Slavko Sobin: 'Ne vidim se u formalnoj zajednici'

Leptir’, ‘Crno-bijeli svijet’, ‘Na granici’... samo su neki projekti u kojima trenutačno gledamo glumca Slavka Sobina. Bez obzira na to je li utjelovio opasnog zatvorenika, simpatičnog Žungula, vođu motorističke bande ili imigranta iz Sirije, kao u predstavi ‘OtpisaNE’, uvijek dobiva pohvale za svoju izvedbu. Kako mu je bilo na svim tim setovima, pred kime ga može uhvatiti ‘frka’, ali i zašto je posljednjih dana malo nervozan, otkriva u intervjuu.

Story: Kako ste se spremali za ulogu? 

Pročitao sam memoare Henryja Charrièra i knjigu ‘French guillotine’ da vidim kako je to bilo živjeti u takvim zatvorima. I smršavio sam, ali neznatno da bi se od toga stvarala neka priča, jednostavno vrlo lako osciliram pet kilograma gore-dolje pa to stvarno nije spektakl. 

Story: Glumite s holivudskim zvijezdama Charliejem Hunnamom i Ramijem Malekom, kako je bilo raditi s njima?

Oni su odlični, predani mladi glumci i jako cool osobe. Nisam se osjećao manje kompetentnim od njih jer ‘Bohemian Rhapsody’, srećom, tada još nije postojao. Danas bih se tresao k’o šibica da stanem pred Ramija. 

Story: Je li vaš odnos bio samo profesionalan ili ste se imali priliku i privatno družiti?

Moji su odnosi na setu najčešće isključivo profesionalni. Nastojim da je svima oko mene dobro i da se osjećaju lijepo, ali ne vezujem se lako. Proveli smo neko vrijeme izvan seta zajedno, ali neće mi doći u goste u Split. 

Story: Osjećate li tremu prije dolaska na strani set jer, za razliku od domaćih snimanja, ondje poznajete malo ljudi, možda nikoga? 

Nemam osjećaj manje vrijednosti zbog toga što dolazim iz manje zemlje, dapače. Dobiješ ulogu među ne znam koliko stotina glumaca koji su išli na audiciju i nemaš nikakva razloga za nesigurnost nakon tri mjeseca užih krugova izbora i činjenice da su odabrali baš tebe. Zato nemojte, molim vas, praviti razliku između stranih i domaćih setova te stranima pridavati veću važnost. To ne mogu dovoljno naglasiti u intervjuima koje dajem u povodu prikazivanja ‘Leptira’. Naši ljudi rade u gorim uvjetima, daju sve od sebe, pišaju krv i bore se. Zato me ne fascinira sve ovo što bi kao trebao pričati o tome kakvi su Rami i Charlie i Hollywood. Pitajte me o Kseniji Marinković. Pitajte me o tome kako satima predano stvaramo sapunicu, svaki dan osim nedjeljom. Jer vrijednost je ista. Ali da se vratim na pitanje, tremu uvijek imam. Kratko sam u ovom poslu, niti deset godina. Na koji god set dođem, ondje se nađu ljudi koje iznimno poštujem i pred njima me uhvati mala frka, ali to je samo gorivo da daš svoj maksimum. Neću valjda dopustiti da me Ksenija Marinković čeka dok izrodim neku ideju ili naučim tekst?! I tako je uvijek. Prvi put dođeš u ZKM, prvi put dođeš u Srbiju, prvi put dođeš nekom redatelju u ruke... Svaki put je nešto prvi put. 

Story: Spomenuli ste Kseniju Marinković, a u jednom intervjuu ste rekli da vas je na snimanju ‘Leptira’ najviše impresioniralo što ste radili s Goranom Navojcem. Što vas impresionira kod njih? 

Glumac me impresionira nakratko, jednom ulogom u kojoj je genijalan, ili dugoročnim radom. Ksenija Marinković i Goran Navojec su glumci s kojima sam odrastao gledajući ih na filmu, u serijama, kazalištu i ne mogu opisati kakav je to osjećaj kada napokon stanem s njima u kadar, to što smo prijatelji, kolege i daju mi savjete u radu. Traju, vrijedni su, odlični su glumci, odlični su ljudi i stariji kolege.

Story: Učite li više od njih i radeći nego na Akademiji?

Sve što znam naučio sam radeći. Studirao sam na American Academy of Dramatic Arts, a tamo dobiješ osnove. Imali smo predavanja na kojima te rešetaju s nekoliko različitih metoda i svjesni su da to ne možeš naučiti u teoriji nego samo u praksi. Kada danas nešto radim, zna mi pasti na pamet neka tehnika koju inače ne koristim, ali sve ostalo naučio sam u radu s kolegama i redateljima. Zahvaljujući serijama, postoji pisani trag pa vidim kako radim danas i kako sam radio nakon Akademije, kada to nije bio gotov materijal. Nije ni sad, ali to je ljepota ovog posla. 

Story: U poslu se neprestano morate razvijati?

Ne idem na radionice i seminare, ali radeći stalno učiš i mijenjaš se kao čovjek, što je važno u ovom poslu. Stečena iskustva stavljaš u neke ladice jer znaš da će ti možda poslije trebati.

Story: Trebate li možda ta iskustva crpiti i za uloge koje nemaju nikakve veze s vama ili vašim životom?

Da, za sve postoji supstitucija. Naravno, ne moram probati heroin da bih glumio heroinskog ovisnika, ali proživio sam ovisnost o pušenju i koristim to iskustvo. Nikada nisam vjerovao previše štreberskim glumcima, mora postojati malo ludila. 

Story: Kako se to ludilo iskazuje kod vas?

Imao sam vrlo ekstravagantnih faza, probao sam mnoge stvari i imao sam divlje dane. Sve što iskusim nastojim proživjeti, a ne pustiti da samo prođe pokraj mene. I na sva putovanja gledam kao na iskustvo koje će mi možda jednom koristiti. 

Story: Jesu li vas smirile godine ili to što ste mnogo toga iskusili pa nemate više toliku potrebu za tim?

Najviše godine, jer što više vremena izgubiš na gluposti, više cijeniš ono dobro. Ali vidiš i neke rezultate. Recimo, u dvadesetima sam bio glup k’o tava, a tridesete su mi donijele lijepe stvari jer sam imao dobre temelje. Ako su mi takve dvadesete donijele ovo što imam sad, što mi tek mogu donijeti tridesete za četrdesete ako ću sada biti discipliniran, zdrav, vrijedan, fokusiran... 

Story: Donijele suvamiulogu u filmu ‘Cold War’. 

Tako je, u kina je upravo stigao ‘Cold War’ oskarovca Pawela Pawlikowskog. Imam malu ulogu s kolegom Draženom Šivakom, ali divno je i kada te za malu ulogu odabere netko tko u rukama ima Oscara. To mi nekako ulijeva nadu da će me jedan dan birati i za veće, pa još veće, možda jednog dana i glavne uloge.

Story: Morate li se zbog toga preseliti, odnosno može li se uspješna inozemna karijera stvarati u Hrvatskoj?

Može do određene mjere. Postaje vrlo popularno tražiti autentične ljude pa kada su im potrebni Balkanci, zovu nekoliko agencija koje posluju ovdje. Mnogo se filmova snima u Europi, a kao stanovnik Europske unije mogu najnormalnije raditi, dok moji kolege iz Srbije imaju problema i gubili su neke poslove jer im viza nije stigla na vrijeme. Nama u EU je vrlo lako i oni mojoj agentici pošalju informacije o audiciji, ja se snimim mobitelom i za pola sata je snimka u Los Angelesu. Tako sam dosad dobivao manje uloge, ali za veće treba putovati u Los Angeles. 

Story: Biste li se odselili?

Ne znam kako bih ovdje rekao ‘ne’ poslovima. Trebalo bi mi ovdje naglo sve stati ili tamo naglo krenuti da odem. Prošlo ljeto bila je velika audicija za Jamesa Bonda. Da sam dobio ulogu negativca u tom filmu, vjerojatno bih otišao živjeti negdje drugdje. 

Story: Gledali smo vas i u seriji ‘Na granici’ kao vođu motorističke bande o kojem ste rekli da je sve o ophođenju s ljudima naučio iz filmova. Jeste li vi nešto naučili na takav način?

Ne, učio sam od roditelja, pa onda iz iskustava. Srećom, imam puno iskustva, i dobrog i lošeg, a iz svega sam naučio ponešto.

Story: Prikazuje se i nova sezona serije ‘Crno-bijeli svijet’, Žungulu se volite vraćati?

Volim, ali sam i spreman prihvatiti činjenicu da je Žungul gotov. Koliko god volim ‘Crno‑bijeli svijet’, ne rade se projekti tako - ne reže se budžet odličnoj seriji, ne čeka se godinu dana odobrenje nove sezone, pa godinu prikazivanje. Žao mi je reći, ali unatoč silnom trudu Interfilma i svih nas koji radimo na projektu, postoje ljudi iznad svega koji su vjerojatno potopili ovu seriju. Kamo sreće da nisam u pravu, ali ako nisam, onda bismo dobre informacije trebali znati praktički već jučer da bi se moglo ići dalje. 

Story: Jednom ste rekli: “Žungul je onakav kakav bih ja želio biti. Uvijek dobro raspoložen, neposredan, iskren, blesav.” Te riječi vas ne opisuju? 

Ne, živim u stvarnom svijetu, a ne u seriji pa ne mogu biti uvijek dobro raspoložen, a bome ni iskren ni neposredan. Biram kako ću se prema kome postaviti jer je to pitanje socijalne inteligencije. A na raspoloženje utječe mnogo stvari. Recimo, stoti sam put prestao pušiti i upravo sam jako nervozan, a pretpostavljam da se to može iščitati iz odgovora, hvala na razumijevanju.

Story: Koliko dugo ne pušite? 

Ovo mi je osmi dan nepušenja i treći put da pokušavam prestati. Dosad sam uspio dva puta po tri mjeseca. Odlučio sam da se to više ne uklapa u moj život i moram prestati. 

Story: Kako izdržavate bez cigareta?

Jedem više nego inače i nadam se da dovoljno treniram da se ne uhvati, a malo sam i nervozan. Ne cijeli dan, ali ako me uhvatite u tim razdobljima od po tri minute, koji se događaju 40 puta na dan - nije dobro. 

Story: Je li lakše danas nego prvog dana?

Nije. Prvih nekoliko dana si nabrijan i ponosan, a sada već razmišljam zašto ne bih pušio. Ujutro se budim, pijem kavu, pušim... pa što ima loše u tome?! Imam i aplikaciju koja mi broji koliko sam bez pušenja i lijepo je kada dobijem bedž da sam 250 sati bez cigarete. Aplikacija računa i koliko sam uštedio, ali zapravo nisam jer sam umjesto kutije cigareta kupio tri vrećice indijskih oraščića i žvakaćih guma.  

Story: Kada bi se pisao scenarij za biografski film o Slavku Sobinu, što bi on sadržavao?

Da se okarakteriziram? Teško jer sam ove godine odlučio da više nikad neću reći riječ loše o sebi, niti pod krinkom humora, jer to daje užasno loš primjer mladim ljudima kojima sam možda uzor, a i svaki oblik negativnosti šalje pogrešnu poruku u svemir. S druge strane, ne zanima me ni hvaliti se. Volio bih da je ljudima dobro oko mene i zbog mene. Volio bih da to sadrži.

Story: Zašto bi opis samog sebe trebao automatski biti loš, čak i ako je pod krinkom humora?

Počeli su me napadati prijatelji i govoriti mi da pretjerujem s tim na Instagramu, da previše pišem kako izgledam kao magarac, da nisam baš lijep... Mama mi je to govorila i tada me živciralo, ali sada shvaćam da se stvarno previše šalim na račun toga da nisam neko remek-djelo, jer i nisam. Odgajani smo da budemo skromni kada te netko pita nešto o tebi i zato mi je na prvu došlo da trebam reći nešto negativno, a to više ne želim. 

Story: Prošle ste se godine jedno vrijeme povukli s društvenih mreža uz objašnjenje: “Da naučim nešto o sebi što nisam znao, da pomaknem vlastite granice. Ponekad je potrebna izolacija od ljudi da bismo spoznali svoje pravo lice.” Što ste naučili?

To mi zaista ne zvuči kao moje riječi, ali dobro. Jesam, maknuo sam se s Instagrama jer mi je dosadio, prestao mi se sviđati ušminkani način na koji se predstavljam i počele su mi ići na živce vrijednosti koje tamo prolaze. Odmorio sam se šest mjeseci i vratio jer sam shvatio da je to jedina platforma na kojoj mogu predstaviti sebe i svoj rad a da to netko ne iskrivi i pogrešno prenese. Na žalost, i to se događa. Recimo, nedavno je prenesena zafrkantska fotografija na kojoj su mi psi pojeli putovnicu uz naslov ‘Tragedija glumca’ o ‘teškim danima koje proživljavam’, što je po meni pretjerivanje u odnosu na prave ljudske tragedije. Ispadam kao neki lik koji tragedijom smatra to što su mu psi pojeli putovnicu i sada, siroče, ne može na svoje putovanje od deset tisuća kuna. No u opisu mog posla jest da komuniciram i dalje s medijima i samo se mogu nadati da će taj odnos biti fer i korektan. 

Story: Koje je vaše pravo lice?

Kao i svatko, imam sto lica. Srećom, imam ih priliku pretočiti u uloge koje igram pa ljudi koje zanimam dobiju uvid u ta lica. 

Story: Koliko se ono razlikuje od ‘lica’ od prije desetak godina?

Dobio sam nekoliko bora. 

Story: Je li za te refleksije potrebna izolacija? 

Za svaku je refleksiju potrebna izolacija, ali ne treba pobjeći na pusti otok, dovoljno je petnaestak minuta jutarnje meditacije svaki dan.

Story: Jeste li tada prorijedili i kontakte s prijateljima, poznanicima...? 

Ljudi odu i dođu. To je prirodno i nije obilježeno velikim događajima.

Story: Jeste li počeli drukčije gledati na odnose, možda ih i promijenili? 

Svi starimo i, naravno, drugačije gledamo na odnose. U dobi od 20 uski krug prijatelja ti je 20 ljudi, probleme u grupi rješavaš bezazlenim tračem, a oni na jedno uho uđu na drugo iziđu. U tridesetima imaš jednu osobu s kojom možeš neprestano visiti i nekoliko najboljih prijatelja jer su ti jednostavno potrebni mir, poštovanje, slobodu i povjerenje. To ti ne može dati puno ljudi. 

Story: O odnosima, braku, govori i vaša nova predstava ‘Who the fuck is Biba’?

Tako je. Igramo Petra Kurtela i ja, a predstavu režira Boris Kovačević prema tekstu Igora Weidlicha. Još stvaramo komad, šetamo po lijepoj granici između komedije i drame, a što ćemo dobiti, moći ćete doznati 14. veljače u Ludoj kući.

Story: Vidite li sebe u takvoj formalnoj zajednici?

Ne.

Story: Osim predstave, pripremate li još što?

Dovršavam snimanje serije ‘Senke nad Balkanom’ u Srbiji, igram svoje stare predstave punom parom i uskoro ću potpisati neke ugovore pa o tome više drugom prilikom. Lijepa me godina čeka, nadam se. Uhvati čovjeka strah od onog ‘iskakanja iz paštete’, ali u ovom trenutku vjerujem da imam ponuditi dovoljno toga da me se publika ne zasiti.