Osamdesete su bile drugačije vrijeme za odrastanje. Djeca su češće bila sama kod kuće, roditelji su primjenjivali stroža pravila, a privatnost i razgovor o emocijama nisu bili prioritet. Danas roditeljstvo izgleda potpuno drukčije – više pažnje posvećujemo sigurnosti, emocijama, prehrani i suradnji s djecom. Ovo su glavne razlike između odrastanja osamdesetih i modernog roditeljstva.
1. Sam kod kuće
Osamdesetih godina djeca bi se vraćala iz škole u praznu kuću. Neka su djeca jednostavno bila sama kod kuće cijelo poslijepodne – učila su, sama pisala zadaću, pripremala nešto za jelo (da, čak i kuhala), a ponekad bi i izašla van igrati se. U svakom slučaju, dijete bi imalo ključ od stana i radilo ono što može, želi ili mora. Nije bilo produženog boravka, a ako u blizini nije bilo bake i djeda, moralo je biti samo ili bi ga čuvala susjeda.
Danas to više nije slučaj. Promet je gušći i opasniji, susjedstva više nisu povezana kao nekad, a i svjesniji smo rizika.
2. Tjelesno kažnjavanje
“Batina je iz raja izašla.” Nema roditelja koji to nije izgovorio 80-ih. To se i govorilo i radilo – čak i u školi. Takva je situacija jamčila brzo pridržavanje pravila i održavala atmosferu straha, jer se vjerovalo da je strah dobar učitelj, a ni struka to tada nije zabranjivala.
Danas znamo da batine povećavaju agresiju, smanjuju povjerenje i uče djecu da jači uvijek pobjeđuje. Suvremeni pristupi roditeljstvu temelje se na razgovoru, strpljenju i dugoročnom razvoju vještina, umjesto na trenutnoj poslušnosti. Također, u Hrvatskoj je bilo kakav oblik tjelesnog kažnjavanja zakonom zabranjen, što ne znaju svi.
3. Ignoriranje emocija
Osamdesete su bile burne, vesele i šarene, ali se nije pridavalo puno važnosti emocijama. Nisu bile usmjerene protiv osjećaja, ali je fokus bio na “preživljavanju”. Cilj je bio nastaviti dalje – što je često značilo ignorirati vlastite emocije.
Danas znamo da osjećaji koje zanemarujemo ne nestaju. Znamo koliko je važna samoregulacija, prepoznavanje i imenovanje emocija. Pristup mentalnom zdravlju danas je posve drukčiji – iako još uvijek nije savršen.
4. Privatnost u kući nije postojala
U mnogim se obiteljima nije pridavala posebna pažnja dječjoj privatnosti. Djeca jednostavno nisu imala pravo na nju. Roditelji su čitali dnevnike da bi provjerili je li sve u redu, prisluškivali razgovore, pretraživali torbe, ulazili u sobu bez kucanja... Smatralo se da je to njihova roditeljska dužnost.
Danas djeca velik dio života provode u digitalnom prostoru, gdje privatnost poprima sasvim novo značenje – a opasnosti su veće nego ikad. Ne može se postići potpuni nadzor bez narušavanja privatnosti, ali nije ni dobro prepustiti sve odluke djeci. U suvremenom se roditeljstvu privatnost poštuje, ali se gradi i suradnja – razgovara se s djetetom, pazi na postavke uređaja i sigurnost.
5. Pravila prehrane
Tada se nije mnogo znalo o alergenima u hrani, zdravlju crijeva ili utjecaju prehrane na okoliš.
Danas znamo puno više o prehrani, poremećajima u prehrani i klimatskim utjecajima. Obitelji jedu na razne načine – neki ne jedu meso, neki vole brzu hranu, neki jedu samo domaće. No o svemu se razgovara s djecom i ona sudjeluju u odlukama. Osamdesetih je vrijedilo pravilo: “Jedi što je na stolu i ne prigovaraj.”
6. Opasne navike
Vožnja bez dječjih sjedalica, dvoje djece više nego što ima mjesta u automobilu, vožnja bicikla bez kacige, petarde u dvorištu... Sve je to bilo normalno jer se nije znalo koliko su te stvari zapravo opasne.
Danas znamo više. Sigurnosni pojasevi, biciklističke kacige, zaštitne ograde uz bazene, sjedalice okrenute prema natrag i tisuću drugih malih promjena – sve su to navike koje su značajno poboljšale sigurnost djece. Prevencija spašava živote.
7. Objašnjenje "zato što sam tako rekao"
Autoritarno roditeljstvo nekad je bilo sasvim uobičajeno. Dijete je moralo poštovati roditelja, ali obrnuto nije vrijedilo. Odluke su se donosile bez objašnjenja – svi znamo onu rečenicu: “Zato što sam ja tako rekao.”
Danas se odnos prema djeci mijenja. Istina, neko smo vrijeme otišli u drugu krajnost, ali sada se vraćamo ravnoteži. Želimo djecu koja razmišljaju, postavljaju pitanja i poštuju granice bez straha. To traži više riječi i strpljenja, ali rezultat je mlada osoba koja te vještine prenosi u prijateljstva, školu i život, piše Žena Blic.
