloge u ‘Ježevoj kućici’, spoj su talenta u glumi i pjevanju te nevjerojatne profesionalnosti i odgovornosti prema najmlađoj publici. Istina, organizacijski je pomalo stresno jer jedan je glumac u Osijeku, glumica je u Varaždinu, a Borko snima od jutra do mraka, dok navečer ima predstave u Kerempuhu. Kostimografkinja Sara Lovrić Caparin je u Šibeniku, a dirigent u Americi. Rekli bismo - izazov čiji produkt ne smijete propustiti.
Story: Što nam još možete najaviti od budućih projekata?
Imam čast režirati koncert i raditi na dokumentarcu u povodu 50 godina Novih fosila, i to u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, što me neizmjerno veseli. Novi fosili su hrvatski brend, oni su radost, život i velika ljubav koja je stvorila tolike hitove, i to uz mnogo odricanja, veselih i tužnih priča, urnebesnih anegdota, baš ono - život. Oni su iskreni i zato ih publika jako voli, zato su vječni. Njihove će pjesme živjeti i nakon njih. Također, slavimo veliku obljetnicu Kazališta Tvornica lutaka koje smo prije 15 godina osnovali Mario Kovač i ja. Još smo tu jer nas naša publika ispunjava i ne dopušta nam da stanemo. To smo mi, složni u ludosti i djeci bliskim nepodopštinama. Nadamo se da ćemo još dugo harati kazališnom scenom jer uveseljavamo puno djece i roditelja. Tvornica lutaka naš je brlog u kojem smo svoji, škola života i sklonište za suze i smijeh. Ono što je sigurno, moj život je iz dana u dan sve zanimljiviji i iznenađujući. Ni sekundu ne bih promijenila. Niti želim znati što me čeka. Ustanem, prekrižim se i kažem Bogu: “A kaj danas?”
Story: Prošle godine u suradnji ste s našim časopisom režirali donatorski koncert ‘Christmas Story - Zvijezde za djecu’, a ove godine, točnije 17. studenoga, očekuje nas još jedna sjajna glazbena suradnja. O čemu je riječ?
O, da! Najviše me veseli tim ljudi koji radi u Storyju jer je uvijek otvoren za oblikovanje neke važne poruke za više ciljeve. To je posebno važno kada je riječ o djeci i sretna sam što zajedno radimo na tome. Zarada od koncerta ide u humanitarne svrhe, u fond za borbu liječenja djece od ovisnosti o internetu, igricama i društvenim mrežama. Sve je dobro dok se ne prijeđe granica, a ovdje je rub jako sklizak i dijete u trenu može pasti u ovisnost. Imamo veliku odgovornost kada govorimo o tome i sretna sam što ćemo zajedno osmisliti jako lijep, prije svega zabavan i plesni koncert, ali s porukom. Poznavajući djecu znam da im treba sve samo ne pametovanje, pa ćemo se truditi tu poruku prenijeti preko jako cool gostiju i programom koji neće biti virtualan. Njihovi idoli bit će živi, prisutni, opipljivi i sigurna sam - zabavni. Veselim se biti dijete i biti pokraj djece. Učeći njih, zapravo učim od njih. Lisinski će eksplodirati od ljubavi 17. studenoga.
Story: Iza vas su brojni odrađeni projekti, čak i režiranje Vojnog mimohoda i drugih velikih evenata. Koji su to najvažniji alati koje redatelj mora imati kad radi tako različite stvari?
Jedino što čovjek mora imati da bi bio uspješan u svom poslu jest ljubav i samo ljubav. U mojem, i svakom drugom poslu, svaki dan kreće se ispočetka sa spoznajom da je dan prije imao smisla, da ste nešto darovali i nešto drugo dobili.
Story: Prema nabrojenom, čini se da ste puni energije. Odakle je crpite?
Duh Sveti je neiscrpan. To bi bio moj odgovor. Nekima zvuči čudno, nekima kristalno jasno. Ono što sigurno znam jest da me vjera čini potpunom i pokušavam to prenijeti na ljude u najboljem svjetlu svojim načinom života i radošću stvaranja.
Story: Često vas spominju i kao vrsnu kuharicu. Planirate li otvoriti restoran ili pokrenuti blog o hrani?
Kuhanje je za mene umjetnost koja nikada ne smije biti točno određena receptom, ali mora imati čvrst temelj. Kuharske osnove dobila sam na raznim radionicama kod Gastronomada, a nastavila jazzirati u svoja četiri zida raznim kulinarskim eksperimentima. Rekli bismo, bilo je tu svega, pa se još ne usudim nazvati kuharicom, ali bilo je i vrlo uspješnih jela i nahranjenih ljudi. Prije bih se nazvala iskrom koja uspješno motivira ljude da uzmu kuhaču u ruke i s veseljem kod kuće pripremaju jela. Svakodnevno dobivam potvrde ljudi koje sam zarazila ljubavlju prema kuhanju, šalju mi fotografije jela koja su napravili. U tom smislu, da, pripremam nešto fora. Nije restoran, nije blog. Ali je epidemija kuhanja. Kako? Još moram malo jazzirati. Ali tu sam.
Story: Jeste li tip od avanture i dalekih putovanja? Gdje ste dosad bili i što biste još voljeli posjetiti?
Volim putovati i proputovala sam puno zemalja. To je najbrži način upoznavanja ljudi i njihovih kultura. Imam veliku želju sljedeće godine posjetiti festival hrane na Siciliji i u Veneciji Festa del Redentore, gdje stanovnici nose jela iz svojih kuća i zajedno jedu. Baš me zanima kako ću se osjećati za stolom s ljudima koje uopće ne poznajem, dijeleći s njima hranu i životne mudrosti.
