Postoji jedno nepisano pravilo koje se uvuklo u moderno roditeljstvo: Moje dijete mora biti sretno! Bez tuge, bez razočaranja, bez frustracije. A kad se dogodi suza, neuspjeh ili loša ocjena – reagiramo kao da je riječ o katastrofi.
„Vrlo je tanka linija između podrške i kontrole“, kaže psihoterapeutkinja Irena Orlović. „Dovoljno je da dijete zaplače u školi, da dobije lošu ocjenu ili da se osjeti isključeno – i već ulazimo u dramu. Ne smije moje dijete biti u lošoj emociji! Ne smije nikako.“
Kad njihova bol budi našu
Ono što često zaboravljamo jest da djetetove emocije u nama pokreću nešto puno dublje. „Naše neproživljene traume, naše vlastite dječje boli počinju se javljati kroz dijete“, objašnjava Orlović. „Kad vidimo dijete koje plače jer ga učitelj nije vidio, mi se vraćamo u trenutke kad ni nas nitko nije vidio. Kad nas nitko nije zaštitio. I tada, vođeni tim starim bolovima, pokušavamo zaštititi svoje dijete po svaku cijenu.“
Ali upravo tada često – pretjeramo. Umjesto da budemo podrška, počnemo kontrolirati. „Zovemo učitelje, objašnjavamo ocjene, rješavamo konflikte umjesto djeteta. I nesvjesno mu šaljemo poruku: Ti to ne možeš sam.“
Sreća kao pritisak
„Dijete ne smije više osjetiti ni jednu emociju koja nije ugodna. Samo ljubav, sreća, zadovoljstvo…“, kaže Orlović, dodajući: „Muka mi je od te sreće.“ Jer sreća se u današnjem društvu nametnula kao imperativ. No djetinjstvo i adolescencija nisu razdoblja stalne sreće – nego promjene, previranja i kaosa.
„Tinejdžeri su po svojoj prirodi zbunjeni, nesigurni, emotivno prenapregnuti. Njihov mozak doslovno se preoblikuje, tražeći tko su, kamo pripadaju i kako preživjeti sve te promjene. Oni ne mogu tako lako biti sretni. Oni su depresivni i nesretni po samoj prirodi razvoja. Nemaju kapacitet za konstantnu sreću jer su fokusirani na preživljavanje“, objašnjava Orlović.
Roditelj koji vidi – a ne spašava
Najveći dar koji roditelj može dati djetetu nije zaštita od boli, nego sigurnost usred boli. Da roditelj može reći: „OK je. Bit će sve dobro.“ Bez umanjivanja, bez „nemoj plakati“, bez pokušaja da odmah riješimo sve.
„Naša uloga nije da ih popravimo, nego da ih vidimo“, kaže Orlović - „Da budemo dovoljno dobro sa sobom da bismo mogli izdržati njihov kaos.“
Kad djeca postanu naše ogledalo
U trenutku kad prestanemo djetetu oduzimati pravo na emociju, počinjemo vidjeti i sebe. Jer, kako kaže Orlović, djeca nisu došla da mi njih odgojimo - nego da oni odgoje nas.
„Oni su naše ogledalo“, kaže. „Oni pokazuju kako se ponašamo, što još u sebi nismo iscijelili. I nas to šokira jer sve što vidimo u njima, to smo zapravo mi. Samo što to sve kroz njih ponovno izlazi na površinu.“
Roditelji često pokušavaju „ispraviti“ dijete, a zapravo bi trebali pogledati u sebe.
„Mi odgajamo njih, ali oni preodgajaju nas.
Kad ispravljaš sebe – ispravljaš i njih.
Tvoj zadatak u roditeljstvu je – odgajati sebe.“
O ovim i mnogim drugim temama – o roditeljskom strahu, dječjim emocijama i tankoj liniji između podrške i kontrole – Irena Orlović govori u novoj epizodi podcasta Rastući s djecom. Razgovor koji će vas podsjetiti da roditeljstvo ne znači učiniti dijete sretnim – nego ga naučiti da preživi i razumije i tugu, i zbunjenost, i sreću.
