Roditelji često primjećuju ponašanja kod svoje djece koja ih zabrinjavaju, a ponekad se ispostavi da su potpuno u skladu s normalnim razvojem. Jedan primjer dolazi iz obitelji koja je saznala da njihova petogodišnjakinja voli vježbati svoje nove vještine pisanja – i to na, vjerovali ili ne, kožnom sjedalu automobila. Kći je olovkom ispisala kratku poruku: „Jedi večeru“ – očito hitnu, koja nije mogla čekati papir. Kada su roditelji reagirali, dijete je doživjelo snažan emotivni izljev, uključujući plač, vikanje, lupanje nogama, pa čak i udaranje po vlastitom licu.
Takva situacija može izazvati paniku, no stručnjaci objašnjavaju da povremeno povređivanje samog sebe zbog frustracije ili preplavljenih osjećaja nije neuobičajeno. Prema KidsHealth.org, djeca se ponekad ljute ili srame same sebe zbog svojih postupaka, a povređivanje može biti način da izraze stres i krivnju u isto vrijeme.
Roditelji često reagiraju riječima umirujuće: „Još uvijek te volimo, dušo. Svi mi griješimo.“ Ovakvi primjeri potiču razmišljanje: koja su druga ponašanja koja roditeljima izgledaju alarmantno, a zapravo su normalna za razvoj? Stručnjaci za razvoj djece ističu da mnogi naizgled „čudni“ postupci djece zapravo odgovaraju njihovoj dobi.
1. Korištenje uznemirujućih riječi
Je li vaše dijete ikad reklo da vas mrzi? Iako to može zaboljeti, edukacijski psiholog dr. Ari Goldstein, pojašnjava da djeca mlađa od 7 godina nemaju razvijen društveni filter. Mnoge riječi koje koriste nisu zamišljene da povrijede, već su izraz njihovih trenutnih osjećaja, jer djeca još ne razumiju kako će riječi utjecati na druge.
Roditelji mogu reagirati tako da objasne kako su određene riječi neugodne i kako se zbog njih osjećaju. Ako dijete i dalje uporno koristi štetne riječi ili počne govoriti o povređivanju sebe, tada je vrijeme za savjet stručnjaka.
2. Sukobi s vršnjacima
Prije dobi od 3–4 godine djeca često još nisu naučila osnovne socijalne vještine poput dijeljenja igračaka ili držanja ruku za sebe. Potezanje, guranje ili odbijanje dijeljenja igračaka u vrtiću često je testiranje granica prihvatljivog ponašanja, objašnjava Goldstein.
Ako takvo ponašanje traje i nakon početka školovanja te roditeljske metode discipliniranja ne daju rezultate, ili ako dijete postaje ometajuće u razredu, tada je savjet liječnika ili stručnjaka preporučljiv.
3. Udaranje glavom
Roditelji često zabrinuto promatraju kada dijete udari glavom o zid ili pod, kaže Lourdes Quintana, stručnjakinja za razvoj djece. Ako se to događa rijetko, obično nije razlog za brigu. No, ako dijete ne može prestati i ponašanje se ponavlja pri svakoj frustraciji, potrebno je obratiti pažnju i potražiti stručnu procjenu.
4. Grizenje
Djeca koja se ne mogu izražavati riječima ponekad grizu sebe, roditelja ili drugo dijete. Ovo je često normalno razvojno ponašanje, no Quintana upozorava da ako dijete ne reagira na preusmjeravanje ili disciplinu, treba dodatno istražiti razloge i eventualno potražiti pomoć.
5. Problemi s hranom
Pojedinačna izbirljivost u prehrani je uobičajena kod male djece. Vrtićka i predškolska djeca često eksperimentiraju s okusima i teksturama. Ako se, međutim, kod školske djece prehrana ograničava na vrlo malo namirnica i to utječe na nutritivni status, to postaje znak za zabrinutost.
Kada potražiti stručnu pomoć
Goldstein i Quintana ističu: ključ je dob djeteta, učestalost i intenzitet ponašanja.
Mnoga ponašanja koja roditelji smatraju „čudnima“ mogu biti potpuno tipična za razvojnu dob.
Ako određeno ponašanje ometa socijalni život, interakcije ili djetetovu sposobnost samoregulacije, vrijeme je za savjet stručnjaka.
Pravilo je: što je ponašanje učestalije i intenzivnije, to je veća vjerojatnost da zahtijeva intervenciju.
Roditelji trebaju razlikovati uobičajena razvojna ponašanja od stvarnih problema. Plač, frustracija, ispoljavanje ljutnje ili povremeno povređivanje samog sebe često su dio normalnog razvoja. Ipak, ako roditelji primijete ponavljajuće, intenzivne ili socijalno ometajuće obrasce ponašanja, preporučuje se konzultacija s pedijatrom ili stručnjakom za razvoj djece.
S pravom podrškom i strpljenjem, većina dječjih izazova može se razumjeti i pravilno usmjeriti, što pomaže djeci da razviju zdrave emocionalne i socijalne vještine.
